Transfeministički pokret Više nijedna (Non Una di Meno), ili NUDM nastao je u Argentini 2015. godine, odakle se proširio po cijelom svijetu. NUDM se bori protiv patrijarhata te muškog i rodno uvjetovanog nasilja, a aktivne su u nekoliko gradova u Italiji, gdje je NUDM sudjelovao u obrani savjetovališta za spolno i reproduktivno zdravlje.
Izrasla iz feminističkih borbi sedamdesetih godina, a institucionalizirana odgovarajućim Zakonom 405/1975., takva savjetovališta zamišljena su kao socijalno-zdravstveni javni servis. Nastala kao društveni, politički i feministički zdravstveni centri, savjetovališta su baš kao i pripadajuće ginekološke ambulante, tokom godina izložene sve jačim napadima, zatvaranjima i proračunskim rezovima.
Savjetovalište “Više nijedna” u PadoviNa 8. ožujka 2024., simbolično, rođena je padovanska Consultoria, i to zauzimanjem još od 2019. godine praznog, napuštenog prostora, gdje se prije nalazilo savjetovalište. Izborom imena, koje pretvara muški rod consultorio u ženski consultoria, aktivistkinje i aktivisti zahtijevaju da se takva mjesta predaju u zajedničku skrb i osiguraju autonomiju. Ova inicijativa, koju je predvodio NUDM Padova, nastala je iz želje da se ponovno uspostavi politička i feministička struktura unutar grada Padove, da se stvori samoupravljani centar za spolno zdravlje te da se popune institucionalne praznine, kako fizičke – shvaćene kao nedostatak zgrada i prostora – tako i informacijske, pogotovo o pobačaju.
Consultoria je uključila lokalnu zajednicu, koja je sudjelovala u njezinim skupštinama, radionicama o seksualnom zdravlju i društvenim događajima. U devet mjeseci postojanja provedene su brojne aktivnosti, razvijene na temelju potreba koje je zajednica izrazila . To je uključivalo razgovore, radionice o seksualnom i mentalnom zdravlju sa zdravstvenim stručnjacima i stručnjakinjama, kao i samoorganizirane radionice feminističke samoobrane te centre za podršku i informacije protiv rodno uvjetovanog nasilja, u suradnji s postojećim centrima za borbu protiv nasilja.
Jedna od najvažnijih usluga u okviru Consultorije, koju NUDM provodi godinama, nazvan je Abortus Desk, putem kojeg volonterke nude informacije o svojevoljnom prekidu trudnoće, a one koje to zažele, prate u zdravstvene ustanove gdje se obavlja pobačaj.
„Deskovi za pomoć u Consultoriji primali su najmanje dva zahtjeva za pomoć tjedno. Oni čine politički okvir djelovanja NUDM-a, ne zato da bi zamijenili javno zdravstvo, već sa željom umrežavanja i borbe za sekularnu i dostupnu zdravstvenu skrb, gdje je abortus pravo, a ne privilegija“, objašnjava Cecilia, aktivistkinja NUDM Padova.
Pobačaj u Italiji: prigovor savjesti i nedostatak podataka
Pobačaj je u Italiji dekriminaliziran 1978. godine Zakonom 194. To je bio rezultat višegodišnjih parlamentarnih rasprava, u kojima je volja za samoodređenjem feminističkih pokreta uvelike smanjena kako bi se postigao kompromis s konzervativnim političkim snagama tog vremena.
To je vidljivo iz naslova odgovarajućeg zakona pod imenom “Pravila o socijalnoj zaštiti majčinstva i dobrovoljnog prekida trudnoće”, koji u prvom redu štiti majčinstvo, a zatim tek utvrđuje okolnosti u kojima pobačaj ne predstavlja kazneno djelo. U Italiji, dakle, za razliku od drugih pravnih tradicija, abortus nije zamišljen kao pravo slobodnog izbora, već kao zdravstvena mjera usmjerena na zaštitu ljudskog života.
Cecilia objašnjava, “Zakon 194. je u biti formuliran kao antinomija, jer je unutar samog zakona umetnut instrument za njegovo slabljenje, odnosno, prigovor savjesti”. Članak 9. jamči zdravstvenom osoblju da, kada se suoči sa zahtjevom žene za pobačajem, ima puno pravo odbiti izvođenje zahvata iz etičko-moralnih razloga. Iako se u najnovijem Izvješću Ministarstva o stanju provedbe Zakona 194. navodi da “nema problema s primjenom” i “da na njega pravo na prigovor savjesti ne utječe”, stvarnost izgleda drugačije.
Godine 2025. u Italiji je stopa prigovora savjesti među zdravstvenim radnicima i radnicama toliko visoka, da je za mnoge žene, posebno migrantice ili one s manjim ekonomskim mogućnostima, put do pobačaja pun birokratskih i kulturnih prepreka. Žene koje žele pobaciti suočavaju se s dugim listama čekanja i zbunjujućim informacijama. Često su prisiljene putovati između gradova i regija u nadi da će pronaći nekoga voljnog obaviti postupak.
Članak 16. Zakona utvrđuje da se svake godine, do veljače, mora podnijeti izvješće talijanskom parlamentu u kojem se prati situacija oko svojevoljnog prekida trudnoće, od broja prigovora savjesti do ukupnog broja obavljenih intervencija. Najnoviji podaci Ministarstva zdravstva pokazuju da se 2022. godine na prigovor savjesti pozvalo 60,5% posto ginekologa, 37,2% anesteziologa i 32,1% nemedicinskog osoblja.
Godine 2021. talijanske regije s najvećim brojem ginekolog(inja) prigovarač(ic)a savjesti bile su Sicilija (85%), Abruzzo (84%) i Puglia (80,6%), dok je najmanji postotak zabilježen u Trentu (17,1%) i u Valle d’Aosta (25%). Izvješće o provedbi Zakona kronično kasni, pa tako i sada. Posljednje dostupno izvješće iznosi tri godine stare podatke, a informacije iz Ministarstva često su nejasne, zastarjele i beskorisne. Kao što je prikazano na Grafikonu 1, ministarsko izvješće objavljuje zbirne podatke prema regionalnom prosjeku, a ne prema strukturi bolnica, što otežava konkretno razumijevanje u koju bolnicu trebamo ići radi pobačaja.
Novinarke Chiara Lalli i Sonia Montegiove, iz Udruge Luca Coscioni, godinama provode istraživanje ove situacije, u sklopu kojeg traže od pojedinih regija da objave ažurirane podatke o svojevoljnom prekidu trudnoće koji se odnose na pojedinačne lokalne zdravstvene ustanove.
Međutim, mnoge su regije odbile dati tražene informacije, prikrivale su dio podataka ili su podaci bili nečitljivi. Slika koja proizlazi iz Izvješća Mai Dati, rezultat ovog istraživanja otkriva goru situaciju od službene verzije Ministarstva. Prema Mai Dati , 2022. čak 72 bolnice u Italiji imale su između 80 posto i 100 posto prigovarača savjesti među zdravstvenim osobljem; četiri klinike i 20 bolnica imale su 100% prigovora među zdravstvenim osobljem, dok su u 18 bolnica svi ginekolozi bili prigovarači. U regiji Molise pravo na abortus je izrazito ograničeno jer tamo postoji samo jedna zdravstvena ustanova u kojoj je moguć svojevoljan prekid trudnoće.
U svjetlu ovoga, kako Lalli i Montegiovi navode u Mai Dati, institucije čine dvostruko zlostavljanje oko pobačaja. S jedne strane, krše članak 16. Zakona 194., nepoštivanjem obveze pružanja godišnje statistike u Godišnjem izvješću o provedbi Zakona 194. S druge strane, krše FOIA (zakonodavna uredba br. 97 iz 2016.) koja jamči pravo na pristup informacijama u posjedu javne uprave, prikrivanjem podataka o prigovoru savjesti. U Italiji, dakle, pristup svojevoljnom prekidu trudnoće nije otežan samo samim zakonom koji dopušta prigovor, već i nedostatkom informacija i nemogućnošću pristupa njima.
Osim nedostatka podataka o ustanovama u kojima je moguć pobačaj i nedostatka mjesta koja to imaju u svom opisu posla, Ministarstvo zdravstva na svojim službenim web stranicama otkriva malo praktičnih informacija o svojevoljnom prekidu trudnoće.
Kao što Cecilia navodi, “U Italiji nema garancije da će se moći napraviti prekid trudnoće, između ostalog i zato što žene ne mogu doći do informacija, ne znaju kako bi došle do abortusa”.
U razgovoru o svom radu u Službi za pomoć pri pobačaju Consultoria, volonterke NUDM-a naglašavaju kako često dobivaju pozive u kojima se traže osnovne informacije, naizgled trivijalne: “Koliko ću krvariti kad uzmem RU486? Koliko će dugo boljeti? Mogu li voziti sljedeći dan? Mogu li ići na posao?”. Uz pružanje odgovora na ova i druga pitanja, službe za pomoć pri pobačaju također nude psihološku i emocionalnu podršku u okruženju u kojem nema osuđivanja i predrasuda, i tako ispunjavaju potrebe koje često nisu zadovoljene u javnim institucijama.
Atmosfera tihe osude svojevoljnog prekida trudnoće, čini se, inače karakterizira službena savjetovališta. Nije to samo kulturološki problem, već ima normativne korijene što se vuku iz nejasnoća svojstvenih samom Zakonu 194.
Zapravo, talijanski zakon o pobačaju ne samo da dopušta, već predviđa i potiče prisutnost prolajfera i prolajferskih udruga u savjetovalištima. Prolajferska udruženja preuzela su na sebe “nalaženje rješenja” za motive zbog kojih se žena odlučuje na pobačaj, bile to “ekonomske, društvene, obiteljske ili zdravstvene okolnosti” (Službeni list Republike Italije, Zakon br. 194, članak 4) – čime se potpuno isključuje ideja da žena može pobaciti iz osobnih razloga i time u startu podređuju volju žene raznim opravdanjima i objašnjenjima. Zakon 194. antinomija je upravo zato što dekriminalizira pobačaj, a istodobno, u prostore određene za njegovo prakticiranje dovodi one kojima je zadatak uvjeriti žene da postupe suprotno svojoj volji.
Uloga vlade Meloni
Ako je Zakon 194. već ograničio autonomiju odluke o prekidu trudnoće, nedavne zakonske promjene dodatno jačaju utjecaj prolajferskih udruga u savjetovalištima i bolnicama. Od travnja 2024. godine sporazumi koji sankcioniraju pristup ovih organizacija klinikama više se ne financiraju samo regionalnim fondovima, već i javnim i državnim fondovima koji se oslanjaju na Program nacionalnog oporavka.
Ova se promjena dogodila zahvaljujući amandmanu koji je stranka Fratelli d’Italia predložila Zastupničkom domu (u travnju 2024.) kojim se jača moć udruga protiv pobačaja i “organizacija trećeg sektora s dokazanim iskustvom u podršci majčinstvu” (Dekret PNO, 2024., str. 69) za rad u savjetovalištima.
Stranka Giorgie Meloni predstavila je opis ove mjere kao alat za informiranje žena o dostupnim mjerama socijalne skrbi, kako bi se spriječilo odabiranje pobačaja iz ekonomskih ili socijalnih razloga. Te promjene nisu bile ograničene na teoriju, već su imale opipljive posljedice: dodatno su ojačale prisutnost prolajferskih udruga.
U “izrazito katoličkoj zemlji” kao što je Italija, objašnjava Francesca iz NUDM Padova, “organizacije protiv pobačaja djeluju kao aktivističke skupine širokog spektra djelovanja, počevši od crkvi do Centara za pomoć životu”.
Centri za pomoć životu, dobrovoljne su katoličke udruge unutar kojih se može od Caritasa dobiti potpora za uzdržavanje djeteta. Ponekad se financiraju javnim sredstvima (kao u slučaju regije Piemonte), a podupire ih sadašnja vlada, koja na taj način jača utjecaj protiv pobačaja u zemlji.
Pristup institucijama odobren prolajferskim udrugama ne zaustavlja se samo na većoj prisutnosti u centrima za savjetovanje, već se pretvara u sve strukturiranju prisutnost unutar javnog zdravstva.
“Postoje gradovi u kojima su, nakon amandmana stranke Fratelli d’Italia, udruge koje se bore protiv pobačaja ušle u bolnice na poluinstitucionalni način i dobile svoje namjenske prostorije,” objašnjava Francesca iz NUDM Padova.
Najupečatljiviji slučaj, prema aktivistima, je iz bolnice Sant’Anna u Torinu “gdje su prolajferi dobili na upravljanje prostor koji su nazvali Slušaonica da bi pružali informacije o pobačaju, a koji zapravo širi neznanstvene dezinformacije”.
Što se tiče Padove, od prosinca 2024. bolnice Camposampiero i Cittadella obnovile su sporazum između Uls 6 Euganea i udruge protiv pobačaja Pokret za život (Movimento per la Vita), i time dopustili prolajferima da volontiraju u bolnicama i oglasne ploče pune “informativnim” materijalima.
Suočeni s ovom sve jačom demontažom prava na pobačaj, jača borba i otpor NUDM-a, a konkretizira se i kroz Prigovor odbijen SoS Abortion, projektu koji ima za cilj mapirati prigovore u Italiji, na temelju anonimnih svjedočanstava koje će strukturno organizirati. Putem QR koda pristupa se portalu na kojem su navedene sve javne zdravstvene ustanove na određenom području. Mogu ispričati svoja iskustva s medicinskim osobljem, upozoriti na prisutnost prolajfera, ali i dati preporuke za empatično i obučeno osoblje.
Kriza talijanskog zdravstva i ideološki napad
Prema Zakonu 34 iz 1996., u Italiji bi trebao postojati po jedan odgovarajući zdravstveni centar na svakih 20.000 stanovnika. Međutim, u Padovi, gradu od 200.000 stanovnika, četiri su zatvorena u posljednjih deset godina, dok je u regiji Veneto stopa prigovora savjesti gotovo 70 posto.
Ova dinamika dio je općeg napada na talijansko zdravstvo, zbog istovremenog uskraćivanja sredstava i degradiranja Nacionalne zdravstvene službe (SSN), koja gubi svoj univerzalistički karakter zbog golemih proračunskih rezova. Zdravstveno izvješće koje je uredio CREA (Centar za primijenjena ekonomska istraživanja u zdravstvu, 2024.) pokazuje kako su ukupni talijanski nacionalni izdaci za zdravstvo po stanovniku u 2023. bili 37,8 posto niži od onih u drugim zemljama EU-e što su postale članice prije 1995. Rezultat je sve veća privatizacija zdravstvene skrbi u Italiji, s jakim regionalnim razlikama i sve težim pristupom skrbi za slabije ekonomske slojeve stanovništva i migrant(kinj)e.
U tom kontekstu, s više od 37 milijardi oduzetih javnom zdravstvu u desetljeću 2010. – 2019. (GIMBE, 2024. ) koje provode sve vladajuće klase u posljednjih dvadeset godina bez obzira na političku boju, sve se više domova zdravlja zatvara. U Italiji je 300 zdravstvenih institucija zatvoreno u posljednjih deset godina (s 2430 u 2013. na 2140 u 2023., prema statističkim godišnjacima NHS-a, a oni koji su ostali otvoreni prolaze kroz smanjenje radnog vremena i osoblja.
Posljedica i fenomen što se paralelno pojavio bila je depolitizacija ovih struktura, koje od inovativnih centara opremljenih multidisciplinarnim pristupom zdravlju – tjelesnom, mentalnom i kolektivnom – sve više postaju jednostavne klinike.
Kontekst napada na domove zdravlja prvenstveno je u sve težem slabljenju javnog zdravstva, ali je i dio šireg ideološkog okvira ekstremno desničarske vlade Melonijeve.
Uz travanjski dekret i sredstva koja država izdvaja za prolajferske udruge, zahtjev koji potiče zatvaranje savjetovališta u Italiji odnosi se i na viziju žene kao političkog subjekta koju promiče aktualna vladajuća klasa.
Prema Francesci i Ceciliji iz NUDM-a, pogrešno je misliti da je vlada Giorgie Meloni “samo neofašistička vlada. Meloni zna vrlo uspješno kombinirati neofašizam i neoliberalizam”. Slika žene koju predsjednica promovira nije samo majka, “već je žena, majka, radnica, koja svoju slobodu nalazi u slobodi tržišta“. Iako se vlada, svojim Ministarstvom jednakih mogućnosti, obitelji i nataliteta koje vodi prolajferska ministrica Roccella, poziva na vrlo pronatalistički scenarij, koji je doveo do poveznica s fašističkom povijesti, “čini se da se pitanje nataliteta sve više uklapa u antimigrantski, rasni diskurs, gdje je sprečavanje pobačaja u Italiji strogo povezano s političkom voljom, onom za reprodukcijom obitelji, a time i bijele domovine“.
Deložacija Consultorije
Inicijativa Consultoria prekinuta je 12. prosinca 2024. godine. Devet mjeseci nakon aktivističke okupacije, Consultoria je iseljena, a vremenski interval njenog postojanja aktivistice NUDM-a ironično opisuju kao vrijeme trudnoće.
Policijska uprava Padova i Teritorijalna tvrtka ATER opravdali su intervenciju potrebom oslobađanja prostora za projekt zajedničkog stanovanja. No, kako ističu aktivistice NUDM-a, akcija je provedena na najdepolitiziraniji mogući način: u tišini, bez upozorenja i mogućnosti dijaloga, ograničivši se na promjenu ulazne brave.
Consultoria nije stvorena da kompenzira privatizaciju javne službe, objašnjava Cecilia, nego da predloži prihvatljiv alternativni zdravstveni model, koji djeluje “unutar i protiv” sustava, dok se istodobno nastoji nositi s problemom usamljenosti koja karakterizira sve više atomizirano društvo. Danas je Consultoria NUDM-a Padova u potrazi za novim domom i pregovara s lokalnom samoupravom kako bi se pronašao odgovarajući prostor.
Prijevod: Ines Sabalic | Tekst je izvorno objavljen na portalu Voxeurop
Bio
Margherita Gobbo è ricercatrice junior in sostenibilità presso l’Università di Padova. Dopo gli studi in scienze sociali a Maastricht, ha vissuto a Berlino, dove ha iniziato ad avvicinarsi al giornalismo, interessandosi a tematiche di genere e ambientali.
https://www.linkedin.com/in/margherita-gobbo-828581238
I ricordi della Consultoria
“Avevamo questo grande giardino dove all’inizio stavamo moltissimo.
Non ti dico le condizioni igienico sanitarie. Tutto ciò che è stato usato per arredare la Consultoria è stato donato dalla cittadinanza. Un giorno, all’orario di pranzo, è arrivata una signora che si è seduta al tavolo, si è fumata una sigaretta e si è messa a fare una videochiamata. Noi non abbiamo capito molto bene – perché normalmente quando qualcuno arrivava nel giardino della Consultoria si facevano due chiacchiere per capire cosa stava succedendo. Sono andata da lei e le ho chiesto se avesse bisogno di qualcosa.
Lei mi risponde che fa la badante, che viene dall’est Europa. Che ha un’ora di pausa, che aveva visto aperto e che c’era del verde. “Ho visto che era un posto in cui ci sono donne e ragazze e nulla, mi sto facendo la mia videochiamata”.
Quando diciamo che la salute è molto di più di assenza di malattia, intendiamo anche questo, salute sociale, di collettività, anche di avere un posto che sia fuori dalle logiche di mercato, per cui non ti senti obbligato a prendere una birra, a dover pagare per essere. Un posto in cui non devi giustificare la tua presenza, dare nulla come controprestazione. È qualcosa che ricordo con molta emozione”
(Cecilia, attivista NUDM Padova)
