Na teritoriji bivše Jugoslavije među feministkinjama najrazličitijih uvjerenja vlada prešutna nada da ćemo ipak nekako, na kraju dana, uspeti da rešimo problem nasilja u porodici, i generalno orodnjenog nasilja, kažnjavanjem i nadziranjem, oslanjajući se uglavnom na policiju i sistem sudova i zatvora. Ono što možda ne osvešćavamo o ovom načinu razmišljanja jeste da je on duboko ukorenjen u karceralnu ili zatvorsku logiku, koja centrira osvetu, kontrolu i disciplinovanje ili kažnjavanje, a po strani stavlja uzroke nasilja (činjenicu da su počinitelji sami često žrtve nasilja), ali i rasne, klasne i ostale ekonomske i socijalne faktore marginalizacije koje de fakto kriminalizuju cele populacije. Karceralna je logika cirkularna i onemogućava izlazak iz beskonačne petlje nadziranja, osvete i kažnjavanja jer zanemaruje potrebu za suštinskim razrešavanjem konflikta, tj. transformacijom sukoba ili transformativnom pravdom.
Kada ženu ubije partner, sin, ili brat, neminovno je u pitanju orodnjeno nasilje uslovljeno patrijarhatom. Oko toga se slažu gotovo sve struje feminizma. Slažemo se velikim delom čak i oko toga da je ovaj vid nasilja jedan od centralnih stubova patrijarhata. Strukturna priroda orodnjenog nasilja deluje intuitivno jasno. Očigledno nam je da je društvo strukturirano tako da podstiče tela koja se čitaju kao muška da budu nasilna i disciplinuje ona tela koja se čitaju kao ženska, i to posebno u kontekstu porodice. Razilazimo se, međutim, oko toga šta tačno znači strukturno u ovom kontekstu, ali i kako pravda i prevencija treba da izgledaju.
Neke feministikinje, mahom radikalne, smatraju da su “muškarci” i “žene” fiksna kategorija. Ne samo to, smatraju da pored društvene socijalizacije ovih dviju grupa postoji nešto inherentno nasilno u prirodi muškarca. To nešto jeste na nivou genetike i biologije. Strukturno u ovom pristupu označava strukturu prirode ljudi, koje podrazumeva “muško nasilje” i “ženu žrtvu”. S obzirom na pretpostavljenu statičnu, nepromenljivu prirodu “muškaraca” i “žena”, pravda se fokusira na kaznu i saniranje posledica, a prevencija se svodi na nadu da će počinitelje odvratiti mogućnost da završe u zatvoru. Istovremeno, ako se ljudska priroda posmatra kao nepromenljiva, transformativna je pravda nemoguća.
Liberalne feministkinje ne bave se nužno takozvanom “muškom” i “ženskom” prirodom ali ni u ovoj struji, kao ni u radikalnoj, ne postoji kritičko promatranje strukturnih korena nasilja. Nasilje postaje problem počinioca na individualnoj razini, čime se efektivno depolitizira.
Sa druge strane, abolicionistički feminizam upozorava na širenje moći karceralne države koja će neminovno obuhvatiti i one koje bi trebala “zaštititi” od nasilja. Primjerice, kako profesorica prava Leigh Goodmark (2023) piše, zagovaranje kriminalizacije, viših zatvorskih kazni i povećane prisutnosti policije jača karceralni sustav, što će zauzvrat rezultirati i većim brojem žena iza rešetaka. To se može činiti paradoksalno, ali istraživanja pokazuju da je većina zatvorenih žena preživjela seksualno i obiteljsko nasilje te da je počinjeni zločin barem djelomično uzrokovan prethodnom viktimizacijom.
U ovom članku osvrnut ćemo se na lokalni kontekst kako bismo objasnile trenutni fokus većine feminističkih i ženskih organizacija na povećanje kazni i kazneni sustav. Nakon toga, na primjeru kriminalizacije femicida i prisilne kontrole stavljamo kolateralne žrtve takvih politika u prvi plan. Žene u zatvorima također su kolateralne žrtve širenja karceralne države. Na kraju, zaključujemo kako će više brige nužno dovesti do manje nasilja, što pak znači da ćemo morati preispitati svoju želju za osvetom i kaznom.
Lokalni kontekst: Od radikalnih politika do asimilacije i NGO-izacije
Od kasnih 1980-ih na području bivše Jugoslavije feminističke organizacije pokreću autonomne dežurne linije za obiteljsko nasilje (lokalno poznate kao SOS-telefoni) i skloništa za žene te vode kampanje protiv seksualnog nasilja. Osvještavanje obiteljskog nasilja kao društvenog problema rezultat je feminističkog organiziranja kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih, koje je otkrilo da, iako je Jugoslavija razvijala svoje centre za socijalni rad, institucionalna podrška žrtvama obiteljskog nasilja nije bila razvijena.
Unatoč činjenici da su ti napori isprva bili antidržavne prirode, budući da je prvo sklonište za žene bilo skvotirani prostor, institucionalizacijom, tj. NGO-izacijom feminističkog aktivizma, dolazi do razvodnjavanja progresivnih politika te se počinju zagovarati sustavna, kaznena rješenja koja bi uvela nova kaznena djela i veći progon za počinitelje nasilja u obitelji i ostalih oblika orodnjenog nasilja.
Nakon dugogodišnjeg lobiranja feminističkih i ženskih nevladinih organizacija, hrvatska je Vlada u rujnu 2023. najavila nove izmjene Kaznenog zakona, kojima se ubojstvo žena, odnosno femicid, uvodi kao zasebno kazneno djelo. Izmjene su stupile na snagu u travnju 2024. Smatra se kako pravno prepoznavanje femicida pokazuje političku volju potrebnu za priznavanje i pravno rješavanje ovog društvenog problema.
Međutim, teoretičarke prava i feminizma, a posebno abolicionistkinje, kritiziraju oslanjanje isključivo na zakone za rješavanje društvenih pitanja. Carol Smart, profesorica prava i feministkinja, u svojoj poznatoj knjizi Feminizam i moć zakona navodi: “Feministički pokret (široko definiran) prelako je ‘zaveden’ zakonom, pa čak i tamo gdje je kritičan prema zakonu, prečesto pokušava koristiti zakon pragmatično u nadi da bi novi zakon ili više zakona mogli biti bolji od starog zakona.” Smart je htjela decentrirati zakon i potaknuti razmišljanje o nepravnim strategijama, kao i obeshrabriti oslanjanje na pravo kao ključni i jedini entitet za oslobođenje žena od opresije. Zagovaranje zakonskih promjena u konačnici osnažuje zakon bez nužnog razvijanja ili mijenjanja društvene stvarnosti.
U Srbiji se ženske organizacije kao što su Autonomni ženski centar, FemPlatz, Ženska solidarnost i druge bave praćenjem ubojstava žena od strane njihovih partnera ili njima bliskih osoba. FemPlatz je čak razvio interaktivnu “kartu femicida” i inicijator je deklaracije Ujedinjeni protiv femicida, koja definira femicid kao
najekstremnij[u] manifestacij[u] rodno uvjetovanog nasilja nad ženama ili nasilja usmjerenog protiv žena na temelju njihovih rodnih uloga i nejednakih odnosa moći unutar društvenog konteksta. Temeljni uzroci femicida nalaze se u kulturi kojom dominiraju rodna diskriminacija i patrijarhalne strukture.
Ove organizacije smatraju kako se ubojstva žena mogu spriječiti uspostavom državnog mehanizma nadzora nad femicidom, prikupljanjem podataka, strožim kaznenim zakonima i većim progonom te „procjenom rizika”. Primjer procjene rizika razvila je Dunja Bonacci Skenderović, neovisna stručnjakinja za suzbijanje nasilja nad ženama,1 kao pomoć policiji u profiliranju potencijalnih ubojica. U svojoj samoobjavljenoj studiji “Ili moja ili ničija” tvrdila je kako je moguće spriječiti femicid praćenjem određenih obrasca, ali to zahtijeva priznavanje prisilne kontrole od strane institucija. Prema Autonomnoj ženskoj kući Zagreb, prisilna kontrola je obrazac planskog, sustavnog i dugotrajnog psihičkog, ekonomskog ili seksualnog zlostavljanja, koji često prethodi tjelesnim napadima i ubojstvima (AŽKZ).
Postavlja se pitanje kako bi to nadziranje od strane države u funkcioniralo u intimnim odnosima i da li je uopće moguće. Da li može država da nadzire potencijalno nasilne partnere 24 sata dnevno i intervenira baš na pravo vreme bez da se krše osnovna ljudska prava, kao što je pravo na privatnost? Gubi se iz vida činjenica da sprečavanje femicida kroz profiliranje potencijalnih ubojica zahtjeva stravično širenje državnog aparata na nemoguć način, ali otvara mogućnost da na mala vrata uđe policijska država.
Kako piše Nina Čolović, Bonacci Skenderović zaključuje da se ubojstva žena od strane partnera mogu spriječiti učinkovitijom “edukacijom policije, sudova, socijalnih radnika o tome kako strože postupati prema onim pojedincima koji predstavljaju prijetnju ‘obitelji’.” Osim toga, poziva na daljnje kriminaliziranje prisilne kontrole, kao važnog indikatora femicida, unatoč postojećim kritikama njezine provedbe u zemljama koje su već kriminalizirale prisilnu kontrolu.
Kolateralne žrtve: Kritike protiv kriminalizacije prisilne kontrole
Primjerice, u Australiji, kritike protiv kriminalizacije prisilne kontrole navode kako će se ta kriminalizacija prelomiti preko leđa pripadnica autohtonih naroda Australije. Zabilježeno je da je 50% pripadnica autohtonih naroda koje su ubijene od strane intimnog partnera policija smatrala počiniteljicama obiteljskog nasilja.
Prema istraživačicama Anyieth i Jones, čak i kada se priznaju potencijalne štete kriminalizacije u smislu prekomjernog policijskog nadzora nad marginaliziranim zajednicama, pogrešne identifikacije primarnog počinitelja i nasilje samog pravnog sustava, argumenti za kriminalizaciju prisilne kontrole često su uokvireni kao “da, ali…“. Da, ti rizici postoje, ali trebale bismo nastaviti s kriminalizacijom bez obzira na to jer potencijalne koristi nadmašuju potencijalne rizike.
Anyieth i Jones postavljaju pitanje za koga točno kriminalizacija prisilne kontrole nadmašuje potencijalne rizike. One tvrde kako u kontekstu australskog kolonijalnog pravnog sustava ovo obrazloženje pozicionira žene iz marginaliziranih zajednica kao “kolateralnu štetu” u kampanji za sprečavanje obiteljskog i orodnjenog nasilja intervencijom kaznenog zakona.
Ovdje bi se moglo prigovoriti kako se Australija (i UK, SAD) uvelike razlikuju od naših pravnih sustava s područja bivše Jugoslavije te kako mi nemamo kolonijalno nasljeđe koje bi utjecalo na naš pravni sustav. To je točno, ali to ne znači da su kod nas policija i pravni sustav neutralne, benevolentne institucije koje samo treba malo reformirati kako bi nas u konačnici spasile i zaštitile od obiteljskog i orodnjenog nasilja.
To također ne znači da kod nas zagovaranje kriminalizacije neće najviše zahvatiti one koje su već društveno marginalizirane. Postavlje se pitanje zašto kod nas izostaje sveobuhvatna kritika kaznenog sustava koja nije isključivo usmjerena na njegovu reformu i osnaživanje. Zašto su kod nas vodeće zagovaračice pravnih rješenja i kriminalizacije indiferentne na kolateralne žrtve takvog širenja moći karceralne države? Zašto izostaje feministička kritika policijske brutalnosti koja je detaljno dokumentirana na našim granicama, ali i koja se povremeno pojavljuje u medijskom izveštavanju u ostalim sferama svakodnevnog života? Nisu li i kod nas zatvori puni ljudi iz marginaliziranih i rasijaliziranih skupina? Nisu li i kod nas medijski stupci puni slučajeva nasilja u obitelji unatoč svim dosadašnjim reformama i dopunama kaznenog sustava?
Zatvori i žene: nasilje protiv nasilja
Učinkovitiji kazneni sustav nužno bi doveo do povećanja broja žena u zatvoru zbog zločina počinjenih kao posljedica nasilja i zlostavljanja. Ne možemo odvojiti nasilje od zatvaranja žena jer su zatvori, sami po sebi, mjesto nasilja. Kako pišu Jovanović i Batrićević (2024), žene u zatvoru su “već prije ulaska na zatvorska vrata neizmjerno zanemarene i viktimizirane”.
U kontekstu Srbije, žene, u kazneno-popravnom zavodu za žene Požarevac čine nešto manje od 10% ukupne zatvoreničke populacije. Prema istraživanju iz 2024. godine, ukupnu kvalitetu života najlošije su ocijenile žene baš u tom zatvoru. Ista je studija pokazala da je profesionalizam zatvorskih djelatnika u KPZ Požarevac ispod praga prihvatljivosti. Do 2019. sve su bile smještene u lošim, pretrpanim uvjetima u zgradi iz 19. stoljeća koja je posljednji put renovirana ranih 1970-ih.
Prema nekim podacima, žene su u perilicama smjele prati samo svoju radnu odjeću i posteljinu, a sva osobna odjeća morala se prati ručno. Osim toga, radionice u kojima su zaposlene tek su nedavno opremljene odgovarajućom izolacijom.
U Hrvatskoj je jedina ženska kaznionica ona u Požegi, otvorena 1946. godine. Zbog lošeg fizičkog stanja potpuno je renovirana 2003. godine. Žene čine 4 – 5,5% ukupnog broja osoba na izdržavanju kazne zatvora u Hrvatskoj. Pretežno su osuđivane zbog imovinskih delikata i u starijim su dobnim skupinama. Ograničeno istraživanje iskustava žena zatvorenih u Požegi sugerira da postoje problemi s prenapučenošću soba, dotrajalošću zgrade unatoč renoviranju i potrebom za poboljšanim zdravstvenim uslugama, kao što je nedostatak odgovarajućeg broja medicinskih sestara te nedostatak psihijatrica i stomatologinja u zatvorima.
Uzevši u obzir stanje ženskih zatvora i kaznionica u regiji, uz prirodu zločina koje su počinile žene, zabrinjava nedostatak interesa za dekriminalizaciju i ukidanje zatvora od strane regionalnih ženskih organizacija.
Više brige znači manje nasilja
Jasno nam je da se abolicionistički feminizam mnogima može činiti kao nedostižna utopija, ali njezin cilj nije zatvaranje svih zatvora ili uništavanje zgrada zatvora preko noći. Potrebno je razumjeti da zatvori ne mogu riješiti društvene probleme kao što su nasilje, nepriuštivo stanovanje, nedostatak adekvatne podrške za mentalno zdravlje, nisko plaćeni i izrabljujući poslovi. Trebamo preispitati svoju želju za kažnjavanjem i osvetom jer kazna rijetko stvara rješenje, iscjeljenje ili dugoročnu promjenu koja je potrebna da bi se stvarno smanjila šteta prouzročena nasiljem. Umjesto toga, kazna često pogoršava probleme, eskalirajući cikluse povrijeđenosti i nasilja, piše Sarah Lamble.
Za dijete koje je izbačeno iz škole daleko je vjerojatnije da će završiti u kontaktu s kaznenim sustavom; veća je vjerojatnost da će osoba s kriminalnim dosjeom završiti kao beskućnica; susjeda kojoj pozovete policiju u povećanom je riziku od policijske brutalnosti. Ove male svakodnevne odluke donesene kao odgovor na hitne probleme u našim životima mogu nenamjerno dovesti do većih problema. Daleko je učinkovitija taktika pozabaviti se temeljnim uzrocima nasilja u našim zajednicama, pružiti potporu u liječenju onima koji su bili povrijeđeni i razviti strategije za popravak štete i rješenje. To se, naravno, neće dogoditi preko noći.
Zato je abolicionistički feminizam usredotočen na postupne promjene i inicijative koje će osnažiti zajednicu da pomogne sama sebi bez intervencije represivnih državnih aparata. U svijetu već postoje brojni primjeri zagovaranja i organiziranja koji se ne usredotočuju isključivo na zatvore i kazneni sustav kako bi riješile problem orodnjenog nasilja i nasilja u obitelji. Kod nas nedostaju ekplicitno feminističko-abolicionističke inicijative. Kao što navode Ruth Wilson Gilmore i James Kilgore, abolicionistički feminizam želi izgraditi društvo koje u prvi plan stavlja slobodu i pravdu, a ne profit i kaznu.
Ne radi se samo o uništavanju ili urušavanju štetnih institucija poput zatvora već i o izgradnji njegujućih i brižnih institucija te zajednica. Abolicionistički feminizam također zahtijeva propitivanje postojećih društvenih struktura kao što su nuklearne porodice unutar heteropatijarhata i kapitalizma u kojima su žene izolirane i drugotne. U kontekstu orodnjog nasilja ne možemo outsourceati nasilje karceralnim institucijama, jer one nisu prisutne u našim zajednicama na brižan i njegujući način, a to je jedini učinkoviti način na koji možemo spriječiti nasilje.
- Napomena: u prvotnoj je objavi teksta Dunja Bonacci Skenderović pogrešno predstavljena kao “nezavisna istraživačica femicida u Hrvatskoj”. ↩︎
