U 20. stoljeću u Danskoj tri su žene osuđene na smrt za svoje zločine: Grethe Bartram i Ruth Johansen za kolaboraciju s nacistima te Dagmar Overbye za ubojstvo devetero djece – uključujući vlastito. Dagmar je vodila ilegalni biznis – preuzimala je novorođenčad o kojoj mlade i/ili siromašne majke nisu mogle skrbiti, uz (lažno) obećanje da će ih udomiti u dobru obitelj. Metode ubojstva su se razlikovale, od davljenja do utapanja. Prema nekim izvorima, Dagmar je priznala ubojstvo 16 djece, dok neki smatraju da je ta brojka bila i veća, do 25. Međutim, samo je devet ubojstava dokazano na sudu.
Njezini zločini konačno su razotkriveni 1920. godine, kada je jedna mlada majka požalila što se odrekla djeteta te ga je zatražila natrag. Dagmar je počela okolišati, stoga je djevojka pozvala policiju. Tijelo njezina djeteta pronašli su u pećnici.
***
Priča o Dagmar u pozadini je filma Djevojka s iglom (r. Magnus von Horn, 2024.), prikazanog u sklopu 18. Subversive Film Festivala u Zagrebu. Kažem “u pozadini filma”, jer nije lako serijsku ubojicu djece predstaviti kao protagonistkinju. Iz toga razloga redatelj u središte stavlja Karoline (ekspresivna i uvjerljiva Vic Carmen Sonne), mladu ženu koja jedva sklapa kraj s krajem radeći u tvornici tekstila.
U stvarnosti je upravo Karoline bila ta koja je razotkrila Dagmarine zločine, dok je njezina filmska verzija nešto ambivalentnija i stoga zanimljivija figura. Za potrebe filma, Von Horn i koscenaristkinja Line Langebek Knudsen proučili su zapisnik s Dagmarina suđenja od 122 stranice kako bi što vjernije predočili pojedine elemente slučaja. Treba spomenuti da film ne eksploatira žanr krimića – što bi nekom drugom, manje artsy redatelju vjerojatno bio prvi izbor – već bi se mogao opisati kao hibrid socijalne drame i društvenog horora.
Film je prekrasno snimljen (isplati ga se pogledati samo zbog fotografije) te se može pohvaliti impresivnom scenografijom koja vjerno predočava bijedu i uvjete života u postratnom Kopenhagenu 1920-ih. Kako piše Dina Pokrajac, umjetnička direktorica Subversive Festivala, svijet koji Djevojka s iglom prikazuje je “bajkovito artificijelan i pedantno realističan, distancirano arhaičan i bolno moderan”. Kao što ćemo osvijestiti do kraja filma, iako danas možda imamo asfaltirane ulice i zaštitu na radu, postoje i stvari koje se, nažalost, i nisu puno promijenile.
Ono što bi nekima moglo zasmetati jest to što film opasno koketira sa žanrom misery porna, izlažući svoju protagonistkinju nizu nesretnih i ponižavajućih okolnosti, gradeći narativ na njezinoj patnji. Primjerice, već na početku filma Karoline ostaje bez krova nad glavom jer ne može plaćati stan u kojem je živjela sa suprugom prije nego što je otišao u rat. Prisiljena je preseliti se u derutnu sobicu u potkrovlju koja je prekrivena golubljim izmetom, s nemilosrdnom stanodavkom koja će joj do kraja filma svako malo prijetiti izbacivanjem.
Jedino “veselje” u životu joj je afera s imućnim upraviteljem tvornice u kojoj radi, no tu kratkotrajnu idilu prekida povratak supruga iz rata, koji je zadobio teške ozljede te mora nositi jezivu masku kako bi sakrio svoj deformitet. Karoline ubrzo saznaje da je trudna s upraviteljem pa, u nadi da će je on oženiti, grubo tjera supruga iz stana. Međutim, budući da ovo nije bajka, priželjkivani ishod izostaje: upravitelj tvornice je ostavlja nakon što mu majka zaprijeti da će ga razbaštiniti, a Karolini daje otkaz – ali ne prije nego što su je podvrgnuli vrlo ponižavajućem ginekološkom pregledu kako bi se potvrdilo da ne laže o trudnoći.
Slomljena i bez ikakve podrške, Karoline odlučuje sama napraviti pobačaj uz pomoć velike igle u kadi u javnoj kupelji. Primijetivši što se događa, u tome je spriječi starija žena – Dagmar Overbye (engimatična Trine Dyrholm) – koja joj kaže da je to što radi vrlo opasno te da joj ona može pomoći udomiti dijete kada se rodi, što Karoline u tom trenu odbija i odlazi svojim putem.
Izbačena iz tvornice, prisiljena je obavljati sporadične i teške fizičke poslove sve do visoke trudnoće. Na jednom od takvih poslova krenu joj trudovi te rađa na podu u užasnim uvjetima, pred stotinama drugih radnika_ca. Kad se pojavi kod kuće s novorođenčetom u rukama, suprug – kojem se u međuvremenu vratila – spreman je prihvatiti dijete, no ona ga ne želi.
Karoline se sjeti Dagmarine ponude od prije par mjeseci te odlazi u njezinu trgovinu slatkišima, koja služi kao paravan za njezinu pravu djelatnost. Naime, siromašne žene plaćaju joj da uzme neželjenu novorođenčad te ih udomi u dobre obitelji – kod “ljudi koji si mogu priuštiti da čine dobra djela“, kako objašnjava društveno marginalizirana, ali kapitalistički orijentirana Dagmar. Iako svoje “usluge” ne pruža besplatno, već uzima novac od ionako siromašnih i očajnih žena, Dagmar se u ovom trenu još uvijek doima kao relativno empatična žena koja, povrh svega, samostalno skrbi o djevojčici Ereni (Ava Knox Martin).
Karolinino dijete biva udomljeno već idući dan te ona, zatečena brzim razvojem događaja, lišena drugih opcija i u nemogućnosti da u cijelosti podmiri svoj dug, nudi starijoj ženi pomoć u zamjenu za smještaj i hranu. Dagmar naizgled nevoljko pristaje, te joj daje zadatak da doji novorođenčad dok im ne nađe dom, ali i Erenu – koja je sa svojih četiri-pet godina definitivno prestara za to. Zatim je potiče da zajedno uzimaju dietil-eter i udišu petrolejske pare – “za smirenje”, kako bi što manje emotivno mogle obavljati biznis. Karoline razvija ovisnost te počinje imati uznemirujuće halucinacije, zbog čega postaje još više emocionalno labilna i ovisna o Dagmar.
Kada Dagmar objavi da je pronašla dom novom djetetu o kojem Karoline skrbi, dolazi do sukoba. Karoline odlučuje slijediti Dagmar kako bi saznala gdje odvodi dijete, no umjesto toga svjedoči šokantnom prizoru: Dagmar skreće u slijepu uličicu te brutalno ubija dijete golim rukama, a tijelo baca u kanalizaciju. Potresena, suočava svoju “mentoricu” s optužbom za ubojstvo (uključujući i ono vlastitog djeteta!), što ova hladnokrvno priznaje, uz objašnjenje da je svijet užasno mjesto i da je ona jedina koja je bila spremna pomoći tim ženama.
Slijedi dodatno poniženje za Karoline: kada dobiju novu bebu, Dagmar potiče svoju “štićenicu” da se i ona okuša u ubojstvu (uz uputu: “Samo stisni snažno, kao da nikad ne želiš pustiti.”). Karoline se smrzne jer ne želi to učiniti, ali ne želi ni razočarati Dagmar. U mučnoj sceni koja nalikuje silovanju, iziritirana Dagmar baca Karoline s djetetom u naručju na krevet te ga guši između njihovih tijela.
Ipak, zlodjela dolaze na naplatu kada se jedna od majki predomisli i odluči uzeti dijete natrag, što nije moguće jer ga je Dagmar već ubila. Dolazi policija, Karoline se u očaju baca kroz prozor, Dagmar je uhićena, a Erenu odvode u sirotište.
Na suđenju Dagmar u svoju obranu govori da je “samo napravila ono što je bilo nužno”, dajući implicitnu kritiku sustava koji ostavlja na cjedilu obespravljene žene koje nemaju pristup metodama planiranja trudnoće, kao i nikakvu društvenu podršku.
Da ne bude sve baš tako crno, Karoline dobiva neočekivani happy end. Saznajemo da je preživjela pad s prozora (štoviše, nije bila ni ozbiljnije ozlijeđena) i vraća se deformiranom suprugu, koji sada živi i radi u cirkusu. U posljednjoj sceni filma vidimo je kako – sada odjevena kao “respektabilna” pripadnica srednje klase (iako nam film ne daje do znanja kako je došlo do te transformacije) – dolazi u sirotište i posvaja Erenu.
***
Sve tri Dankinje osuđene na smrt s početka ovog teksta na kraju su pomilovane. Dagmar je dobila doživotnu kaznu zatvora, gdje je i umrla 1929., u dobi od 42 godine. Zahvaljujući ovom slučaju, Danska je 1923. donijela zakone koji strože reguliraju udomiteljstvo.
Korišteni izvori:
Hanne Rimmen Nielsen: Dagmar Overby, Dansk Kvindebiografisk Leksikon
Esther Zuckerman, The Horrifying True Story Behind Denmark’s Oscar Entry The Girl with the Needle, Time, 6. 12. 2024.
