„To je samo trudnoća. Izdržat ću što god treba,“ rekla je Dominika sjedeći na WC školjci u svojoj kupaonici. Nije znala da su mučnine samo početak njezinih zdravstvenih problema. Maštala je o drugom djetetu, no pokazalo se da fetus ima mnogo urođenih mana i da bi trebalo napraviti pobačaj. To je bio stav liječnice koja je obavila ultrazvuk.
Dominika je otišla po drugo mišljenje. Glavešina i autoritet, istovremeno šef bolnice i profesor ginekologije, rekao je da nema razloga za brigu. No, simptomi su postajali sve učestaliji, bolovi u trbuhu nepodnošljivi, a Dominikino stanje doista ozbiljno. Tek tada je poznati liječnik izrekao: oligohidramnion.* Potreban je abortus.
Dankin suprug ima problema s alkoholom, držanjem šaka u džepovima i penisa u hlačama. Iako je njegova plaća jedva dovoljna za uzdržavanje troje djece, on nakon nekoliko piva, koristeći silu, radi i četvrto. No, policija uvjerava Danku da će zakonsku osnovu za prekid trudnoće – silovanje –biti teško dokazati, pogotovo zato što su u braku, pa postaje problematično i pitanje pobačaja. Liječnik pak tvrdi da je sama pomisao na prekid trudnoće grijeh.
Ania nije planirala imati djecu pa je pažljivo poduzimala mjere opreza, ali je ipak ostala trudna. Za osobu koja se godinama liječi od depresije, to je smrtna presuda. Ako ne pobaci, oduzet će si život. Međutim, u ginekološkoj ordinaciji čuje da je to manje važno od preživljavanja ploda.
Magda je bila u srednjoj školi kad se zaljubila u dvije godine starijeg momka. Nosio je čizme s bijelim vezicama i traku s nacionalističkim obilježjima na ramenu. Vjerovao je u Boga i volio domovinu, a konsenzualni seks s kondomom smatrao je kaljanjem časti. Dvije crte na testu po kojem se Magda popiškila značile su da se on nije okaljao ni odgovornošću za svoje izbore. A ona je ostala sama i s optužbom da se vjerojatno ševila s drugima i da je zato ostala trudna.
Kad već nije istraživački izvještaj, onda barem stripovi
Pitate se što se zatim dogodilo? Ili ste možda znatiželjne kroz što sve druge žene prolaze zbog nedostatka pristupa sigurnom, legalnom i besplatnom pobačaju? U zbirci stripova pod naslovom Vlastiti glas (Własnym Głosem), koji mi nedavno došao u ruke, osim Danke, Anje, Magde i Dominike svoje priče o pobačaju iznose Halina, Zosia, Beata, Ela, Hania, Greta, Dominika, Ida, Marta i Kornelia.
Nabrajam ih sve jer znam da pripisivanje konkretnog lica ili imena pomaže izazvati suosjećanje. Ili prezimena, kada su u pitanju revolucionarne promjene. Na primjer, glasoviti Manifest 343 iz 1971. godine koji su potpisale slavne Francuskinje doveo je do toga da su se građankama koje su neposlušno i javno dijelile svoje iskustvo pobačaja te zahtijevale priznavanje svojih reproduktivnih prava, ubrzo pridružili i liječnici koji izvode i priznaju taj zahvat, a konačno su izvedeni pred lice pravde i političari. Od 1975. godine, u Francuskoj je prekid trudnoće do 12. tjedna u potpunosti legalan.
„Izrada stripova, u koje ćete se odmah uživjeti, bila je za nas dobra lekcija. Ne samo u organizacijskom smislu. To nas je ponovno naučilo empatiji i pokazalo u koliko se različitih situacija javlja potreba za pobačajem. Ako odabrane priče u vama pobude barem dio emocija koje su pobudile u nama dok smo ih ilustrirale, smatramo svoj zadatak dobro obavljenim.“ Tako pišu autorice Vlastitog glasa, kojima mogu samo čestitati na uspjehu, a čitateljicama ovog teksta preporučiti strip.
Voljela bih da za njim posegnu prvo oni koji se vole praviti da Dominika, Ania ili Magda ne postoje, a pritom od njih traže glasove na izborima. To bi vama, spomenutim uskogrudnim licemjerima i klaunovima u saborskim klupama, trebala biti obavezna lektira. Ujedno i laka za čitanje jer sve ukazuje na to da niste dovoljno zreli – ni emocionalno ni intelektualno – da biste razumjeli istraživanja koja pokazuju da pobačaj spašava živote. Bili oni na vlasti ili u oporbi, političari samo trguju našim tijelima.
Vrijeme je za womansplaining
Ako netko ima nešto važno za reći o (ne)rađanju, to smo upravo mi žene (i ostale osobe s maternicom). Zajedno s ilustratoricama i autoricama ovih priča o pobačaju, pozivam vas da usvojite dvije „revolucionarne“ tvrdnje. Kao prvo – može se prekinuti trudnoća te zbog toga osjetiti olakšanje i živjeti sretno. Drugo – ne treba nam ničije dopuštenje ako se odlučimo za pobačaj, kao što nam ne treba ni u slučaju da želimo postati majkom. Kako to da smo preglupe i nedovoljno samostalne da pobacimo, ali dovoljno sposobne da rađamo i odgajamo djecu?
Zapravo ste u pravu kad kažete da najmlađi ne mogu platiti greške roditelja, ali to prije svega znači da se ne bi trebali rađati neželjeni ili samo da bi umrli u patnji nakon nekoliko tjedana. U pričama anti-choice organizacija koje ponavljate, s pravom primjećujete da iza pobačaja stoji drama – ali „zaboravljate“ dodati da je to onda kada je pobačaj zabranjen. Sve ostalo je konzervativni diskurs – onaj koji je (navodno) domena vaših omraženih protivnika iz PiS-a ili Konfederacije.
No, mi nismo naivne. Trideset godina pušile smo vaša obećanja, davale smo vam ordene saveznika, boreći se pritom protiv prolajferskog lobija i njegove dominacije u javnom prostoru. Upravo zato pizdimo zbog toga što se 2023. političar koalicije Ljevica Łukasz Litewka hvali spašavanjem psića, ali ne i ženskih života. Ili zbog toga što Włodzimierz Czarzasty iz Nove ljevice govori da je nemoguće išta učiniti u vezi brutalnog zakona o pobačaju u ovom mandatu jer njegovi kolege iz koalicije frču na to nosom. Ili što Władysław Kosiniak-Kamysz brka svjetonazor sa sigurnošću, a Szymon Hołownia je pro-crkveni „kul“ Poljak koji prijeti referendumom.
Ne radi se o vašoj savjesti
Pročitajte Haninu priču, pa ćete možda razumjeti koliko je glupa ideja donijeti na svijet dijete čiji otac drogira svoju partnericu da bi s njom imao odnos. Možda ćete onda shvatiti apsurd nazivanja fetusa čovjekom, dok se ženama u isto vrijeme uskraćuje njihova ljudskost. Možda ćete prestati razgovarati o pobačaju kao filozofskoj ili moralnoj dilemi, hvaliti se tobožnjom čistom savješću i gubiti se u svijetu nepoželjnih, apstraktnih bulažnjenja koja nemaju nikakve veze s našim životima.
Možda ćete poželjeti prestati biti alfe i omege u nečemu što se na vas nikada neće odnositi, iako će se možda odnositi na vaše kćeri, supruge, ljubavnice i sestre. No, shvaćam da su vam sudbine žena, čak i onih vama najbližih, onoliko bitne koliko su bile i nasilnicima: Dankinom suprugu i Magdinom momku. Eventualno imaju veze s vašim novčanikom, s čijim se sadržajem, na sreću, može platiti privatni zahvat ili nabaviti tableta za dan poslije. A ostale neka umiru u bolnicama, neka rađaju i gledaju dijete svog mučitelja ili ono koje nema šanse preživjeti više od nekoliko dana i koje ne sliči na ljudsko biće. Neka se svaka osoba s maternicom koja se usudi imati spolne odnose odrekne sebe, svojih planova, odnosa s bližnjima, fizičkog, psihičkog i ekonomskog blagostanja.
Zašto? Zato što ste izmislili da bi neki drugi tip – onaj koji navodno živi na nebu – mogao poslati buduću majku u pakao? Zar niste svjesni koliko ste smiješni? Kako možemo vjerovati da brinete o našem zagrobnom životu ako vas nije briga za ono što nam se događa u ovom zemaljskom?
Ništa bolji od mučitelja
U redu, nemojmo dopustiti da nam se mažu oči. Znamo da se tu zapravo radi o kontroli plodnosti i seksualnosti, za koje svaki opresivni sistem – od religijskog do kapitalističkog – ima svoj genijalan plan i kroz koji ostvaruje svoj simbolički, ali prije svega materijalni interes: poslušnost u obavljanju neplaćenog reproduktivnog i skrbničkog rada. Jednostavno: naša je zadaća proizvesti još tisuće izrabljivanih radnika, pardon, kreatora bruto društvenog proizvoda, topovskog mesa zvanog branitelji sigurnosti i crkvenih ovčica kojima se može prirediti sprovod, krštenje i pričest.
Možda ne silujete svoje partnerice. Možda nitko od vas ne bi digao ni ruku na njih. Ali podilazeći propisima koji nas ubijaju, ne razlikujete se od mučitelja koje zakoni i suci – oni koje ste vi postavili – ionako vrlo blagonaklono tretiraju.
Govorile smo vam to više puta, ali vi i dalje vjerujete da pristajanjem na defetizam i pseudokompromise u vezi pobačaja ispirete krv sa vlastitih ruku – istih onih ruku koje pružate svojim pajdašima iz saborskih klupa. Pa ne pere se i neće se oprati, čak, a možda pogotovo onda kad organizirate nikome potreban i skup referendum, koji je u Irskoj navodno imao smisla. I eto, nakon mnogo godina postoje različita mišljenja o ovoj temi, a tamošnja pravna pitanja bila su bitno drugačija od uvjeta koji trenutno vladaju u Poljskoj.
No, slijedeći Katarzynu Kotulu, recimo to još jednom – nadamo se posljednji put – i iskreno: „Jedini ispravni referendum o pobačaju održava se u privatnosti kupaonice uz pozitivni rezultat testa na trudnoću. Kraj. Točka”. No, ako još nije doprlo do vas, možda hoće kad opet izađemo na ulice, a onda naš “odjebi” neće završiti s PiS-om.
Tekst je izvorno objavljen na portalu Krytyka Polityczna.
S poljskog prevela: Marta Agičić
- *Op.ur., poremećaj koji obilježava nedovoljna količina plodne vode, a najčešće nastaje kod plodova koji imaju kromosomske anomalije, u slučaju infekcije, itd.
