Objavljeno

Zidovi identiteta Ane Sladetić

Impulsi

Umjetnica Ana Sladetić, Pogonova stipendistica na Akademie Schloss Solitude u 2012. godini, 13. ožujka 2013. u Pogonu je predstavila svoj rad i temu kojom se bavila tijekom tromjesečne rezidencije u Stuttgartu, kao i  svoje iskustvo rezidencijalnog boravka u Solitudeu.

Prvenstveno je zanima ono što pojedinca okružuje i kako ga takav utjecaj identificira. U svojim radovima redovito problematizira vizualne i nevizualne granice čovjekova okružja te njihovu povezanost, pitajući se na koji način odrastamo u svijetu prostora i što učimo u sistemu percepcije okoline?

Interes publike i medija privukla je radom “Drugi svijet” iz 2010. Rad “Impulsi” putem natječaja Aesthetica Art Award proglašen je inovativnim i iznimnim dostignućem, a trenutno se može vidjeti na grupnoj međunarodnoj izložbi u galeriji York St. Mary’s u Ujedinjenom kraljevstvu do 28. travnja 2013. Nakon toga slijede radovi s rezidencija u Parizu “Granice prostora” i u Stuttgartu “Zidovi indetiteta”. Za rad “Gdje je dom” također je dobila mnoge nagrade, pa će ga u dovršenom izdanju zajedno sa “Zidovima identiteta” izložiti krajem godine u Kabinetu grafike u Zagrebu. Iskoristili smo priliku da je priupitamo o njenom radu i iskustvu bivanja umjetnicom u doba kada se to, pogotovo u tehnici grafike, ne čini kao tržišno konkurentan ili idealan posao.

Povod za prezentaciju koju si nedavno održala u zagrebačkom Pogonu bila je stipendija za rezidenciju u Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu gdje si boravila tri mjeseca krajem 2012. Kako je bilo?

– Na rezidenciji je bilo odlično. Smještena je na rubu obližnje šume, u mirnom dijelu grada. Prostor rezidencije daju umjetniku sve što si on može zamisliti i poželjeti od stipendije: naknadu za materijal, odličan smještaj i upoznavanje s drugim rezidentima koji nisu nužno umjetničke struke.

Na prezentaciji si ukratko predstavila svoj rad uopće. U svijet umjetnosti si krenula sa svojim diplomskim radom “Drugi svijet” koji se sastoji od crteža i ambalaža tipičnih za različite proizvode u koje si upakirala dijelove rada.

– Diplomirala sam na primijenjenoj grafici. Moj diplomski rad je nužno bio vezan kako za rad tradicionalne tehnike tako i primijenjene grafike. Tradicionalni dio se odnosi na crteže po promatranju koji su nastali kao rezultat devetomjesečnog praćenja medija o događanjima u svijetu i njihovog odjeka u meni. Istraživanjem tog odnosa izdvojila sam vrijednosti (ljubav, mir, vjera, moral, okoliš, priroda). Upakirala sam ih u prepoznatljivu ambalažu iz medija, reklama i trgovina. Te vrijednosti su upisane u sam crtež i iako nisu nešto što je moguće realno kupiti, njihovim upakiravanjem u prodajnu ambalažu postavlja se pitanje da bi li se one više tražile odnosno bi li stvorile potražnju ili postale konkurentnije samim svojim prisustvom na tržištu u obliku tipičnog proizvoda.

I kakve su bile reakcije, da li je itko poželio kupiti vrijednosti u ambalaži?

– Ukrali su moral, mudrost i mir… 🙂 Neki su ukrali, neki su zatražili na poklon, neki su čak i kupili… Najviše se tražila ljubav, no svaka od vrijednosti imala je svoje potencijalne kupce.

U svom posljednjem radu “Zidovi identiteta” bavila si se izgledom unutrasnjeg prostora. U tom si radu zid tretirala kao polje u kojeg se upisuje značenje i stvara identitet jer pruža informacije o onome tko boravi u tom prostoru. Istraživala si kuće iz 19. stoljeća po elementima zidnjaka, svetog kuta, valjaka za dekoraciju zidova i poruke koje se time šalju. To me podsjetilo na zid iliti wall Facebooka, kojim se također stvara identitet.

– I na rezidencijama i u razgovoru sa umjetnicima sve je češće tema granica prostora, odnosno svega što zid okružuje. Bilo u vidu granica prema Europi, bilo untrašnjih granica, svi je doživljavaju na različit način. Zanimljivo mi je da se zid kao sredstvo komuniciranja koristio od prvih nastambi, od špilja pa nadalje… Krenula sam od 19. stoljeća jer me zanimalo kako se lijepo ponašanje tretiralo na zidovima preko zidnjaka. Danas tu ulogu preuzimaju virtualni zidovi koji služe za objavljivanje doslovce svega. Zanima me također i takav odnos virtualnog zida s onim realnim. Ulaskom u nečiju kuću odmah ćete prepoznati što osoba vrednuje u životu, tako i ulaskom na profil osobe lako prepoznajete čime se osoba bavi i proučavate njezin identitet.

Kada si bila u Stuttgartu, iskoristila si priliku da proučiš i tamošnje zidove iz 19. stoljeća. Što si zaključila?

– Slični su, gotovo jednaki. Nijemci su dolazili u naša područja te prenosili svoju kulturu sa sobom. Naši ljudi su preuzeli elemente jer su im bili novi i zanimljivi. Stopili su ih sa svojim običajima i unutarnjim uređenjem. Zanimljiv podatak je da je prva tvornica šablona za zidnjake u bivšoj Jugoslaviji bila baš u Iloku. Radila je dvadesetak godina od 1920. Vlasnica je bila Njemica, Rosi Hoffman.

U Parizu, na rezidenciji Cité Internationale Des Artes si se bavila nečim potpuno drugačijim: istraživala si kako se fizički dodir reproducira u crtež i to si pretočila u rad “Granice prostora”. Zašto si se time bavila?

– To potječe od igre iz djetinjstva: crtanja po leđima. Htjela sam raditi nešto potpuno drukčije u odnosu na prethodnu rezidenciju u Stuttgartu. Ponekad volim eksperimentirati s najbanalnijim stvarima, odnosno promijeniti kut gledanja ili temu jer se ponekad iz toga izrode nove ideje.

Kada odlaziš na rezidencije vani, upoznaješ i umjetnike i kulturni krug tih gradova. S kakvim si dojmovima vratila? Kako je biti umjetnica tamo, a kako u Hrvatskoj?

– Umjetnik mora biti prisutan u mjestu boravišta da bi bio prihvaćen. Poželjno je da se uvijek dokazuje i zna dobro iskomunicirati svoju ideju s publikom. Umjetnik bi trebao biti i PR i povjesničar umjetnosti i istraživač, crtač, dobar konstruktor, strojar… Čini mi se da iskustvo koje rezidencije omogućuju (upoznavanja različitih kultura na jednom mjestu, komunikacija sa nepoznatim, prilagođavanje na jezik, obrazloženje teme i svojeg rada) daju uvid potencijalnom umjetniku kako se snalazi u takvim ulogama koje se od njega očekuju.

Imaš zanimljiv pristup, a taj je da si daješ vremena za istraživanje i izradu rada.

– Obično si uzmem godinu dana, godinu i pol za jedan rad odnosno ciklus.

Tvoji radovi nisu osobito komercijalne prirode. Kako si se odlučila za taj pristup i kako se nosiš s time da neki drugi umjetnici/ce rade instant-radove kojim postižu tu prisutnost ili barem prodaju?

– Bavim se vizualnim oblikovanjem i dizajnom te time zarađujem da bih mogla istraživati i producirati radove koji me interesiraju. Rezidencije također potpomažu umjetnicima i neophodne su za njihov razvoj. Apliciranjem za produkciju rada na rezidenciji sam rad trebao bi biti u formi projekta u kojem mora imati glavu i rep. Također i ako se rad aplicira za financijska sredstva Ministarstva kulture, grada ili županije. Ponekad uspije, ponekad ne. Ako nema novaca u kulturi, preostaje ti da se snađeš sam. To znači da ponekad moraš iskoristiti sve svoje potencijalne radne sposobnosti ne bi li radio ono što voliš.

Jedno od recentnijih priznanja struke koje si dobila je posebno priznanje koje ti je 2012. dodijelo odbor za nagrade na 6. Hrvatskom trijenalu grafike u Zagrebu.

-Dobila sam posebno priznanje za rad “Gdje je dom”. To su bakropisi u lightboxovima u dimenzijama 50×70 ispod kojih je crtež na foliji, a paljenjem ili gašenjem svjetla sadržaj se mijenja. Dok je svjetlo ugašeno vidi se samo bakropis koji se paljenjem svjetla kombinira s crtežom.

Gdje je dom

Koje značenje nosi element svjetla, osim tehničke značajke da mijenja rad?

– Rad je osobne tematike i problematizira sigurni prostor, tj. prostor obiteljskog života i gubljenje istog. U svakoj kući postoji svjetlo. Pa čak i kada je mrak, postoji mogućnost da ga upališ.

Ovim priznanjem dobila si mogućnost da u Kabinetu grafike pri HDLU-u izložiš svoje radove. Kada će to biti i što ćeš izložiti?

– Tamo ću izložiti dovršeni rad “Zidovi intentiteta” i završene dijelove rada “Gdje je dom”. Izložba će biti krajem godine.


Povezano