Objavljeno

Želimir Periš: Svaka vrata skrivaju mučenicu

Zadarski pisac Želimir Periš, informatičar po struci, dobitnik više književnih nagrada za pojedinačne priče i pjesme od Umaga preko Sarajeva do Zrenjanina, objavio je kod Algoritma prvu knjigu “Mučenice”. U njoj je sadržano 15 priča o ženama iz raznih vremena i krajeva, od Eve, Isusove Majke Marije, Penelope, Marie Curie, pa do suvremenih žena koje povezuje piščev osjećaj njihove patnje. Agilni član zadarske udruge ZaPis uz to je pokrenuo i internetsku domenu www.mucenice.com te niz drugih zanimljivih i karitativnih akcija o kojima slobodno govori u intervjuu.

U knjizi je petnaest mučenica. Što je potrebno da netko dobije tu nelaskavu titulu i uđe u knjigu?

Nije potrebna posebna selekcija, gotovo su svi već u startu kvalificirani da upadnu među ove priče. Knjiga se bavi nekim općepoznatim ženama, najprepoznatljivijim točkama opće kulture, međutim, baš se kroz taj izbor likova, koji kreće od poznatih prema anonimnim ženama, provlači ideja da su, na svoj način, sve žene mučenice. Gotovo da nema žene koja nije rodna žrtva, pa bila riječ o kućanstvu, gdje su žene najčešće žrtve nasilja u obitelji, ili gospodarstvu, gdje žene imaju manju prosječnu plaću od muškaraca iste stručne spreme.

Kako ste dolazili do naslovnih junakinja? Jesu li one nalazile vas? Je li neka morala upasti zbog koncepta?

“Mučenice” su vrlo ograničene svojim konceptom, zbog njega su priče i ispadale i upadale u zbirku. Ali iskustvo pisanja i kontakti koje sam ostvario nakon objave knjige naučili su me da je izvor mučeničkih priča nepresušan. Svijet je pun poniženih, potlačenih, degradiranih, osramoćenih i izluđenih žena. Svaki kut i svaka vrata skrivaju mučenicu pred kojom društvo sklapa oči, a često je ne vide ni njezini najbliži.

Kakav je omjer faktografije i fikcije u knjizi?

Pola knjige obrađuje mitološke i povijesne likove o kojima je građa doista opširna, no moja se interpretacija bazirala isključivo na originalnom tekstu. Shvatio sam da mitološki i povijesni tekstovi o poznatim ženama sadrže neke vrlo uočljive rupe. Jednom kad čovjek osvijesti da su sve povijesne tekstove pisali muškarci zagađeni vječnim patrijarhatom, razmišljanje o poznatoj priči dobije posve novo lice. 

Otkud impuls da počnete pisati “žensku” knjigu? Jesu li to spisateljski izazovi, moralni impulsi, rodna krivnja i grižnja savjesti?

To je posljedica razmišljanja o svijetu koji me okružuje. Stvari su pogrešne i o tome se ne smije šutjeti, na nepravde se mora ukazati. Tema je, doduše, puno, rodna je nepravda samo jedna od njih, no krenuo sam ovim redom.

Empatiju ste pokazali i u, za mnoge onom najvažnijem − novcu. Zaradu ste odlučili donirati zadarskom skloništu za žrtve nasilja u obitelji “Mala kuća”, a organizirali ste i da radnice tvornice “Kamensko” izrađuju promotivne materijale i dobiju prihod od toga. Ima li efekata, stiže li im novac?

Moja je želja bila ne završiti cijelu priču s knjigom na polici, nego pokušati učiniti što više mogu u duhu problematike kojom se i sama knjiga bavi. Tako je došlo do suradnje sa spomenutim udrugama. Novac još ne dolazi jer profit od knjige stiže sporo i periodično, a suradnja s udrugom “Kamensko” još traje, njihovi će proizvodi tek krenuti u distribuciju uz knjigu. Ipak se nadam da će i mala pomoć nešto značiti.

Hrvatska ima Crkvu hrvatskih mučenika u Udbini. Vjerujete li da će ova knjiga možda dovesti i do crkve hrvatskih mučenica?

Rekao bih da crkava ima i previše, ono što nedostaje su empatija i altruizam. Današnje je društvo naslonjeno na predatorske vrijednosti, sve frca od grabeži, licemjerja i lažnih autoriteta. Društvu ne treba autoritet da mu govori što je pravo i kako treba živjeti, trebaju mu osobne slobode i pravo na egzistenciju, koje je često u zastrašujućoj mjeri uskraćeno. To je ono o čemu progovaraju “Mučenice”.

Djelujete u sklopu književne udruge zadarskih pisaca ZaPis, koja se odlikuje literarnim talentima, slogom, ali i organiziranošću i inicijativom. Hoće li ta talentirana zadarska generacija iskočiti i na nacionalni plan, osnovati svoju nakladničku kuću i postati jači nacionalni igrač?

Svrha je postojanja lokalnih udruga da promiču i pomiču, potiču i pomažu lokalnu zajednicu, i to ZaPis radi na književnom planu. Pripremamo još mnoge projekte, pritom se nužno ne ograničavamo na vlastiti grad, ali nemamo pretenzija osvojiti svijet. Da parafraziram: pišemo lokalno, čitamo globalno.

U Zadru ste s Algoritmom organizirali i zapaženi književni festival KaLibar bestiVal? Kada ovako s mjesečne distancije podvučete crtu, kakav vam se čini omjer uloženog i dobivenog?

Nezahvalno je povlačiti crte. Umjetnički aktivizam naša je dužnost, i kad bismo morali zbrajati rezultate, ne bismo se time ni bavili. Međutim, bestiValom smo dokazali da Zadar želi jedan moderan književni festival, na kojem se književnost promovira i prezentira na nov, publici napet i zanimljiv način, zajedno s nizom drugih umjetničkih programa koji obogaćuju i unaprjeđuju zadarsku kulturnu ponudu. Ovoga se rujna u Zadru dogodila sjajna sinergija festivalskog programa. Istaknuo bih festival plesa Monoplay, nakon kojega je uslijedio projekt izvedbene umjetnosti Trafo i, zaključno s našim književnim festivalom, Zadru donio iznimno bogatu kulturnu jesen.

Vi i istaknuti članovi ZaPisa nedvojbeno ste politički, antifašistički opredijeljeni, u smislu kakvim Zadar nije bio percipiran. Bojite li se da bi politički angažman mogao podijeliti ZaPis ili ga dovesti u raskorak s Gradom?

Prvo, moram istaknuti da je politička opredijeljenost osobna stvar svakog člana, nikako stav Udruge. ZaPis nema političku crtu, niti se bavi političkim radom. Interes ZaPisa je samo i isključivo književnost. Što se, pak, odnosa Zadra i antifašizma tiče, mislim da je riječ samo o krivoj percepciji. Antifašizam je civilizacijski minimum i naravno da je i Zadar, u svim svojim strukturama, itekako antifašistički grad.

Promocija zbirke priča Mučenice održat će se 14.11. u 19h u Knjižnici bogdana Ogrizovića (Preradovićeva 5), a predstavit će ju Stanislava Nikolić Aras, Natalija Miletić i Kruno Lokotar.


Povezano