Prije nekoliko godina, Narodna biblioteka Srbije u Beogradu napravila je seriju razgovora na temu tako općenitu, a toliko važnu: “Šta čini dobru književnost?”. Brojni su poznavatelji književnosti pokušavali dati odgovor na ovo tako jednostavno pitanje. Šta je dobra književnost, to se u ovom tekstu nećemo pitati na način na koji su to odlično činili, naprimjer, Dejan Ilić i drugi gosti te beogradske tribine.
Probat ćemo dati tek jedan odgovor, koji nam se čini naročito važnim kada je u pitanju književnost za djecu i mlade o kojoj će ovdje biti riječi. Dobra književnost je ona koja daje odgovore, ali i postavlja pitanja, koja svoju čitateljku i svog čitatelja stavlja u različite situacije u kojima će kritički razmisliti o sebi, odgovoriti na pitanja kako bi se sami ponjeli kad bi bili junaci knjige, te se tako identificirati sa likovima i situacijama.
U dobroj književnosti, književno djelo je igra između pisca, teksta i čitatelja, kako ga je posmatrao sjajan teoretičar književnosti Svetozar Petrović.
Čitajući kako je vlak zapeo u snijegu, zapitat ćemo se kako bismo se mi ponijeli da smo Ljuban, ali možda bi neka među nama stala i u Draginu kožu i gledala (za)drugare njenim očima? Djevojčice, naravno, mogu promišljati o Ljubanovim i Perinim postupcima, kao što i dječaci mogu o Draginim, rod sa mijenjanjem uloga u književnoj igri nema mnogo veze.
Ipak, obaveza nam je i dužnost na književnim primjerima, opet koristeći tu njihovu potrebu da se igraju sa svime, pa i sa tekstom, pokazati da i djevojčica može tragati za izgubljenim psom i graditi most preko potoka, te da zaigranost, razigranost, mudrost i pravičnost ne pripadaju tek svijetu dječaka i muškaraca.
Moramo našim djevojčicama pružiti mnogo više književnih djela u kojima će vidjeti sebe.
Ne moramo, dakako, na tom putu tragati za ružičastim naslovnicama knjiga ‘samo za curice’, dapače, ali trebamo naslove u kojima su perspektive drugačije od matrice, u kojima su porodice drugačije od matrice, iz kojih nećemo naučiti samo da je lijepo biti pošten i da ne valja tužakati, niti da zarez uvijek dolazi u inverziji, već ponešto i o sebi i svom mjestu u svijetu.
Dobro je, zato, i da imamo Sarojanovog Arama i da imamo Darelovog malog Džeralda i njegovu smiješnu porodicu na Krfu, ali uz njih moramo imati i više od jedne nestašne Pippi. Moramo imati djevojčicu Oće nizozemske književnice Eni Šmit iz knjige ‘Oće i njen tata Tots’. I sasvim sigurno, moramo imati i Sofiju iz romana “Leto kada sam naučila da letim” Jasminke Petrović. A evo i zašto!
Jasminka Petrović
DJEVOJČICA I DVIJE BAKE: Tri svijeta u jednom
Jasminka Petrović rođena je u Beogradu, gdje živi i piše. Svoje knjige za djecu i mlade objavljuje uglavnom za izdavačku kuću ‘Kreativni centar’. Prevođena je na brojne jezike, a rekord drži njen apsolutni bestseler “Seks za početnike” preveden na 25 jezika.
Piše za djecu svih uzrasta, a ciljnu grupu njenog posljednjeg romana “Leto kad sam naučila da letim” čine stariji osnovci.
O čemu govori ovaj roman?
Priča je to o djevojčici Sofiji koja iz Beograda odlazi na svoje prvo ljetovanje bez roditelja: s bakom putuje na more u Stari Grad na Hvaru gdje ih čeka bakina sestra, nona Lucija, koju Sofija nikad u životu nije vidjela.
Tri su lika, sva tri ženska, nositeljice radnje romana: pripovjedačica, djevojčica Sofija, njena baka Marija i bakina sestra Lucija. Muški likovi su Sofijin otac, brat, bakin brat barba Luka, njegov unuk te dječak Sven, Sofijina prva ljetna romansa.
No, ovo nikako nije jednosmjerno i lako ljetno štivo za plažu koje podilazi predadolescenticama.
Jasminka Petrović uspjela je u knjigu o jednom ljetu i odrastanju junakinje uplesti priču o mnogo važnih stvari: o odnosima, ljudskim, ponosima jačim od razuma, ljubavi uprkos daljini, ratu, odgovornosti, osjećaju krivice, empatiji, te naposljetku i smrti.
Njena pripovjedačica je autentična, te ni u jednom trenutku ne možemo reći da joj je autorica na leđa stavila teret koji trinaestogodošnjakinja ne može da nosi.
Mada u početku nimalo nije oduševljena ljetovanjem koje je pred njom (kao da biste vi bili da vas šalju na more sa dvije babe), kako radnja odmiče, tako će Sofija sazrijevati i bivati bogatija za nova iskustva i prijateljstva. Na otoku daleko od doma, ona će upoznati i novu baku, onu koja je cijelu jednu stranu sebe vješto krila u Beogradu.
Ona ovdje govori jednim Sofiji stranim jezikom, zapravo dijalektom koji i ona kroz knjigu savladava, a sa njom i njeni čitaoci, što je također jedan važan posao koji je autorica uradila senzibilizirajući i najmlađe čitatelje u Srbiji (ali i BiH) na razlike koje nas, uprkos svemu što učimo u školi, zbližavaju, a ne razdvajaju.
Istim dijalektom, dakako, govori i nona Luce – ona je, uz baku i Sofiju, centralna figura romana. Ona i baka, zapravo su, barem u prvoj polovici romana dva pola jedne stvarnosti.
Nona je, mada odrasta u provinciji, mnogo širih vidika od svoje sestre. Iz njenih će usta Sofija slušati o seksu, nju će pitati da li je bolan prvi odnos, ona će joj odati porodične tajne o sukobu njene bake s bratom, barba Lukom…
Dok baka u svemu vidi pretnju (sjajno autorica slika tu njenu osobinu dovodeći je do karikaturalnosti) i baštini mnogo nasljeđenih patrijahalnih obrazaca, pa brže-bolje skida veš koji je Sofija «pogrešno» prostrla prije nego «grešku» uvide komšijske oči, noni je svijet jedno veliko igralište na kojem Sofija obožava da se igra.
Kako radnja odmiče, autoričina zrelost u razvijanju priče ukazuje nam kako baka nije crna strana medalje, već kompleksan lik koji se kontinuirano razvija te u katarzičnoj završnici, nakon što joj sestra izađe iz bolnice, otjera komšije i time simbolično raskine sa onim dijelom života u kojem je važnije bilo šta drugi misle od onoga šta ustvari jesi.
Pomogne li, barem malo, da i mladi čitaoci nauče biti ono što jesu, a ne što društvo i okolina žele da su, ova će knjiga uraditi izvanredan posao.
Sanja Pilić
KOD TATE VJEČNOG DJEČAKA: Prikradanje stereotipa
Tragajući za djevojčicama glavnim junakinjama i(li) pripovjedačicama u književnosti za osnovce, put me nije mogao ne dovesti i do izuzetno produktivne i tiražne hrvatske spisateljice Sanje Pilić.
Sanja Pilić rođena u Splitu, živi u Zagrebu, piše za djecu i mlade i svojim knjigama postiže uspjehe na planu čitanosti, prodaje i broja izdanja. Njena se biografija ne razlikuje mnogo od Petrovićeve, obje žive od pisanja i svoje su spisateljske karijere posvetile djeci i mladima.
Naslov o kojem će ovdje biti više govora je kratki roman “Što mi se to događa?”, objavljen u izdanju Mozaik knjige, izdavačke kuće za koju je Pilić objavila većinu svojih romana, a gotovo su svi doživjeli po nekoliko izdanja. Ovdje analizirani dostigao ih je čak šest, dok je roman Jasminke Petrović dosad doživio samo jedno, ali zavidnog tiraža od čak 3000 primjeraka što poprilično govori o popularnosti oba naslova i obje autorice.
Zašto baš taj, u nizu naslova? Upravo zato što je fabula ovog romana na prvi pogled gotovo istovjetna onoj u romanu Jasminke Petrović: djevojčice u ‘nezgodnim’ godinama odlaze na more, te tamo, tokom nekoliko ljetnih dana odrastaju i sazrijevaju, upoznaju prve ljetne ljubavi, te se, drugačije, vraćaju na kraju romana svojim kućama.
Jedna je Maša, druga Sofija, jedna ljetuje kod oca u Rovinju, druga kod bakine sestre na Hvaru, jedna upoznaje Marka, druga Svena, jedna se vraća u Zagreb, druga u Beograd.
Kao što postoji ovakav i ovoliki niz sličnosti pogodnih za komparativnu analizu, tako postoji i cijelo polje različitosti, počevši od naslova i naslovnice, pa nadalje. Dok naslov Petrovićeve jasno daje do znanja o kojem je pripovijednom okviru riječ, radi se o ‘ljetnoj priči’, ipak ima dozu začudnosti i svoje čitaoce čini radoznalnima. Zar se ljeti ne uči plivati, a ne letjeti? Na naslovnici je prekrasna ilustracija Boba Živkovića, podloga je plava, morska.
Naslovnica drugog romana je ružičasta (potpisuju je Niko Barun i Marija Morić), na ilustraciji je krevet na kojem leži zamišljena, a vjerovatno i zabrinuta tinejdžerka. Dok je ona prikazana ‘u koloru’, tako da dominira ilustracijom, dječak kraj nje prikazan je kao silueta. Jasno nam autorica (i izdavač) daje do znanja da je ovo ‘ženska priča’ i da su dječaci tu tek skice, ergo, nisu dobrodošli.
Naslov-pitanje signalizira nam opet što i ilustracija sama – priču će nam pričati tinejdžerka koja prolazi kroz trnovito razdoblje puberteta. Nekom će i to probuditi radoznalost, no, ne na način naslova-enigme Jasminke Petrović.
No, posmatrajmo ovaj roman iz rodne perspektive kao i ovaj prethodni i pogledajmo šta u njemu rade i kako figuriraju ženski, a potom i muški likovi.
Pripovjedačica je Maša, dakako, centralni ženski lik, djevojčica od svojih trinaestak, nesretna u svom tijelu, rastrzana između razvedenih roditelja, u životnoj fazi kada vjeruje kako su sva druga djeca rođena pod sretnijom zvijezdom od njene.
Uz Mašu, knjigom će se prošetati i njena mama, freelance ilustratorica knjiga za djecu, tatina ko-zna-koliko mlađa djevojka Afrodita, te Mašine prijateljice: zagrebačka Stefani i rovinjska Jolanda.
S druge strane, galeriju muških likova otvara tata Sandi, vječiti dječak, neodgovoran, neozbiljan, nedorastao, potom Mašin najbolji prijatelj Tomislav, morska ljubav Marko i, na koncu, majčin novi partner, susjed Davor.
Nekolicinu je stereotipa ovim romanom ciljano i smisleno, ‘zatukla’ Pilićeva, kao dosadne muhe u ljetna predvečerja. Poredivši Mašinu ‘nesređenu’ sa Stefaninom ‘sređenom’ porodicom, ona nam je pokazala koliko je opasna priča o (heteronormativnim, patrijahalnim) normalnostima.
Maša živi s majkom, takve obitelji danas popularno zovemo jednoroditeljskim. Otac se odselio i živi u Rovinju gdje radi kao slobodni umjetnik, fotograf. I otac i majka su, dakle, umjetnici, slobodnjaci. Sofijini roditelji također ne rade poslove koje naša društva percipiraju kao ugledna: nisu umjetnici, ali jesu freelanceri, a od ishoda njihovog velikog projekta iz oblasti ekologije ovisi i njihov dolazak na Hvar kamo su poslali kćerku.
Mada možda i produbljuju predrasude o ovim profesijama kao nesigurnim, ipak nam čini zadovoljstvo vidjeti netipične uloge u kojima tata nije odvjetnik, a mama nije tajnica. Još je jedna sličnost upadljiva: i Sofijina, i Mašina mama mnogo rade, u stalnoj su utrci sa poslom i vremenom, zarađuju novac, hrane obitelj i na grbači nose svoje partnere. Jedan od razloga zbog kojeg je Mašina mama napustila oca je i to što se nije mogla osloniti na njega i njegova primanja.
Otac je u ovoj priči nepouzdan, sklon alkoholu, pijuckanju u kafani do sitnih sati i vezama sa mlađim djevojkama. Sofijin otac ima blisku vezu s kćerkom, ona mu se, kad joj je bilo naročito teško, u jednom skype razgovoru obraća, moleći ga da dođe po nju. No, i on je ostavši bez posla bio u ozbiljnoj krizi, te je stvar spasila opet borbena i radišna majka koja je osnovala udruženje i odlučila supruga uputiti u posao i pored bračne postelje dijeliti sa njim i uredski stol.
No, dok je Sofijina majka u tome dosljedna, Mašina je s jedne strane glavom uronjena u ilustracije, potpuno posvećena poslovima, samostalna i emancipovana, dok, u drugom trenu, treba pomoć susjeda da bi je odvezao u tržni centar u kupovinu, te se iz tog rađa njena nova veza. Čini se kao da usamljenost i potreba za partnerom sa kojim bi se dijelio, recimo, razgovor o umjetnosti, nije dovoljan motiv za vezu.
Neobične motive za vezu ima i Afrodita, očeva mlada djevojka, fotomodel i manekenka, koja od njega očekuje da njene fotografije dostavi modnim agencijama i obezbijedi joj dobar angažman. Kada to ne uradi, ljubavni žar splasne. Ovdje se opet provuklo još nekoliko stereotipa o ovoj profesiji, ali i o odnosu stariji muškarac – mlada djevojka.
Dok je Mašina prijateljica sa mora, Jolanda, prikazana kao debeljuškasta djevojčica nalik onim starijim dvojnicama sa reklamama za kozmetičke preparate koje se ne stide «pokazati prave obline», djevojčica koja je za svoje tinejdžerske godine začuđujuće u miru sa svojim tijelom, Stefani iz Zagreba tipična je predstavnica tinejdžerki konzumentskog neokapitalizma.
Ona je stručna voditeljica svojoj prijateljici kroz kupovinu kupaćeg kostima, ni manje, ni više, no u Benetonu. I “Leto kad sam naučila da letim” još kako ima doticaja sa stvarnošću, ali u priču neće uvesti šoping u Benetonu, ali hoće i Skype, i Facebook, ali i Endeovu “Beskrajnu priču” i druge knjige koje Sofija čita, te, na koncu, i teške i prešućivane teme ratnih devedesetih.
Sklopivši ove romane, završit ćemo nekoliko putovanja kroz prostor, vrijeme i kontekst, vratit ćemo se svojoj stvarnosti u kojoj dominiraju arhaični romani predvidljivih zapleta i u kojima su i Sofija, i Maša, prijeko potrebna egzotika.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
