„Jedini dio dana za koji znam da će se sigurno i neminovno dogoditi je taj da ću morati spremiti hranu koja će nahraniti nas troje. Ili ću je kupiti i preskupo platiti da bismo se nahranili,“ govori moja sugovornica. Stoga nimalo ne iznenađuje što Antonija Petričušić, inače izvanredna profesorica na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu, tijekom našeg telefonskog razgovora sprema ručak za sebe i svoje dvoje djece, reže povrće, dinsta meso…
Tema razgovora je školska prehrana, tj. inicijativa „Pravo svakog djeteta na školski obrok“ koju su inicirale četiri sveučilišne profesorice – uz Petričušić, Olja Družić Ljubotina, Ivana Dobrotić i Marijana Kletečki Radović. Inicijativa je krenula nakon što su mediji pisali o slučaju djevojčice prvog razreda osnovne škole koja je svoj obrok htjela podijeliti s četvero kolega iz razreda kojima roditelji nisu mogli platiti obrok, ali učiteljica nije dopustila dijeljenje. Majka djevojčice koja je htjela podijeliti svoj obrok je školu i ravnateljicu prijavila Karlovačkoj županiji, pravobraniteljici za djecu i predstavniku Roma Veljku Kajtaziju.
Vrijediš onoliko koliko imaš?
Sredstva za financiranje školskih obroka za one najpotrebitije inače su išla iz sredstava Fonda europske pomoći za najpotrebitije (FEAD fond). Međutim, članice inicijative smatrale su da brojni “ispadaju” iz te mjere, ali i da se određeni broj učenika ne želi zapisati za besplatne obroke zbog stigme koju to sa sobom donosi. Omogućavanje besplatnog obroka svoj djeci bi jednim potezom riješilo ovaj problem, jer bi tada svi imali pravo na isti.
„Dio naše zagovaračke priče išao je prema tome da se uvođenjem univerzalne školske prehrane zaustavlja stigmatizacija siromašne djece za koju su dosad bili dostupni obroci, iako pod vrlo kompliciranom procedurom. Onog trenutka kada je prehrana svima dostupna, onda ta djeca više nisu drugačija, izdvojena“, kaže Petričušić.
Naime, radi se o tome da djeca sve znaju: tko ima pravo na besplatan obrok, tko živi u siromaštvu, tko ima, a tko nema. A danas „vrijediš onoliko koliko imaš,“ kaže nam Olja Družić Ljubotina. To onda dovodi do toga da neki uopće ne koriste pravo koje imaju na besplatan školski obrok jer time osjećaju dodatnu stigmatizaciju.
„Djeca se ne smiju dijeliti prema tome tko ima, a tko nema. A prehrana je bila jedan od parametara prema kojem su se djeca dijelila. Materijalni faktor prisutan je kao divizivan faktor,“ dodaje Družić Ljubotina.
Nevidljivo siromaštvo
Siromaštvo je stoga uglavnom nevidljivo. Naši siromašni sugrađani i sugrađanke žive tako da ih nitko gotovo ne vidi ni percipira. „Mi uvijek naglašavamo da je siromaštvo nevidljiv problem jer ljudi neće naglas govoriti da su siromašni. S druge strane, nema puno ljudi koji će dati glas tim ljudima, koji su moćni, da ih se čuje u javnosti, da ih se respektira, od strane političara i javnih ličnosti. A zapravo u Hrvatskoj ima jako puno ljudi koji žive u siromaštvu“, kaže Družić Ljubotina.
Oni su razvili i vlastite „prakse preživljavanja“ – posuđuju od prijatelja, susjeda, odriču se svega što imalo nalikuje na „luksuz“, prelijevaju s kartice na karticu. Ukratko, krpaju se.
„Ako pričamo o siromašnim obiteljima s djecom, onda je to tako da ljudi jedva podmiruju režije, često žive u podstanarstvu, rade na niskoplaćenim poslovima ili uopće ne rade. Zapravo se roditelji često odriču nekih svojih potreba da bi djeci mogli omogućiti čak i najosnovnije stvari“, kaže Družić Ljubotina.
Obje sugovornice ističu da su socijalni rizici sve veći, siromaštvo sve vidljivije, nasilje sve prisutnije, raslojavanje društva sve dublje. Velik problem postaje i mentalno zdravlje – kako djece, tako i adolescenata – kao i problemi unutar obitelji, a to su sve problemi koje se itekako odražavaju na odrastanje djece.
Svako peto dijete u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva, a njih 14 000 evidentirano je u sustavu socijalne skrbi kao korisnici koji žive u dubokom i dugotrajnom siromaštvu. Više od trećine ukupnog broja sve djece od 0 do 18 godina u Hrvatskoj žive u obiteljima kojima ukupni dohodak po članu kućanstva mjesečno ne prelazi 543 kuna, pišu Novosti.
Egzistencijalni nemir koji živimo
Petričušić ističe kako siromaštvu ima veliku socijalnu stigmu.
„Egzistencijalni se strahovi dijele uglavnom u malom krugu ljudi, jer postoji ta slika koja se reproducira, pogotovo putem medija i društvenih mreža, da svi trebamo biti lijepi i uspješni. I mi sami pomažemo u perpetuiranju stereotipa i onoga što je zapravo nemoguće i potpadamo pod društvena očekivanja“.
Siromaštva se ljudi srame, pa se često predstavljaju i „ekonomski snažnijima nego što jesu“, dodaje. Uz sve to, izrazita je stigmatizacije djece u „današnjoj konzumerističkoj kulturi, kada je bitno koji telefon i tenisice imaš jer te to legitimira“. Stoga je priznavanje da imaš pravo na besplatni obrok „kao zakucavanje u sanduk socijalne nepoželjnosti ili nepopularnosti.“
„O tome se isto ne priča. Oni koji imaju moć ne znaju što znači ‘prelijevanje’ s jedne kartice na drugu i posuđivanje novca za dječji izlet ili kupovanje knjiga. Kod nas siromašni, oni koji su ispod relativne granice siromaštva, nisu ljudi koji žive u potpunoj neimaštini, nego ljudi koji žive od svoje plaće, iz mjeseca u mjesec“, ističe Petričušić. Dakle, working poor.
Druga dimenzija besplatnog školskog obroka za sve
Međutim, iako rješava pitanje socijalne stigme, uvođenje besplatnog školskog obroka za sve ima i drugu dimenziju o kojoj se rijetko priča, a to je bar donekle olakšavanje, tj. smanjenje obujma kućanskih poslova. Sve je to dio skrbničkog rada, koji još uvijek uglavnom pada na leđa žena.
„Takva mjera je zapravo odgovor na suvremeni obiteljski život i dinamiku u kojoj oba roditelja rade, na to da ima sve više jednoroditeljskih obitelji i da djeca zapravo sve rjeđe imaju privilegiju da ih kod kuće dočekuje član obitelji sa skuhanim ručkom“, ističe Petričušić.
Dodaje da je ona, kao sociologinja koja se bavi pravima žena, isticala upravo (barem djelomično) olakšavanje skrbničkog rada ženama kao bitan moment inicijative. „Cijelo sam vrijeme isticala da se ne radi samo o mjeri koja isključivo pomaže siromašnima, onima socijalno isključenima, u riziku od siromaštva, nego svima. Ona je univerzalni dobitak jer današnje obitelji žive drugačijim načinom života nego prije. Danas više nema proširene obitelji koja investira svoj skrbnički rad.“
Stoga ovakva mjera ide na ruku svima i prihvatit će je svi roditelji, „bez obzira na socioekonomski status, jer sva djeca za rast i kvalitetno praćenje nastave trebaju nutrijente i ne smiju biti gladna,“ kaže Petričušić. Ona je smatrala da treba naglašavati i taj aspekt, budući da se političari – oni koji donose odluke u društvu – ne mogu poistovjetiti s najsiromašnijima.
Krafna kao paradigma
U postu na svom blogu Mrvica Željka Klemenčić piše kako su, “dok te mori glad i neimaština, pa čak i obično racionaliziranje budžeta, tvoji prioriteti jasni”.
“Sasvim jedna pravila vrijede za gladnog čovjeka, a neka skroz druga za onog vazda sitog. Bijeli kruh, recimo. Za gladnog čovjeka je predmet žudnje, a za pretilog i prezasićenog – nešto što treba izbjegavati”, nastavlja Klemenčić.
O tome nisam mogla prestati razmišljati kada se u početku implementacije ove mjere, koja je odobrena nakon gotovo tri godine zagovaranja, odjednom – i to tek nekoliko dana nakon njena uvođenja u škole – vrlo brzo počelo pričati o tome kako se djeca hrane krafnama i bijelim kruhom, o zdravoj i nezdravoj prehrani.
Petričušić, za koju je krafna postala paradigma loše prehrane, ističe da „postoje smjernice koje izdalo Ministarstvo koje škole obavezuju da na određen način pripremaju obroke za djecu. Nije da se krafna može i smije posluživati svaki dan i doista se ne priprema“, kaže.
Za Družić Ljubotinu su, pak, ti komentari bili „lakmus papir za socijalnu neosjetljivost“. Oni su, ističe, pokazali da „ljudi zapravo ne razumiju zbog čega je važno da sva djeca u školi imaju pravo na besplatan školski obrok i tko je uopće bio ključna ciljana skupina i zašto se to napravilo. Radilo se o nejednakosti.“
