Objavljeno

Glazba za dragocjenu planetu

Hilary Hahn & Elim Chan (foto: Mark Allan / Philharmonia)

Dok se u Glasgowu završavala 26. Konferencija UN-a o klimatskim promjenama, u Londonu u Royal Festival Hallu održan je koncert pod naslovom Čovjek/Priroda: Glazba za dragocjenu planetu“ u izvođenju Londonskog filharmonijskog orkestra, pod ravnanjem dirigentice Elim Chan i sa solisticom na violini Hilary Hahn.

Nakon što je Royal Festival Hall u umjetničkom centru South Bank na južnoj obali Temze 18 mjeseci bio zatvoren, a Londonski filharmonijski orkestar u lockdownu, ljubitelji klasične glazbe željno su dočekali povratak u ovu koncertnu dvoranu i koncertiranje renomiranih glazbenika i glazbenica.

Koncertni program povezao je zvukove britanskog krajolika i kalifornijske obale. Prva na programu bila je skladba Ševa uzlijeće (The Lark Ascending) Vaughana Williamsa (1872-1958.), jedna od najomiljenijih slika prirode u orkestralnom obliku, koja je i ove godine na listi „Classic FM Hall of Fame“ proglašena „omiljenim nacionalnim djelom klasične glazbe“ i to već jedanaesti put za redom. Skladba dočarava prostranstva juga Engleske, brežuljke i nepomućenu osamu, samotnu pticu koja leti i obrušava se s visine.

Skica za skladbu je nastala 1914. godine, prvog dana Prvog svjetskog rata, kada je Williams šetao brežuljcima nedaleko gradića Margate i u kajdanku bilježio note. Primijetio ga je jedan izviđač i prijavio ga za špijunsku djelatnost misleći da crta obalu i obližnje brodove u špijunske svrhe pa je skladatelj uhićen. Zbog rata, praizvedba skladbe dogodila se 1921. u izvedbi violinistice Marie HallŠeva uzlijeće pridaje osjećaj izvjesne idile, predratnog trenutka prvi put predstavljenog u poslijeratnom svijetu. A korespondira i sa sadašnjim vremenom – od predpandemijskog perioda naovamo… Violina solo predočava podjednako pjev i kretanje ptice, dok orkestar naznačuje obrise i prostranstva svijeta ispod – na zemlji, sve izraženo u folklornom stilu koji je okarakterizirao skladateljevu glazbu u ovom razdoblju njegova stvaralaštva.

Druga na programu bila je skladba suvremene američke skladateljice i aktivistice za pitanja ekologije Gabrielle Smith (1991.) s naslovom Gavranov trag (Tumblebird Contrails), a za koju je nadahnuće pronašla dok je pješačila s naprtnjačom rtom Point Reyes na sjeveru Kalifornije, sjela na pijesak na rubu do oceana i slušala halucinirajuće zvukove Pacifika: kriještanje galebova, rušenje visokih valova, šum pijeska i morske pjene, opadanje plime, neprestanu izmjenu plime i oseke – od glasnog do tihog, grubog i melodioznog, prelijevajući se u bujice. Na nebu je promatrala dva gavrana koja su se poigravala na vjetru, prevrćući se, obrušavajući, lebdeći osjećajući  ekstazu vjetra u krilima – poput tragova aviona koji stvaraju beskrajan trag – prugu na nebu. 

Djelo nadahnuto ovim iskustvom, skladba Gavranov trag, čudesan je kaleidoskop zvukova u kojemu često nije lako prepoznati određene instrumente, koji kao da se međusobno isprepliću i sukobljavaju. Gudači su strugali i škripali gudalima da bi dočarali zvukove valova i vjetra, limena glazbala lagano dodirivala i zavijala kao da se dozivaju preko orkestra, a udaraljke postepeno jačale  u ritmu razvoja glazbe. 

Obje skladbe – uz orkestar – virtuozno je izvela proslavljena američka violinistica Hilary Hahn, dokazavši kako uzajamno povezivanje s prirodom dvoje različitih skladatelja pridonosi istom cilju: Williamsov romantični ideal božanske prirode, nedodirnute i idilične krajem 19. i početkom 20. stoljeća, sa Smithinom skladbom koja kao da želi privući pozornost na raznovrsnost i krhkost prirode početkom  21. stoljeća. Naime, skladateljica i ekologinja Gabrielle Smith nastoji u svojoj glazbi pružiti slušateljima/cama emocionalnu vezu s prirodom uz molbu i poziv na djelovanje te očuvanje svijeta prirode.

Hahn je potom je s orkestrom izvela Koncert za violinu i orkestar br.1 u D-duru Sergeja Prokofjeva (1891.-1953.), koji je počeo skladati 1913., godinu dana prije nego što je Williams skicirao prve ideje za svoju skladbu, u toplicama Kislovosk i nastavio na dugom krstarenju Volgom i Kamom. No, zbog Oktobarske revolucije praizvedba Koncerta nije se održala, a Prokofjev je emigrirao u SAD i potom u Pariz, gdje je skladba praizvedena 1923.

https://youtu.be/KONi9wT_z_Y

Koncert je izrazito lirski, sa stavcima Andantino, Scherzo: Vivacissimo i Moderato-Allegro moderato. Prvi stavak počinje violina s violama u sanjarskom izričaju, a pridružuju se flaute, klarineti i oboe, zatim harfa dok neprestano dominira violina. Drugi stavak u obliku ronda razigran je i humorističnog karaktera, za solisticu vrlo zahtjevan – prepun kontrasta i preokreta u artikulaciji, dok temu trećieg stavka zapičinje fagot, nastavljaju limeni puhači, a violina virtuozno izvodi svoje melodije i u kulminaciji  vraća romantičnoj temi sličnoj onoj prvog stavka poput neke reprize. Hilary Hahn briljirala je u sve tri interpretacije i oduševila publiku, koja je Royal Festival Hall ispunila do posljednjeg mjesta.

Međutim, uz nju podjednako je briljirala kineska dirigentica Elim Chan, posebno u drugom dijelu koncerta kad je s orkestrom izvela Simfoniju br. 2 u D-duru, op. 73 Johannesa Brahmsa (1833.-1897.) koju je skladao 1877. dok je ljetovao u gradiću Portschachu pokraj jezera Worthersee na jugu Austrije, a koja je zbog svog ugođaja dobila nadimak Pastoralna.

Elim Chan 2014. godine postala je prva žena pobjednica natjecanja u dirigiranju Donatella Flick, a nastupala je na Lucernskom ljetnom festivalu 2016. čija je tema onda bila Primadona. Otada se afirmirala diljem svijeta  zahvaljujući svom jedinstvenom stilu – povezanosti dramskog i nježnog, snage i istančanosti, te postala jedna od najtraženijih dirigentica današnjice.


Povezano