U zagušljivom trgovačkom centru smjestio se festival za intelektualce: Zagreb Dox. Iako ga pratim od prve godine, ove sam se pitala je li to neka simbolika? Intelektualci su prodali svoja uvjerenja?
U zagušljivom trgovačkom centru smjestio se festival za intelektualce: Zagreb Dox. Iako ga pratim od prve godine, ove sam se pitala je li to neka simbolika? Intelektualci su prodali svoja uvjerenja?Neki jesu - neki nisu. Nenad Puhovski se i ove godine trudio prigrabiti što je više mogao, tako uz mnogobrojne sponzore, opstaje. Ipak, i ovo osmo izdanje bilo je bogato, prebogato, toliko bogato da mi se pažnja raspršila i nemoguće je bilo pogledati preko stopedeset filmova. Neka, nije više ni potrebno da ga financira Ministarstvo kulture ili Grad Zagreb. Iako, održao je gradonačelnik Milan Bandić uvodnu riječ. Nije mogao odlučiti hoće li citirati ili parafrazirati Stevena Spilberga: „Nijedan film, nijedna knjiga, nijedan glazbeni broj ne može riješiti sve svjetske probleme. Ali mogu barem pokušati.“ Gledao me svojim sitnim očicama dok sam mu se iz drugog reda cinično cerila i čini se, nije to izgovorio, toliko bez vraga.
Gotovo svaki dan sretala sam ljude iz Židovske općine ili židovske vjerske zajednice Bet Israel. Mnogi filmovi došli su iz Izraela. Je li to znači da zajednica Bet Israel želi s „Židovskog filmskog festivala“ prebaciti mnoge filmove židovske tematike na Zagreb Dox? Ne znam, čak ni ne želim znati. Dovoljna mi je činjenica što Židova u Hrvatskoj ima malo, a postoje dvije posvađane zajednice, koje se bore oko moći i novca. Iako, moram reći da je i ta situacija u duhu Woody Alena. Jednostavno, moram o ovome snimiti film. Tako sam razgovarala s Regev Contesom koji ima sjajan smisao za humor, odmah je shvatio moj pogled na čitavu situaciju, pa time i priču. Njega sam upoznala upravo prije dvije godine na ovom festivalu, snimajući reportažu za Hrvatsku uživo. Razgovarala sam tada i s predsjednikom Ivom Josipovićem i ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić. Ove godine nisam vidjela nikoga osim ministrice kulture Andree Zlatar. Popričala sam i s Tihomirom Ladešićem, te Tomislavom Jelinićem, ali falilo mi je političara. Bilo ih je premalo.
Ove godine pogledala sam dvije priče iz Izraela. Jedna je otvorila festival Dječak dupin, a druga je odlična priča o redateljici koja živi u Tel Avivu i u svojoj šezdesetoj godini odlučila je naći mlađeg muškarca. Prijateljica mi je rekla da ju podsjećam na tu ženu. Pitam se, zašto? Ona je dokazala da je priča, duh i stil, važniji od kamere i dobre fotografije, odnosno puke forme. Film naslova Sixty and City spada u Happy Dox i ismijava se popularnim serijalom Sex and City, te radi sociološki presjek velikog problema post kapitalizma. Raspadi brakova i obiteljskih zajednica gotovo je normala, učestalost, nešto što si svako može priuštiti. Redateljica Nili Tal ovdje propituje: brak, obitelj, starost i na kraju traženje partnera putem interneta. Dotakla se i teme kroz što sve žena prolazi u procesu komunikacije s potencijalnim partnerom, kroz svojevrsno verbalno nasilje (scene na brodu za samce). Društvo se mijenja, svi se ponašamo kao da smo u trgovačkom centru, pa na taj način tražimo svoje partnere.
Na taj film se sjajno nadovezao Veliki dan, koji je napravljen kao akcijski film. Prikazuje mladence koji ne shvaćaju važnost svojeg budućeg života, ali troše novac na potpuno besmislene stvari, kao što je vjenčanje. Potpuno izgubljeni, vidno nespremni za bračnu zajednicu, rasipaju novac. Poput 750 kn na kićenje automobila. Brojevi se vrte do 140.000 kuna. Redatelj Đuro Gavran, podebljao je apsurdnost i dihotomiju između vjenčanja i realnosti, parodijom na akcijske filmove, koji su također dio komercijalnog – tržišnog društva. Iskrivljenog pogleda na realnost. Jedna od najupečatljivijih scena je mlada koja sjedi u svojoj sobi i kaže kako čeka da ju prodaju. Čak u dvadeset i prvom stoljeću žene odbijaju svjesno razumjeti svoja prava. Tako strašan običaj, moderne žene podržavaju gotovo bez razmišljanja, zbog tradicije? Jesu li je svjesne? Tu je Gavran skrio, čitavu poantu filma. Vjenčanje, pa i brak su čista trgovina i prodaja u slučaju prikazanih. I kako bi rekao Arsen Dedić: sve što znaš o meni, to je stvarno tako malo, sve bi u dve riječi stalo kada pričala bi ti… Sjajan film, koji se odlično uklapa u društveni kontekst u kojem se prikazuje. Ekonomska kriza slična onoj nakon Drugog svjetskog rata. Doba Velike depresije i bezumnih ljudi, koji mjesto da vrednuju svoj život, vrednuju kič.
Jedno od najdepresivnijih realnih tema je svakako hrana. Film Iana Cheneya Farma u kamionetu spada u kategoriju Stanje stvari koje je zaista takvo da moramo smisliti kako da uzgajamo vlastitu hranu. Ovaj film odlična je kombinacija animacije i dokumentarizma, sa songovima koji ovako ozbiljnu temu pretvaraju u prijemljivu, gotovo didaktičku pjesmicu. Prikazuje New York na rijeci Hudson koji je samo prije sto godina bio oaza zelenila, te obilje voća, bilja i povrća, danas je obilje zgrada i betona. Ovaj film u sadašnjosti govori o budućnosti. I kako su Amerikanci uvijek desetak godina ispred Europe, tako oni već sad razvijaju alternative u pogledu prehrane biljem, svježim zelenilom. Ovaj film je indikativan, jer uskoro nećete moći sebi priuštiti salatu, naprosto ju nećete moći nabaviti. Beton će prekriti planetu i nećete imati gdje uzgajati biljke. Tako ovaj redatelj prikazuje kako sve možemo svoj kućni prostor, kamionet, krov na zgradi, napušteno igralište, pretvoriti u uzgajalište salate, brokule i druge zelenjave. Najdramatičniji trenutak je kada mu ukradu lavandu iz kamioneta. I to je zaista težak trenutak obzirom da pratimo koliko je ljubavi i energije uložio u ovu ideju koja je za opće dobro! No, izgleda da uvijek postoje oni koji radije odabiru destrukciju.
Potpuno zakašnjelo i vrlo američki o destrukciji našeg bankarskog sustava govori film Četiri jahača Rossa Aschcrofta. Iako je film britanski, on je vrlo američki po načinu pripovijedanja, te po ponavljanju istih informacija i fakata. Iako obrađuje vrlo važnu temu o našoj monetarnoj budućnosti, koja je de facto pri izdisaju jer ne postoje prirodni resursi, on ne raspolaže s dovoljno uvjerljivim faktima. Najžalosniji trenutak filma je kada svi protagonisti, osim Noama Chomskog, zaključe da govore o socijalizmu. I da ne bi ispali pro socijalistički, naglase kako su kapitalisti i žele pravi kapitalizam, a ne ovaj s fiktivnim novcem! Nego onaj klasični! Očito je socijalizam nešto strašno... Baš tim trenutkom, film gubi na vjerodostojnosti. Očito je da ljudi koji govore za film ne razaznaju dobro društvena uređenja. Pod utjecajem propagande donose ad hoc zaključke, te ne mogu shvatiti da je kapitalizam sustav, koji profit donosi samo pojedincima. Uglavnom, gori trenutak je bio kada je publika redatelju postavljala pitanja poput: Kako ćemo to promijeniti kad su ljudi glupi? –ne shvaćajući kako su upravo tim pitanjem odgovorili, i da redatelj nije bog već je odabrao temu za film koju je odlučio istražiti. Iako se ovaj okušao u odgovoru i na to pitanje, možda baš jer je snimio prosječan film sa starom temom i dosadnim pristupom. Film je iz kategorije stanje stvari, ali dobri su dijelovi oni animirani, jer prikazuju slom bankarskog sustava i monetarne politike za dummies.
Kakvo je stanje stvari kod starih ljudi prikazala je Marta Minorowicz u odličnom filmu Decrescendo, koji je dobio posebno priznanje žirija. Ovdje se prikazuje kako mladost gura starost i koliko je tužno čekati kraj u staračkom domu. Čekajući svoj kraj lakše i bolje proživljavaju s mladim psihologom Tomekom. On poklanja svu pažnju ovim marginaliziranim ljudima. Interesantno je, kako je i sam Tomek iz te skupine. Redateljica je to vrlo dobro naglasila, jer pratimo njegove afinitete u nekoliko vrlo stereotipnih scena, gdje otkrivamo da je homoseksualac. Marta će biti jedna od važnijih svjetskih redateljica. Zanimljiva je jer je za Discovery History Channel napravila dokumentarac pod naslovom ‘The Angel of Death’, sastavljen od razgovora s preživjelim žrtvama pseudomedicinskih pokusa doktora Mengelea.
Tako dolazim do zaključka da „Dječak dupin“ nije slučajno otvorio ovogodišnji Zagreb Dox, i nije baš da se Dani Menkin slučajno pozabavio temom nasilja u Izraelu. Ova tema i priča koja je ispričana, nije samo lokalna politička priča vječne netrpeljivosti i sukoba na relaciji Izraelci – Arapi ovo je priča, koja pokazuje kakve su traume nasilja počinjene na čovjeku. Ova priča potvrđuje većinu filmova na ovom festivalu, ona govori da živimo pojedinačno u nasilju i žrtve smo nasilja. I koliko nam puno treba da se oporavimo, a kako nam malo treba da uništimo. I zato je ovaj film odličan jer po prvi put ne govori direktno o politici, već govori direktno o posljedicama. Nenametljivo, vrlo umjereno, svakodnevno, ovaj film govori priču o dječaku, njegovom ocu i psihijatru, te prirodi koja čovjeku vraća život i smisao. Jesmo li se toliko odvojili od svoje prirode?
Gotovo svi ovi filmovi koje sam izabrala spomenuti, govore o jednoj te istoj tezi: Vrijeme krize je i vrijeme promjene, promijenite sebe kako bi promijenili svijet.
Nadam se negdje duboko u sebi da će se Zagreb Dox izvući iz zagušljivosti trgovine i pomno odabrati filmove koje želi prikazivati. Ove godine od silnog programa, nisam znala što bih gledala. Tako sam odabrala sve filmove o kojima neće svi govoriti ili barem u manjem obimu. Nekako sam znala da ni žiriju neće sjesti, jer to uvijek moraju biti one grandiozne priče koje ili otkrivaju intimu ili se bave direktnom politikom, lokalnim ratom. I taj dio i odluka žirija, govori puno o našoj razini svijesti. Još uvijek zakopani u vlastite svjetove, nesposobni globalno sagledati sliku, mi ćemo ostati zatočeni na Balkanu i čekati da nas iznenadi treći svijet.
