Objavljeno

Zagreb, grad umjetnica – nesavršena izložba ženske umjetnosti

Postav izložbe u Umjetničkom paviljonu

Početkom veljače ove godine u Umjetničkom paviljonu otvorena je izložba pod nazivom Zagreb, grad umjetnica – djela hrvatskih umjetnica od kraja 19. do 21. stoljeća. Izložba se nastavlja na globalni trend interesa za djelovanje i doprinos umjetnica u povijesti(ma) (nacionalnih) umjetnosti. Ishodište takvim istraživanjima možemo pronaći u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća i drugom valu feminizma, čiji je antologijski primjer putujuća izložba autorica Ann Sutherland Harris i Linde Nochlin nazvana Women Artists 1550-1950 (1976. ‒ 1977.). Revitalizacija tog zanimanja iskazanog u zadnjih desetak godina uvjetovana je recentnijim (pre)ispitivanjem prava žena na političkoj, društvenoj i kulturnoj razini u sve konzervativnijoj europskoj klimi te ne začuđuje ponovna pojava „sve-ženskih“ izložbi ili simpozija posvećenih umjetnicama.

U trenutku kada sam saznala za pripremu zagrebačke izložbe, odmah sam se sjetila, posebno zbog naslova, nedavno održane velike izložbe Stadt der Frauen. Künstlerinnen in Wien von 1900 bis 1938, postavljene u bečkom Belvedereu u trajanju od 25. siječnja do 19. svibnja prošle godine. Komparacije, osim u osnovnoj premisi, ne treba dalje tražiti. Bečka izložba, kao i njen bogato opremljeni katalog, ograničila se na uže vremensko razdoblje prvih desetljeća 20. stoljeća koje je u našem zajedničkom kulturnom prostoru obilježeno profesionalnom afirmacijom prvih školovanih generacija umjetnica koje su nerijetko zbog političko-društvenog konteksta markiranog patrijarhatom pribjegavale osnivanju udruženja kroz čija su djelovanja lakše istupale u javnu sferu, a time i na tržište koje im je osiguravalo egzistenciju.

Kod nas je prvo i jedino takvo likovno udruženje umjetnica bio Klub likovnih umjetnica, koji je djelovao u razdoblju od 1927. do 1947. godine, iako mu je neformalan kraj bio 1940. kada je održana njihova posljednja izložba. I upravo je prostor Umjetničkog paviljona, koji od kraja 1920-ih bilježi povijest prezentacije umjetnica i udruženja umjetnica, bio mjesto održavanja njihove prve izložbe od 7. do 31.10.1928. godine. Na njoj se svojim radovima predstavilo petnaest umjetnica s 217 radova, koliko je Klub u tom trenutku imao redovnih članica.

Upravo postavljena zagrebačka izložba započinje baš radovima njegove najprominentnije članice – Naste Rojc, koja djeluje kao tajnica Kluba te njegovo vodstvo prepušta Lini Crnčić–Virant (također predstavljenoj na izložbi), za tadašnje (i sadašnje) pojmove ‘primjerenije’ osobe za istupanje u javnosti. Slabija kao umjetnica, kako formalnim obrazovanjem , tako i izvedbeno, ipak je više odgovarala medijskoj slici žene koju je javnost mogla prihvatiti – bila je udana za Mencija Clementa Crnčića, slikara i dugogodišnjega ravnatelja Strossmayerove galerije te majka dvoje djece, dok je Nasta Rojc otvoreno živjela sa svojom partnericom Alexandrinom Onslow.

Razloge za tek nedavno uvrštavanje ove naše najpoznatije slikarice početka 20. stoljeća u kanon hrvatske umjetnosti,​*​treba tražiti upravo u njezinom nekonvencionalnom i nepodobnom životu za sustav koji je uslijedio iza Drugog svjetskog rata, a ne slaboj umjetničkoj kvaliteti koju su pokušavali naglašavati njezini kritičari, kasnije vodeće ličnosti umjetničkih institucija poput Ljube Babića i Jerolima Mišea. Ovakvi istaknuti pojedinci sustavno su potkopavali izlazak umjetnica u javni prostor, tj. na prostor tržišta nastojeći ih vratiti u sferu primijenjene umjetnosti negirajući im kvalitetu i inventivnost u ‘muškim’ žanrovima slikarstva i kiparstva.

Upravo iz tog razloga žao mi je što uz vjerojatno najpoznatiji Autoportret s puškom ne visi i slika Naste Rojc Naše doba, vrhunsko djelo na tragu avangardi weimarske Njemačke, koje je nastalo i bilo izloženo 1928. na spomenutoj izložbi Kluba te neprestano izostavljano iz pregleda hrvatske povijesti umjetnosti sve do sredine 2000-ih. Na primjeru recentnih radova koji ulančavaju Nastu Rojc u povijest(i) hrvatske umjetnosti, možemo učiti o dobrim praksama stručne i znanstvene (re)valorizacije više ili manje priznatih i/li zaboravljenih umjetnica.

Izložba Zagreb, grad umjetnica – djela hrvatskih umjetnica od kraja 19. do 21. stoljeća, u za žensku umjetnost povijesno relevantnom Umjetničkom paviljonu, no površinski neadekvatnom prostoru kronološki predstavlja 54​†​ umjetnice kroz 73 rada u tri cjeline koje su autorski obradile Ljerka Dulibić (Likovno stvaralaštvo žena tijekom 19. i početkom 20. stoljeća), Ivana Mance (Umjetnice i modernizam) i Radmila Iva Janković – (Ženska umjetnička praksa, Nova i suvremena). U preglednim tekstovima kataloga, kao i njihovim varijantama za izložbu autorice navode specifičnosti razdobljâ u relaciji na opći položaj umjetnica u društvu kao i u umjetničkoj produkciji te u odabiru umjetnica poentiraju i pokušavaju legitimirati odabir radova u kontekstu pojedinih opusa u relaciji s vremenom u kojemu nastaju.

Upravo činjenica kako su nerijetko autorice pojedinih cjelina jednim radom predstavile samo jednu umjetnicu (vjerojatno u želji da uključe što veći broj umjetnica), ne čudi kako je prvi dojam izložbe, posebno u osi lijevog i desnog krila Paviljona – opoziciji umjetnosti početka dvadesetog stoljeća i suvremenoj umjetnosti, poprilično kaotičan. Prostorno rješavanje i ‘stvaranje’ zasebnih segmenata u cjelinama riješeno je postamentima i nezgrapnim izložbenim kutijama postavljenima za video-radove. U niši nasuprot ulaza nalaze se skrivena dva ambijenta Ljerke Šibenik i Ivane Franke, koji bi nepažljivom posjetitelju zbog prostora ispresijecanog kutijama i skulpturama lako mogli promaknuti.

Zbog vizualne zagušenosti radovima, ujedinjenima samo po osnovi da su ih stvorile žene na neki način povezane sa Zagrebom, suočavamo se s mnoštvom različitih diskursa umjetnica čija se djelovanja na ovoj izložbi određuju samo jednom od značajnijih karakteristika njihovih opusa, koja nije uvijek i ona najbitnija. Prosječnom posjetitelju (koji odluči ne kupiti katalog) stoga bi uvelike pomoglo da uz predmetne legende stoji i šira biografska – kontekstualna legenda o pojedinoj umjetnici.

Čitanjem predmetnih legendi primijetila sam kako je popriličan broj, čak i antoloških djela, i dalje u vlasništvu umjetnica. To me nije iznenadilo jer je ženska umjetnost, nezavisno od razdoblja u kojemu je nastala, i dalje marginalizirana u postavima vodećih muzejskih institucija i u kulturološkim izložbenim projektima. U idealnom scenariju ovaj tip prezentacije vremenski, stilski, ideološki, politički heterogenih radova umjetnica bio bi prihvatljiv u kontekstu izložbe prezentacije državnog i/ili gradskog otkupa radova u privatnom vlasništvu ili vlasništvu umjetnica za državne i/ili gradske institucije. Dok se taj trenutak ne dogodi, ne možemo razgovarati o ravnopravnosti.

Katalog izložbe

Veliki vremenski raspon i ograničen izložbeni prostor uvjetovao je manji broj umjetnica i radova po cjelinama i iz tog razloga filmska ideja ove izložbe koja odjednom želi prikazati sve nije impresionirala. Raščlanjivanje koje se dogodilo unutar koncepcije moglo je poslužiti kao podloga za seriju izložbi u kojoj bi glavne protagonistice bile predstavljene većim brojem radova te se moglo uvesti nova (zaboravljena) imena i uključiti u ovom slučaju zaboravljene fotografkinje i dizajnerice.

U epilogu svog teksta jedne od autorica, Radmila Ive Janković, piše: „Na izložbi je, kao u popratnom katalogu, predstavljanje djelovanja pojedinih, ništa manje važnih zagrebačkih umjetnica, kao i inicijativa vezanih za žensku umjetnost, nažalost ipak izostalo, no završavam ovaj tekst u nadi da će to biti samo dobar poticaj za buduće studijske izložbe posvećene ne samo zagrebačkim nego i svim hrvatskim umjetnicama“. Nadajmo se da je tako.


  1. ​*​
    Zasluge za to treba pripisati povjesničarkama umjetnosti dr.sc. Leonidi Kovač i dr. sc Ljiljani Kolešnik.
  2. ​†​
    Izložba predstavlja radove Anke Basstal, Slave Raškaj, Line Crnčić Virant, Naste Rojc, Mile Wod, Sonje Kovačić-Tajčević, Anke Krizmanić, Vere Nikolić Podrinske, Zdenke Ostović Pexidr Srića, pa dalje preko Nevenke Đorđević, Ksenije Kantoci, Marte Ehrlich, Mile Kumbatović, Melite Bošnjak, Mirande Morić, Milene Lah, Vere Josipović, Vesne Sokolić, Borke Avramove, Vere Fischer, Vere Dajht Kralj, Tonke Petrić, Biserke Baretić, Marije Ujević, Ljerke Šibenik, Goranke Vrus Murtić, Nives Kavurić Kurtović, Zdenke Pozaić, Edite Schubert, Marijane Muljević, Sanje Iveković, Jadranke Fatur, Nevenke Arbanas, Vesne Popržan, Brede Beban, Nine Ivančić, Zvjezdane Fio, Dubravke Rakoci do Vlaste Delimar, Vesne Pokas, Kate Mijatović, Amele Frankl, Ksenije Turčić, Mirjane Vodopije, Vlaste Žanić, Kristine Leko, Božene Končić Badurina, Magdalene Pederin, Nike Radić, Ivane Franke, Martine Mezak, Ane Hušman i Andreje Kulunčić s kolektivom ISTE.

Povezano