Povodom izložbe POP PORN, održane u listopadu ove godine u galeriji Karas Hrvatskog društva likovnih umjetnika, porazgovarala sam s latvijsko-američkim umjetničkim kolektivom Skuja Braden koji čine autorice Melissa Braden i Ingūna Skuja. Ovaj dugogodišnji duo, koji je predstavljao Latviju na 59. Venecijanskom bijenalu, majstorice su keramike koje hrvatskoj publici kroz energičan dijalog po prvi put predstavljaju svoj idiosinkratični talent i otkrivaju vlastita zapažanja o zlim (po)majkama, shungi, crtanom realizmu, kušnjama i radostima imigrantskog iskustva i mnogočemu drugome.
Za početak želim popričati o vašoj “križić-kružić” instalaciji unutar POP PORN-a i ulozi grotesknog u vašoj umjetničkoj praksi, koje je shvaćeno kao nešto što je duhovito i zastrašujuće u isto vrijeme.
Naziv rada koji smo postavile u formatu igre križić-kružić je XOXO, gdje su slova X zapravo okrenuti križevi s kastriranim penisima koji predstavljaju raspeće. Super nam je riječ crucifixion (raspeće), zvuči kao cross of fiction (križ fikcije/sjecište fikcija).
Rad se bavi različitim kulturama muškaraca i žena te kako one kulminiraju u formi igre. Najraniji zapisi o počecima igranja križić-kružića datiraju iz drevnog Egipta – tamo je otkriven urezan u krovne crijepove stare preko tri tisuće godina. Naši križevi imaju falusne forme i zauzimaju trodimenzionalni prostor, dok su ženske genitalije iscrtane i glazirane na dvodimenzionalnoj površini porculanskih tanjura. Na žene se u američkom slengu ponekad referira kao na dishes (hrv. jela), nešto što treba biti konzumirano.
Naslov XOXO također aludira na izraze nježnosti koje obično nalazimo na kraju ljubavnih pisama, notacije za zagrljaje i poljupce. Nismo namjeravale učiniti ovaj rad zastrašujućim, no sad kad si to spomenula, križ, nož i penis jesu simboli smrti i mučenja kojih bi se svi trebali instinktivno bojati jer su negativno obilježili ljudsku civilizaciju odbacivši žensko načelo i zamjenivši ga isključivo muškim trojstvom, a to jest užasavajuće.
Smatrate li horor feminističkim žanrom, ili, može li postati feministički žanr? Koje su dodirne točke horora i seksa?
[Melissa] Nijedna od nas ne voli horor kao filmski žanr! Sjećam se da sam s 10 godina s najboljom prijateljicom otišla gledati Petak 13. i toliko me uplašio da sam cijelo trajanje filma čepila uši i skrivala se iza sjedala kako ne bih vidjela platno. Kasnije sam otkrila da na pogled i miris zgrušane krvi padam u nesvijest, što je fenomen koji se događa malom postotku ljudi i znanstvenici smatraju da se radi o impulsu genetske memorije koji je vjerojatno spašavao živote u krvavim bitkama.
Zmija koja se pravi da je mrtva zapravo se ne pravi; ona je obuzeta snažnim strahom koji izaziva gotovo potpunu paralizu – ne čuje ništa niti se može pomicati, ali svejedno vidi i ima osjet mirisa… Sasvim čudno. Stoga nikad ne smo povezivale seks s hororom; možda je to napaljujuće nekakvom serijskom ubojici, i mogući razlog zašto žene obično nisu serijski ubojice, no ta dva pojma su za nas dijametralno suprotna.
Gdje je začeta ideja o spajanju dviju seks ikona, Marilyn Monroe i gejše? Mogu li pretpostaviti da je taj kreativni izbor bio bar djelomično autobiografski?
Počele smo istraživati ikonične, univerzalno prepoznatljive ženske likove koji predstavljaju “Istok” i “Zapad” kako bismo ih iskoristile kao akcijske figure. Zanimalo nas je stvaranje superheroina.
Želja da budemo out i otvorene i usprotivimo se regresivnim moćnicima i gatekeeperima u homofobnoj Latviji urodila je avanturama Marilyn i gejše. One su nam dale glas i postale naši avatari. Mogle smo izreći i učiniti štogod smo htjele s njima i projicirati naša nadanja i strahove na njih. U tom smislu one jesu (polu)autobiografske, ali prvenstveno kao medij za naše žudnje i želje. Radi se manje o nama samima, a više o onome čemu se nadamo u budućnosti.
Bilo je i još uvijek jest krajnje djelotvorno uspoređivati i kontrastirati njihove uloge onakve kakve su bile u njihovo vrijeme i način na koji su slične ili različite. Marilyn je ultimativni seks simbol i bila je možebitno prva istinska zvijezda, stoga smo je zamišljale kao superheroinu koja transcendira vlastitu opresiju kako bi se vinula iznad prepreka i represivnih ljudi.
Gejša je pak prva moderna žena i vjerojatno prva izvedbena umjetnica. Njezino ime se doslovno prevodi kao “dijete umjetnosti,” i bila je visoko obučena i kvalificirana za razgovor o umjetnosti, glazbi i poeziji. Trebala je znati pjevati, plesati, svirati, izvoditi ceremoniju čaja i voditi inteligentne dijaloge o aktualnim temama. U razdoblju u kojem je većina japanskih brakova bila dogovorena, pretpostavljamo da su mnogi od njih bili bez ljubavi i sklopljeni iz dužnosti, pa su gejše bile u povoljnom položaju u kojem su se mogle zabavljati i bile su slobodne biti s kime god žele bez moralne odmazde.
Gejšama je bilo puno bolje nego Marilyn. Susan Sontag je napisala: “Ljepota, ženski posao u ovome društvu, jest kazalište njihova porobljavanja. Samo jedan standard ženske ljepote je dopušten: onaj djevojke.” Marilyn je bila genijalka u shvaćanju toga i savršeno je igrala ulogu djevojke prigrlivši superslavu, i onda je završila mrtva.
Je li prikazivanje Disneyjevih likova u snošaju jednako ili gore od prikazivanja, primjerice, katoličkih svećenika ili časnih sestara koji se seksaju, te imaju li li ti prikazi isti cilj? Mislite li da takav prikaz privlači još više osude radi njihove percipirane cjelovitosti i moralne nedodirljivosti?
Ne, ti su prikazi neupitno drugačiji. Jukstapozicija dvaju svećenika ili časnih sestri u seksualnom odnosu je pokušaj da se razotkrije licemjerje klera i da ih se zbaci s njihovih moralnih pijedestala kako bismo ih konačno percipirali kao ljude poput svih ostalih.
Reprezentacija Trnoružice i Snjeguljice u vođenju ljubavi ima sasvim drugačiju namjeru. Walt Disney je kreirao propagandu za djecu diljem svijeta, a najveći problem s njegovim filmovima je normalizacija patrijarhalnih vrijednosti, koje se manifestiraju putem ubijanja ili negiranja majki u svim pričama. Npr. Bambijeva je majka ubijena vrlo rano, Dumbovu majku odvode u zatvor, a on postaje siroče. Pinokio, Snjeguljica, Pepeljuga i Mala sirena uopće nemaju majku. Ali zato s druge strane imamo zle pomajke. Zapleti su uvijek isti: kćer ima oca i zlu pomajku koja je se želi riješiti, a jedini način na koji može biti spašena je da pronađe svog princa.
Šteta koju je Disney prouzročio negirajući majku u svojim crtanim filmovima je nečuvena. Zlo je uvijek ŽENSKO i to je prokleto ludo, a temelji se na… čemu? Malu se djecu uči da opakost dolazi od zastrašujuće “lažne” majke jer “prave” nema, a otac je neznalica i nije ga briga? Svojoj djeci ne bi dale da gledaju te anti-majčinske crtiće. Majke kojih nema su duboko uznemirujuće.
Što vas je nagnalo da ispitate viđenja seksualnosti u zemljma Bliskoga istoka, južne i jugoistočne Azije, posebice Japana? Što mislite o konceptu genitalija koje se promatraju kao “drugo lice” u shungi, predstavljajući tobože nepoželjne dijelove osobe koji su u svakodnevici zakriveni girijem, osjećajem dužnosti prema autoritetu i društvu?
Erotika je bila glavni fokus našega rada otkada smo krenule stvarati zajedno prije 24 godine. Ženski akt bio je Ingūnina središnja preokupacija godinama prije nego što smo se upoznale i započele surađivati. Bila sam fascinirana gledajući je kako ih iscrtava, činilo se kao da ih crpi iz nekog mjesta duboko u sebi, kao da su njeni aktovi izražavali ono što zaista znači biti seksi ženom. Utjelovljavali su životnost koja je aktivirala linije tih oblika.
Godine 1999. smo izradile dosta radova za jedan festival erotske umjetnosti i Ingūna je htjela da ja nacrtam muške figure. Tvrdila je da ne može crtati muškarce jer nije znala kako je to osjećati se muškarcem. Mene nije bilo briga pa sam iscrtala hrpu tipova koji su drpali njene žene; bilo je užasno zabavno i uzbuđujuće. Radovi su se pokazali popularnima i otada izrađujemo erotsku umjetnost. Jedan/na prijatelj/ica nam je poklonio/la dvije sitne knjige jastuka s kineskim i japanskim erotskim grafikama unutra i otada smo ih zaozbiljno krenule proučavati.
Ideja o genitalijama kao drugome licu nam je urnebesna. Mi gledamo na grafike shunga kao na film. Pornići uvijek imaju krupni plan i money shot u kojem penis ejakulira posvuda. Toliko je skrivenih značenja u shungi koja konverziraju s ljudima toga vremena i kulture. Ne znamo što sve različite vrste simbola koji ukrašavaju kimona govore, ali je promatrački zanimljivo vidjeti te veličanstvene kićene tekstile koji oplošnjavaju površinu oko dvoje ljudi u odnosu i tad – bam! – taj ogromni krupni plan preuveličanih genitalija iskače prema gledatelju/ici, nešto kao vizualni jeb.
Treba li seks biti “životno afirmirajuć i tolerantan”, kao što ga jedan tekst o shungi opisuje, i prije svega duhovit? Daje li kvir seks napokon dopuštenje da budemo ranjive, gnjusni, zgrčene, dlakavi, nabreknute, frivolni i potpuno iskrene?
Japanska je kultura povijesno iskazivala mnogo više prihvaćanja i humanizma u svom pristupu seksualnosti nego zapadna. To vjerojatno možemo barem djelomice pripisati njihovim šintoističkim korijenima koji naglašavaju ravnotežu i jedinstvo s prirodom. Japanske su mladenke darivane knjigama jastuka povodom vjenčanja, i koristile su te knjige kako bi se uzbudile uoči konzumacije braka.
Humor se temelji na istini. Smijeh nije nešto što možemo lažirati jer se radi o refleksnom odgovoru na razumijevanje istine u novome svjetlu. Iskrenost je kamen temeljac u izgradnji odnosa sa samima sobom i drugima te je ključan u zdravim vezama. Je li smijeh moguć bez istine?
Identificirate li se kao umjetnički duo ili kao jedinstvena umjetnica? Možete li objasniti tu odluku? Zašto je Skuja Braden, a ne Braden Skuja?
Duo smo i radimo kao duo već gotovo 25 godina. Spajanje naših imena učinjeno je iz pravnih razloga. Dok smo još živjele i radile u Americi, dobile smo narudžbu za White Memorial Medical Center u istočnom Los Angelesu, gdje je zadatak bio izraditi porculanske pločice za dekoraciju četiri velika zida u njihovom liftu i stubištu koje je vodilo u podzemno parkiralište. U tom smo razdoblju imale problema s pogreškom koju je naš odvjetnik učinio ispunjavajući Ingūninu O-1 vizu, što je dovelo do toga da je prekoračila svoj zakonski boravak u zemlji. Otvorile smo tvrtku kako bi sakrile Ingūnino ime i sudjelovanje na projektu i kako se ne bi otkrilo da je bez statusa. Skuja Braden Porcelain formirana je kako bi oba naša imena ostala zabilježena bez da otkrivamo Ingūnu kao osobu.
Kasnije smo nastavile koristiti taj nadimak, i bilo je lakše jednostavno pisati dva prezimena nego četiri imena, što je i teže pamtljivo. Skuja završava na “a” i zvuči ženstvenije od Braden, što je također bilo popularno ime za dječake u to vrijeme, pa nismo htjele da itko misli da je Braden Skuja stvarna osoba s običnim prvim imenom.
Priklanjate li se ijednom povijesnom pravcu u umjetnosti? Želite li priznati povijest kao takvu s obzirom na opetovano brisanje žena i kvir ljudi? Da moram, opisala bih vas kao dadaistkinje, i zasigurno nisam prva koja je primijetila smionu transgresivnost i provokativnu radost koja iskače iz vaših radova. Osjećate li kao da je to točan opis vas kao umjetničkog dua? Ili je dadaizam ustajao i neprikladan termin za umjetničke prakse 21. stoljeća?
Dosad se nismo svrstale s nijednim pokretom ni trendom. Vidimo određene aspekte svekolikih povijesnih pravaca u našim radovima; na kraju krajeva, svi smo mi proizvodi vlastitih vremena. Rad je svakako hibrid ili fuzija, te konceptualno promišljanje specifičnog materijala poput porculana nosi određene implikacije, no nijedna od nas nije preopterećena tim okvirima. Ponekad nam se čini da stvaramo crtani realizam. Realizam, jer se radovi temelje na stvarnim problematikama, ne fantaziji. Crtani, jer svojstva crteža i glazure izgledaju kao crtani filmovi u porculanu.
Nismo nikad razmišljale o našem radu kao o specifično dadaističkom, ali nam se sviđa ta ideja! Dadaisti su vodili rat protiv rata… Vidimo zašto si stvorila tu vezu. Slažemo se i s tvrdnjom da smo besramno transgresivne prema uopćenim normama. Nije normalno raditi kao lezbijski umjetnički duo pa je naš položaj ukorijenjen u drugoj ili trećoj poziciji. Treća pozicija može obuhvatiti istine sadržane u druge dvije i istovremeno otkriti alternativni pogled. Kada radimo zajedno, prisutna je radost, i uvijek pristupam u čudu Ingūni i njenoj vičnosti u ovome mediju. Uvijek guramo granicu prema onoj sljedećoj stvari koju još nismo vidjele.
Primijetila sam da imate sklonost prema cvjetovima lotosa i vilinskim konjicima, koji služe kao svojevrsni rekviziti za glavne scene. Oni su štovani kao vjesnici blagostanja i sreće u kulturama Dalekog istoka, no vretence je u zapadnoeuropskom folkloru istovremeno predstavljeno kao zmijski ili čak vještičji suputnik, i putem asocijacije, sotonsko stvorenje. Potpisujete li ijednu od tih interpretacija?
Pa i ne baš! Ne vjerujemo u Sotonu. Lotos je sjajan cvijet, korijenje mu seže u mulj na dnu jezera, dok njegovi listovi plutaju po površini vode. On obuhvaća sve vječne elemente i zato je štovan na Istoku. Vretenca simboliziraju nadu, promjenu, radost i prilagodljivost. Uvijek smo oduševljene kad sretnemo vretenca i libele na rijeci, njihov sitni helikopterski zvuk i prelijevajuće boje krilaca su magični.
Zmija je ocrnjena kroz tradiciju abrahamskih religija – očekivano, bilo koja opasna životinja postat će simbolom nečeg zastrašujućeg i opakog. Zmija također nalikuje zmaju, a zapadna Europa ima nešto s ubijanjem zmaja. Oni su mitska bića i čini nam se da su često asocirani sa ženskim ili istočnim energijama. Mislimo da se zmaja ne može ubiti ako je mitski, nešto kao jezik žena – razumijemo ga kad ga čujemo, i čak se znamo služiti njime među sobom s vremena na vrijeme.
Približavamo se kraju, pa bih se voljela vratiti na same početke. Stasale ste u devedesetima, u krucijalnome vremenu kako za kvir aktivizam, tako i za trećevalna feministička strujanja poput pokreta Girl Power, koja ste doživjele iz prve ruke zahvaljujući tome što im je Amerika bila kulturalnom kolijevkom. Kako je ženstvenost odredila način na koji pristupate vašim temama interesa? Razlikuju li se latvijski i američki kontekst u tome pogledu?
Ako pod ženstvenošću smatraš bivanje ženom, ili konkretnije, dvjema ženama, onda mislimo da nas je odredila u svemu. Oba su naša iskustva u odvojenim životima bila doživljena kroz naša tijela, a zatim kroz društvene i kulturalne okvire koji su odredili praktički sve što se tiče naših egzistencija. Naučile smo jezik muškaraca, pričamo ga tečno, pa čak i sanjamo na njemu, ali znamo i jezik žena – to zakopano tajno znanje koje je ukorijenjeno u krvi naših pramajki i teče i kroz naše vene. Te pramajke su bile izbrisane imenom, ali njihovi mitohondriji pogone svaku stanicu naših ženskih utjelovljenih života. Moćno je znati da se zapravo formiramo u utrobama naših baka, jer se svako žensko dijete rađa sa svim jajnim stanicama koje će njeno tijelo ikad proizvesti. To nas saznanje osnažuje svaki put kada se osjećamo loše radi svih sranja koje su žene morale podnositi od strane muškaraca tisućama godina.
Amerika je uber-patrijarhat i bivanje ženom je tamo teško. Dvojna prijetnja njezinih puritanskih temelja i podjarmljivanja polovice stanovništva putem podjele rada koju propisuje kapitalizam čini život prekarnim za žene. Kapitalizam zahtijeva klasu nisko plaćenih ili neplaćenih radnica_ka kako bi se podupirao, a žene su uvijek radile besplatno. Amerika je ideja koja ne ispunjava ono što oglašava. Femicid je ogroman problem u SAD-u, koji je 34. na listi država svijeta po broju ubijenih žena i djevojčica.
[Melissa] Boravak u Latviji posljednjih 14 godina mi je promijenio život utoliko što su moji cjeloživotni strahovi od premlaćivanja, spaljivanja, osakaćivanja, silovanja i ubojstva s vremenom postepeno umakli. Čini se kao da je ovdje postignut veći balans u pitanjima rodne ravnopravnosti. Vjerujem da je gotovo 50-godišnja okupacija od strane Sovjetskog Saveza ujedinila ljude Latvije na način na koji možda samo porobljeni narod može zaista razumjeti.
Latvijsko je sunce ženskoga roda, Saulė, a Mjesec, Mēness, je muškog. Latvijke i Latvijci štuju prirodu, a najveći blagdan godine je Līgo i Jāņi, odnosno ljetni solsticij. Sve bismo trebale slaviti ovaj nevjerojatan i nepostojan život kroz prirodu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
