Izložbu mlade umjetnice Marte Katavić, naslovljenu „Svaka obična radnja tamo je neobična“, posjetila sam, priznajem, s vrlo malo predznanja. U opisu izložbe stoji kako se predstavljeni radovi bave dekolonijalizacijom imaginarija Drugoga, tako da a priori očekujem nekakvu eksplicitnu društveno-politički angažiranu, možda čak i pomalo ciničnu likovnu gestu. Stižem na otvorenje, s gomilom ljudi znatiželjno ulazim u Black Box na prvom katu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, i ostajem zatečena već prvom slikom. Ona, kako doznajem kasnije, nosi karakterističan pečat mlade umjetnice, koja u svome radu često istražuje ljudski lik iz vrlo kompleksne i psihološki slojevite perspektive, razvidne u međuigri boje, teksture i višestrukosti namaza, a u svrhu zahvaćanja osobite atmosfere svega onoga što konstituira ne samo prikazanu figuru, nego i čitav trenutak i, dapače, stanje koje uprizoruje.
Slika nosi naziv Jedno koje vidi i u njezinu je središtu prodoran jednook pogled osobe nerazlučena lica. Usprkos glasnom žamoru posjetitelja_ica izložbe, intenziviranom do gotovo nesnosnih razmjera zbog specifične akustike prostora, ovaj sam rad mogla ostati promatrati još satima, ali moram se usredotočiti na svoj samonametnuti zadatak: gdje se Drugotnost uopće krije u ovim radovima, da bi se potom mogla kritički osloviti? Ima li je možda u vitrinama s fotografijama, akvarelima, video-instalaciji, ili pak Martinim crtaćim blokovima izloženima u Black Boxu?
Negdje u sebi već naslućujem da je samo pitanje deplasirano. Šećući dalje prostorom i promatrajući ostale komade nastale uljanom tehnikom, uviđam da postavljanje problema na diskurzivan način najčešće uopće ne spada u domenu umjetnosti, napose one likovne. Umjetnost, u svojim najblistavijim momentima, ima u sebi nešto vizionarsko, kadro prikazati stvari onakvima kakve one mogu biti, ali često tražeći prostore – bilo svakodnevne, izvanjske ili pak introspektivne – u kojima te stvari takvima već i jesu.
Kod Marte Katavić, onaj Drugi, u zapadnoeuropskom orijentalizmu osuđen na statičnost, pasivnost i vječitu objektiviranost, uopće ne postoji. Postoji samo potpuna i punokrvna subjektivnost, no ne više ona koja pod vlastito egoistično očište podvodi sve što umom i okom obujmljuje, nego ona koja, kao Jedno koje vidi, postaje jedno sa svojim svijetom.
Dinamiziranje lika i pozadine te brisanje rasjeda među njima uklapa se u povijesnoumjetničko i konceptualno pozicioniranje umjetničina rada koje nam tijekom vodstva i razgovora s autoricom daje Renata Šparada. Naime, sama izložba dio je projekta „Mogućnosti“ pokrenutog prije četiri godine na inicijativu kustosice MSU Leile Topić u suradnji s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu. Cilj je projekta pružiti institucionalnu podršku mladim umjetnicima te ojačati razmjenu znanja i kolaboraciju između kustosa_ica, umjetnica_ka i publike, tako da je Šparada, inače nezavisna kustosica i jedna od članica ovogodišnje radne grupe projekta, doprinijela produbljivanju i kontekstualiziranju izloženih djela.
Najveći dio postava inspiriran je studijskim putovanjem u Meksiko, koje je bilo usredotočeno upravo na preispitivanje kolonijalističke optike prevalentne u poznijim stoljećima (zapadno)europske kulturne povijesti. Grupa studenata_ica i profesora_ica zaputila se tako u meksičku pokrajinu San Luis Potosí i pustinju Wirikuta kako bi u suradnji s tamošnjim stručnjacima_kinjama provele umjetničko-istraživačku analizu romantičarske fiksacije na meksičke piramide, ruševine i svetu pustinju.
Čitav poduhvat nosio je naziv „Grand Tour II“ kao svojevrsno kritičko reinterpretiranje originalnog Grand Toura, putovanja koja su od 17. do 19. stoljeća poduzimali mladi plemići iz Sjeverne i Zapadne Europe. Ovi obilasci služili su upoznavanju samih temelja europskog civilizacijskog kruga i shodno tomu obuhvaćali prvenstveno zemlje poput Italije i Grčke. Bio je to svojevrstan ritual zrelosti ključan za ulazak u svijet visokog društva, a njime su se tesali i vrhunski likovni umjetnici. Doba velikih turneja također je i doba velikih tehnoloških i znanstvenih dostignuća kao svojevrsnog trijumfa onog racionalnog i njegove moći da ovlada svime oko sebe.
U tom ključu, putnici po južnoeuropskim krajevima daju zatečenoj prirodi i spomeničkoj baštini gotovo mitska obilježja, možda uslijed težnje da se ono tjelesno i vantjelesno ne izgubi u prosvjetiteljskom imperativu razuma. Ne iznenađuje kako su ova putovanja koincidirala s razdobljem najsnažnijeg uzleta pokreta kao što je turquerie, europski trend oponašanja vizualnih obilježja osmanske kulture (kao zastupnice cjeline Orijenta), koji prodire u gotovo sva polja europske umjetnosti i Orijent pretvara u oblast statičnog, egzotičnog i fetišiziranog, oblast u kojoj se umom prezrena tjelesnost subvertira u izraz užitka i slobode. Orijent pritom ne označava tek geografski Istok, nego čitav kulturnopolitički raster kroz koji se sve različito od zamišljenog Zapada podvodi pod topose divljaštva, egzotike ili pak romantizirane barbarske netaknutosti.
Objašnjavajući odnos Marte Katavić spram ove čitave tradicije, Renata Šparada ukazuje na dva pojma nastala u spomenutom razdoblju: pitoreskno i sublimno. Pitoreskno se odnosi na slikarsko obožavanje pejzaža, ali i njegovo reduciranje na puko vizualne i, slijedom toga, životnosti lišene značajke. Sublimno pak podrazumijeva kvalitetu, bilo fizičku, metafizičku, moralnu, intelektualnu, duhovnu ili umjetničku, koja nadilazi ikakvu mogućnost mjerenja ili imitacije. Ovaj koncept razvija upravo britanska vlastela tijekom vlastitih Velikih turneja po Alpama. Iz njihovih pera sublimno će denotirati svojevrsnu dvojnost estetskog doživljaja prirode onkraj kategorije ljepote, sadržanu u istodobnom osjećaju užasa i divljenja veličinom i silinom prirodnog svijeta.
Sublimno se, ističe Šparada, od pitoresknog razlikuje i po gledištu same promatrača_ice: dok pitoreskno predstavlja objektiviranu, slijedom toga i odrugotvorenu prirodu, kod sublimnog motritelj_ica ima stanovitu svijest o samoj sebi i svojoj smještenosti u prostor. I premda će Šparada naglasiti kako radove Marte Katavić ne možemo prozvati krajnje sublimnima, taj pojam ipak može poslužiti za jasnije razumijevanje umjetničine jedinstvene perspektive, sadržane u kompleksnosti proživljenog i doživljenog iskustva.
Autorica se ne bavi izričito meksičkim kontekstom, pa tako i izloženi radovi, što nastaju prije i poslije ekskurzije, čine dosljednu cjelinu. Time se zapravo ono nekoć objektivirano spaja u jedinstvenu dinamiziranu stvarnost na križištu individualnog i univerzalnog; njezini subjekti uhvaćeni su na slikama u punini i krajnjoj otvorenosti vlastita identiteta, koji se ne iscrpljuje u predočenom trenutku već je prije njime naznačen. Iz tog će razloga Martin otac na vodstvu izložbom upitati je li na slici osobe koja igra šah prikazan on ili njegov kum, na što će umjetnica kazati kako to može biti bilo tko od njih dvojice. Na nama kao promatračicama nije da damo posljednji sud o onome što gledamo, baš kao što to ne radi ni sama slikarica; njezin dar stoga je ekspresija tih dubinskih struja što asertivnim potezima kistom dobivaju vlastito bitstvo. Drugotnosti, zato, ovdje nema mjesta.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
