Iskače mi WhatsApp notifikacija: „Hoćeš pisat’ nešto o Nori Turato?” Sjajno, mislim si. Sjajna umjetnica, internacionalno etablirana, djeluje na razmeđi jezika, dizajna i performansa, istražujući kako govor, glas i ritam funkcioniraju kad ih se izdvoji iz svakodnevne komunikacije i pretvori u umjetnički materijal. Sve zanimljivo. Osjećam se gotovo kao malo dijete pred nečim važnim, kao da u Zagreb dolazi pop-zvijezda, samo s nešto drugačijom publikom. I, naravno, odmah osjetim onaj poznati lagano provincijalni trzaj dok čitam kako u Zagreb dolazi naša Turato, a opet – ne sasvim naša, jer kako da bude, kad doma gotovo i ne izlaže. A tko bi je i krivio, realno, uvjeti su više-manje nikakvi. S rijetkim iznimkama. Uglavnom, to se ne propušta.
Subota u pet popodne. Javno predstavljanje rada koji se obavio oko Meštrovićeva paviljona, trenutno zatvorenog zbog obnove, u međuvremenu pretvorenog u još jednu skelu u vizuri Zagreba kao grada omotanog u vječno „uskoro”. U tom bi kontekstu intervencija Nore Turato mogla djelovati gotovo prikladno i logično, ali golemo tipografsko Aaaaaaaaaaaaaaa!!! razvučeno preko fasade ipak je monumentalno i skoro napasno, definitivno vizualno upečatljivo, s krikom koji se svakodnevno čuje u podne, ritualno.
Turato, stoji u najavama, dolazi u Zagreb s velikim finalem svoje međunarodne serije pool7. Umjetnica inače u svojoj praksi oblikuje svojevrsne jezične „bazene” (engl. text pools) – zbirke fragmenata govora i pisanog jezika prikupljenih iz različitih medijskih, svakodnevnih i digitalnih izvora – od novinskih naslova i reklama do usputnih razgovora i internetskih objava. Njezin je materijal ono što svi stalno proizvodimo (riječi, previše njih), a ona ih uzima, reže, remiksa i izvodi. S pool7 Turato, doduše, na neki način mijenja smjer, iako vizualno ostaje dosljedna svom izrazu, no sad se od internetskog žamora i kolektivnih fragmenata okreće više onom unutarnjem – gesti i neverbalnom.
Rad Aaaaaaaaaaaaaaa!!! s kojim se Turato predstavlja u Zagrebu započela je prije godinu dana muralom istog naziva u Kunsthalle Wien u te izložbom I Hear You, I Hear You u muzeju Stedelijk u Amsterdamu, a sada je dio 60. Zagrebačkog salona, ove godine naslovljenog Koreografija za završnu liniju po kustoskoj koncepciji kolektiva KUĆĆA. U središtu rada, piše u najavi, nije jezik, nego ono što jezik nadilazi – tjelesni oblici izražavanja: glas, gesta, neverbalna komunikacija. Paradoksalno, iako rad traži izražavanje onoga što je izvan riječi, mi ga opisujemo upravo riječima. Pokušaj artikulacije neizrecivog dovodi do napetosti između iskustva i opisa, između neposrednog tjelesnog izraza i konceptualnog razumijevanja koje je jezik sposoban prenijeti. Na taj način sama analiza rada postaje podsjetnik da je komunikacija uvijek djelomična i da, kad se svijet oko nas uruši u buku, nekad doista jedino preostaje vrisnuti. No što kad je taj vrisak, potencijalno, samo pucanj u prazno?
E sad, problem: o čemu ću točno pisati? Da, rad je impresivan produkcijski. Ali atmosfera oko samog događaja stvara mi subjektivni osjećaj da svjedočim kulturnom momentu koji je istovremeno i događaj i društveni performans u kojem se miješaju ironija, znatiželja i blaga nervoza. U post-otvorenje muci manično upisujem ime Nore Turato u Google tražilicu i nailazim na Reddit threadove i ostale portale koji su već stigli imati mišljenje, upadam u rabbit hole tuđih podijeljenih stavova. Živio internet, galerija suvremene konfuzije. Komentari variraju od „opet umjetnost koju mi ne razumijemo”, „kako ekipa ovdje ne kuži konceptualnu umjetnost to je strašno, vidi se da nikad niste bili na nekoj predstavi ili u kazalištu”, „ja kad se puknem malim prstom u okvir kreveta”, „kao da moraš razumijet umjetnost, nešto razumiješ nešto ne”, „ljudi pričaju o ovome, znači da je uspjelo” do „kužiš, meni je ovo jebeno – paviljon boli pa se dere aaaaaa”.
Ova nelagoda pred umjetnošću nije rezervirana samo za ovaj rad i često koegzistira sa strahom od toga da nešto ne razumijemo i istovremenom potrebom da pokažemo da ipak kužimo. Onda spretno stavljamo masku i afirmativnim kimanjem, suzdržanim osmijesima i ozbiljnim pogledima prema radu nastojimo ostati pribrani, provjeravajući pritom jesmo li prikladno odjeveni i kome još treba mahnuti. Zatim odradimo onu tihu društvenu „bok-bok“ igricu, pa se pitamo se je li osoba koja nas je upravo pozdravila preokrenula očima čim smo se okrenuli. Zato se valjda na otvorenjima, kad pokušavamo održati ravnotežu između autentične reakcije, želje da ne ispadnemo naivni ili još gore – nepristojni, uglavnom servira alkohol. Valjda onda većina nas u njemu utopi iskrenost koju svi zagovaramo i mislimo da je možemo podnijeti. Koliko god volimo obavijati umjetnost velom tajne i misterije, na kraju dana, i ovo je samo posao, ali se većini nas od njega, makar potajno, doista vrišti.
Tako da, u smislu izazivanja reakcija, rad je svakako uspješan, ali u svim tim reakcijama osjećam neobičnu potvrdu: umjetnost u javnom prostoru možda samo načelno jest namijenjena za konzumaciju svima, iako se publiku baš i ne pita za mišljenje, a javni prostor tako samo nominalno pripada svima. Netko misli da je krik prenametljiva reklama, netko da je meditativni ritual; reakcije su podjednako fragmentirane kao i sam rad. I ta razna tumačenja nisu nužno pogrešna. Internetski bazen mišljenja ustvari se dobro uklapa u ideju da je umjetnost uvijek otvorena interpretaciji, što god o njoj mislili oni koji je stvaraju ili prezentiraju. Sama Turato, ipak, o kontroli nad značenjem rada kaže: „Nemam kontrolu nad radom ni njegovim značenjem – bilo bi iluzorno misliti da je imam.”
Nadalje, pisalo se i kako su se neki Zagrepčani prepali krika. Jadni, nisu navikli da netko viče u javnosti. Razumijem, no meni, kad sam prošla onuda, nije djelovalo strašno, možda jer sam krik očekivala. Dapače, zvučao mi je gotovo nježno i poznato, kao zarez u gradskoj buci, a ne kao primordijalni zvuk, pa mi je mozak počeo stvarati i asocijacije na razne krikove i vriskove; prvih 26 sekundi urlikanja u Alkohola litar Nikolije i Elitnih odreda – možda moj omiljen generacijski vrisak pop-glazbe, čak sam razmišljala i o seriji horora Vrisak i njegovim parodijama u kojima vrištanje postaje instantni znak šoka, straha i teatralnosti.
Krik, naravno, ima i dugu i ozbiljnu umjetničku genealogiju. I tu bi se dala napraviti cijela analiza umjetničkog bavljenja egzistencijalnim strahovima i tjeskobama, od Munchova Krika, pa do Yoko Ono i njezinog Voice Piece for Soprano iz 1961., izvedenog mnogo puta nakon. Radi se o izrazito tjelesnom performansu gdje ona ili drugi umjetnici_e po njezinim uputama koriste glas kao umjetnički materijal i performativni čin, istražujući snagu ustvari sasvim jednostavne geste. Pada mi na pamet i performans Delirium Interruptum umjetnika Marka Markovića koji je 2019. povodom svečanog koncerta obilježavanja predsjedanja Hrvatske Vijećem EU, ispred zagrebačkog HNK-a, blago rečeno, izveo jedan odličan i vrlo duhovit tantrum te vrištao u deliriju i ekstazi, upotrijebivši i glas i tijelo kao fizičku manifestaciju političke iscrpljenosti. I o tome se radu svašta pisalo i u potpunosti razumijem nerazumijevanje, iako mislim da svatko može dokučiti osjećaj nemoći koja te tjera da jednostavno pustiš kočnice i glasu i tijelu.
U Kristevinu smislu, ovakvi bi radovi mogli pripasti sferi semiotičkog, a ne nužno simboličkog, onom dijelu jezika koji još nije postao značenje, nego je puls tijela i afekta. Kod Turato, međutim, barem u ovom radu, nema tog fizičkog tijela. Njezin je krik steriliziran, posredovan, gotovo tehnički. I krik u nekom smislu potencijalno može biti najiskrenija moguća (ne)artikulacija – jer se događa kad ništa drugo više ne funkcionira, ali kad je unaprijed programiran, iako originalno možda i jest bioiskren i oslobađajući, ovako posredovan i stiliziran nije čin otpora, nego uzdah koji zna da ništa neće promijeniti. Ta čistoća izvedbe i dizajnerska preciznost ne samo vizualnog aspekta rada nego i ritualnog krika, smješta rad u zonu koja ga čini nekako suzdržanim – kao da sterilnost svega guši samu tjelesnost vriska. Možda bi dojam bio drugačiji kad bismo imali priliku vidjeti to tijelo koje viče, jer vrisak uvijek podrazumijeva i neku fizičku reakciju, pokret, trzaj, disanje, grimasu. Ili kad bismo barem i mi mogli vrištati zajedno s njom, bez straha da ćemo ispasti smiješni, pretjerani ili neprimjereni. Ovako ostajemo mirni svjedoci_kinje tuđeg otpuštanja.
Službeni opis govori, dakle, i da rad „priziva početke jezika”. No gledajući golemi natpis koji vrišti u nebo, teško se oteti dojmu da umjetnost ovdje ne traži izvor, nego volumen. Aaaaaaaaaaaaaaa!!! funkcionira kao ideja, ali kad naraste do ovako golemog formata, pomalo postaje parodijom vlastite iskrenosti. Kao da je netko instinkt pretvorio u brendirani event. U svim press materijalima i člancima na koje sam naišla stoji i da ova site-specific intervencija na pročelju Meštrovićeva paviljona predstavlja „najveće djelo umjetnice realizirano u javnom prostoru u Europi”. Hrvati, znamo, vole kad je nešto veliko. A i stiglo nam je iz Beča, dakle, mora biti dobro. Okej, ali veličina nije poanta. Čar leži u izvedbi – kako krik preuzima prostor, vizualno i zvučno, kako slučajni prolaznici_e postaju publika. I u trenutku u kojem svatko tko se nađe pred ogromnim natpisom koji vrišti u podne, a bez da zna o čemu se radi, pokušava odgonetnuti: je li ovo ozbiljna umjetnost ili giga-meme grada? Nisam sigurna je li Aaaaaaaaaaaaaaa!!! parodija ili trijumf sustava, ali je u tom smislu možda odgovarajući rad za vrijeme u kojem više nitko nije siguran ni što je smisleno ni što je smiješno.
U konačnici, zaključka nema, imam pomiješane osjećaje. Rad me istovremeno privlači i iritira i nisam sigurna kako da ga opišem bolje nego kao neki dobar situationship – odnos bez jasnih granica, bez obveze, ali s puno tenzija. Postoji tu privlačnost, postoji pokušaj komunikacije, ali bez stvarnog dogovora o tome što to zapravo jest. Umjetnost i ja se volimo tajno, sve želim reći, al’ se bojim, njegovi ne bi sretni bili, a možda ne bi niti moji. Aaaaaaaaaaaaghhh!!!!!
