Velik broj afirimiranih, ali i manje afirmiranih domaćih umjetnika željni su izlaganja, stoga smo pokušali saznati jesu li im i na koji način otvoreni zagrebački galerijski i izložbeni prostori.
Znajući kako su kod nas kulturne institucije okrenute ‘sigurnim’ i komercijalnim imenima kojima će privući najveći broj publike, neki od njih zbog nemogućnosti izlaganja svojih djela u primjerenim produkcijskim standardima, angažmane i prostore za izlaganje nalaze izvan Zagreba i Hrvatske.
Kada govorimo o problematici izložbenih prostora u gradu, mišljenja su oprečna. Razgovarali smo sa kustosicom Muzeja suvremene umjetnosti LeilomTopić koja tvrdi da galerijsko-izlagačkih prostora ima, no da gradu nedostaju kvalitetne komercijalne galerije koje bi bile u mogućnosti pratiti umjetnike od produkcijske faze do njegove prezentacijske etape.
‘Neprestano govorimo o brendiranju grada posredstvom kulture, no ukoliko prošećemo samo užim gradskim središtem, vidjet ćemo brojne zapuštene izloge/prostore koje imaju potencijale svojevrsnih umjetničkih laboratorija i izlagačkih prostora. Takvi objekti stoje zapušteni uglavnom zbog neriješenih vlasničkih odnosa ali i zbog nedostatka inicijative gradskih čelnika. Tek kada paradigma o kulturi kao pokretačkoj snazi koja mijenja imidž grada postane dominantna, Zagreb će imati velegradski značaj’, objašnjava, te dodaje kako je poboljšanje izlagačkih uvjeta za umjetnike problem čitavog društva.
‘Smatram kako je potrebno suradnički djelovati od reforme obrazovnog sustava (otkud publika ako djeci omogućavamo jedan sat vizualne kulture u školama tjedno) do promjene legislative unutar Zakona o muzejima jer primjerice muzejima upravljaju Upravna vijeća koje imenuje osnivač’.
O istoj tematici popričali smo i sa ravnateljicom Klovićevih dvora Marinom Viculin koja smatra da Zagreb ima puno izložbenih prostora najrazličitijih profila, prvenstveno ako se u obzir uzme veličina grada ali da je umjetniku kao i u svakoj profesiji najteže učiniti taj prvi korak.
‘U svakoj je profesiji najteže učiniti taj prvi korak, dobiti šansu da sam vidiš što možeš i da drugima pokažeš koliko si dobar u tome što radiš. Obje strane riskiraju, i onaj tko priređuje izložbu i onaj tko izlaže! Umjetnik mora znati kvalitetno kustosu ili galeristi prezentirati svoj rad. Nije jednostavno vizualni rad prenijeti u riječi. Nije lako sažeti složenu ideju ili koncept koju slojevit rad donosi. Ako se prvi puta srećeš s nekim uistinu originalnim oblikovnim principom bez obzira na iskustvo nećeš ga moći u jednom susretu sagledati i shvatiti sva njegova značenja. Zato je potrebno i vrijeme i povjerenje’, objasnila je Viculin.
Možda direktno najbolji primjeri prostora kakvih bi u Zagrebu trebalo biti puno više su izložbeni prostori poput galerije Greta, Boonike i Galerije SC-a. Među galerijama koje daju priliku mladim umjetnicima je i Galerija Inkubator smještena u samom centru grada, točnije u Tkalčićevoj ulici. U godinu i pol dana, koliko galerija djeluje, održano je 12 samostalnih izložbi, dva božićna sajma (BazaArt), a do kraja ove godine u planu je realizacija osam samostalnih izložbi hrvatskih i slovenskih autora.
Vlasnik galerije Andrija Pernar, po struci je profesor kineziologije. Samoinicijativno je odlučio prostor iz obiteljskog vlasništva preoblikovati u galeriju, a sve troškove (prostor, postav izložbe, kustos, dizajn i tisak depliana, PR) u potpunosti pokriva galerija, osim troškova produkcije radova koju umjetnici snose sami. Investicija u održavanje izložbe nije zanemariv trošak, a ne bi li si olakšao rad galerije, Pernar se nada pozitivnom ishodu natječaja na koji se prijavio.
‘Prijavili smo se na natječaj Ministarstva kulture i Grada, stoga se nadamo da ćemo za 2014. dobiti barem neka sredstva koja bi nam znatno olakšala rad’.
U svakoj galeriji ili muzeju vrijede različiti kriteriji i pravila, odnosno uvjeti koje je galerija stavila u svoje poslanje i program. Primjerice Galerija Inkubator zamišljena je kao platforma namijenjena prvenstveno mladim likovnim umjetnicima, fotografima, dizajnerima i video artistima, a jedini uvjet za izlganje je kvalitetan rad.
U Muzeju suvremene umjetnosti te u Klovićevim dvorima kriteriji su nešto zahtjevniji, a kako to konkretno funkcionira u MSU, Leila Topić objašnjava: ‘Stručno vijeće MSU-a koje se sastoji od kustosa i stručnih muzejskih zvanja odlučuje o izložbenom programu Muzeja. Konkretno, kustos iznosi svoj plan i prijedlog o tematskoj, problemskoj ili samostalnoj izložbi Stručnome vijeću. Ukoliko Stručno vijeće Muzeja prihvati izložbu, ona se aplicira na natječaje za javne potrebe u kulturi. Grada Zagreba i Ministarstva kulture koji mogu odlučiti i ne financirati program. Ako projekt ‘prođe’ – dobiva financijska sredstva koja, nažalost, nikada nisu dodijeljena prema planiranom troškovniku i tada kustos počinje razvijati strategije kreativne ekonomije kako bi uopće realizirao izložbu. Kucanje na vrata tvrtki radi sponzorstva, mijenjanje izložbenog koncepta zbog manjka financijskih sredstava, žongliranje unutar financijskih stavki i razni oblici snalaženja postali su dio svakodnevne rutine muzejskih kustosa. Ukoliko se pitate zašto MSU više ne proizvodi nova imena, pojave i fenomene kao nekoć, odgovore treba potražiti u lošem kadroviranju, izostanku javne rasprave o ulozi Muzeja te razmještanjem snaga na sceni dolaskom fleksibilnih, stručnih i složnih kustosa iz raznih udruga tzv. nezavisne umjetničke scene’.
U Klovićevim dvorima, kaže Viculin, uvjet je da osoba koja izlaže mora biti dobar umjetnik. ‘I mora kustosu to pokazati i prije same izložbe što naravno nije nimalo lak zadatak. Traži i umjetničke ali i socijalne vještine. Danas na umjetničkim akademijama pokušavaju naučiti mlade ljude kako što bolje prezentirati svoj rad. To ponekad prelazi granicu i pretvara se u samopromociju bez istinskog zaleđa ali umjetnost jeste socijalna aktivnost i treba je moći približiti drugima’, izjavila je Viculin.

‘Fotografi, slikari, kipari, dizajneri te ostali kreativci osim prostora i dostojnih produkcijskih uvjeta, žive u društvu koje je koncentrirano isključivo na dobit, a novca za kulturu i umjetnost u Hrvatskoj nema’, smatra Ana Opalić, jedna od najuspješnijih fotografkinja srednje generacije na hrvatskoj umjetničkoj sceni.
Praznine na domaćoj izlagačkoj sceni na hvalevrijedan način pokušava ispuniti web portal Suvremena hrvatska fotografija što ga je uz pomoć nekolicine stručnih suradnika pokrenula upravo Opalić.
Portal je zamišljen je kao on-line fotografska galerija koja omogućava pregled određenog dijela recentne hrvatske fotografske produkcije putem interneta.
‘Prema reakcijama mojih kolega, rekla bih da je u ovoj općoj oskudici portal Suvremena hrvatska fotografija ipak postao mjestom gdje se može pokazati i vidjeti dio recentne hrvatske fotografske produkcije. Meni osobno kao fotografkinji znači puno imati uvid u radove svojih kolega, to me nekako ohrabruje, osnažuje scenu i ipak potiče na neki daljnji rad. Svaki put kada dobijem mail od nekog tko je vidio nešto na portalu i ima potrebu sa mnom to prokomentirati, dobro se osjećam. Nešto radimo, to dijelimo sa drugima, dobijamo reakcije, potiče se diskusija’, kaže Opalić.
Iako ćemo se složiti sa tezom da se u Hrvatskoj premalo izdvaja za kulturu i kulturne projekte svih vidova umjetnosti, teško je ne spomenuti činjenicu da se uvijek pronađu sredstva kada je u pitanju organizacija blockbuster izložbi.
Kustosica MSU-a Leila Topić kaže da iz vlastitog iskustva može potvrditi kako je jednostavnije osigurati donekle razumna sredstva za izlaganje priznatih domaćih umjetničkih imena, osobito ako stvaraju u tradicionalnim medijima nego za mlađe autore sklone eksperimentu ili medijskoj umjetnosti. ‘Hoće li kustos ponuditi block-buster izložbu ili samostalnu izložbu neafirmiranog umjetnika najmanje ovisi o volji odnosno ‘ukusu’ kustosa već o planu i programu institucije u kojoj kustos radi ili, ukoliko je kustos slobodnjak, o programu institucije u kojoj kustos planira izložiti određeni projekt’.
Kako Klovićevi dvori kao jedna galerija sa višegodišnjom reputacijom gleda na nova imena umjetnika te kakvi su kapaciteti njezinih kustosa, ravnateljica Viculin kaže: ‘Kustosi su po svojoj vokaciji znatiželjni ljudi. Ali su i samo ljudi! Nisu uvijek jednako spremni, ponekad ih treba znati zainteresirati. Kod svih nas postoje neke stvari koje nas trenutno zaokupljaju i nemoguće je baš uvijek biti podjednako otvoren prema svemu što nam se u životu nudi. Ali interes postoji, on je velik jer predstavlja naš životni izbor i ključni sadržaj profesije. No nemojte zaboraviti da živimo u vremenu kada svi previše rade, a umoran čovjek se teško otvara prema onome zaista novom i drugačijem. Možemo biti strpljivi, i pokušati jedni drugima pokloniti malo svoga vremena.’
Viculin također smatra da Zagrebu nedostaje dobrih programa, drugačijih načina financiranja, drugačijih načina funkcioniranja te ono što je sigurno to je nedostatak profesionalne pokretljivosti.
‘Možda nam nedostaje hrabrosti i otvorenosti prema drugačijim načinim razmišljanja. Naravno da nedostaje prostora ali i u ovima koje imamo može se puno više i bolje! Pritom ne mislim samo na druge, već i na kuću u kojoj sam ja trenutna ravnateljica. Uvijek se možemo više otvoriti, uvijek treba tražiti načina da izbjegnemo okoštale sheme u svim nivoima, jer to je naša misija, zato smo tu. Zato nam treba iskrena i ozbiljna kritika da se možemo u njoj ogledati. Moramo znati razumije li nas naša publika!’, objašnjava Marina Viculin.
Postoje pozitivni primjeri koji pokazuju kako je kultura snažan faktor koji može pridonijeti kreativnom potencijalu grada, tvrdi Topić. Najbolji je primjer Riga – grad izabran za kulturnu prijestolnicu, u kojem su umjetnici i kreativne industrije upravo oni koji su promijenili kulturnu sliku grada koji je nekad grcao u dugovima.’
Ono što bi muzeji trebali uvesti kako bi poboljšali izložbene aktivnosti je evaluacija izložbi, odnosno istraživanja kroz koja bi se vidjela posjećenost, te potaknulo posjetitelje da postanu aktivnim sudionicima u izložbebnom procesu.
‘U Zagrebu nitko ne preuzuma odgovornost za kulturnu strategiju’
Kada govorimo o nedostatku prostora za umjetnice i umjetnike, potrebno je spomenuti 39-godina staru zagrebačku Galerija Nova čija je budućnost rada upitna, a čini se da adekvatnog i trajnog riješenja i dalje nema. Tim povodom u Novinarskom domu održana je nedavno tribina koja je trebala biti konstruktivan dijalog između kustosa, kritičara, aktivista i umjetnika te predstavnika uprave Grada i Gradske skupštine, međutim nitko od čelnih ljudi iz Grada nije se pojavio!
‘Ne smije se događati da nitko iz gradske vlasti ne može naći vremena pojaviti se na ovakvoj tribini’, izjavila je Sabina Sabolović jedna od članica kustoskog kolektiva WHW.
Sokolović dodaje da gradske vlasti nisu zaintereseirane za dijalog, a ispričala je situaciju kada je savjetnica predsjednika Ive Josipovića Zrinka Vrabec Mojzeš dobila ideju da se od Galerije Nova napravi suvenirnica Radija 101. ‘ Tamo dolaze neki ljudi s metrom u ruci i objašnjenjem da galeriju moraju premjeriti, a svratio nam je i Milan Bandić koji je samo rekao da se ne uzrujavamo’, ispričala je Sokolović.
Svoju ogorčenost nije krila ni Emina Višnić, direktorica Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade. ‘Ovo je druga tribina na kojoj nema nadležnih osoba. U ovom gradu nitko ne preuzima odgovornost za kulturnu politiku, a već posljednjih sedam godina najavljuje se kulturna strategija’ rekla je Višnić.