Mnogi kustosi i organizatori muzejskih programa te raznih izložbi, svojim radom nastavljaju dugačku i depresivnu tradiciju prevlasti bijelih, muških autora, zbog čega likovna kritičarka Deborah Solomon postavlja pitanje trebaju li muzeji biti prisiljeni jednak prostor i vrijeme osigurati umjetnicama.
S obzirom na to da rasprava o obaveznoj afirmativnoj akciji za žene u muzejima još uvijek traje, odgovor na ovo pitanje još neko vrijeme nećemo imati, ali ako znamo gdje gledati, vidjet ćemo da je feministički senzibilitet u umjetnosti još uvijek živ, što dokazuju radovi sljedećih autorica.
Njemačka umjetnica Isa Genkzen već četiri desetljeća svoju radikalnu inovativnost izražava koristeći fotografiju, film, performans, skulpturu i vlastito tijelo, a njezin je kaotični uspjeh konačno došao u centar pozornosti zahvaljujući retrospektivi koju organizirala MoMA.
Mehreen Murtaza, inače rođena u Saudijskoj Arabiji, bavi se promišljanjem estetike koja spaja znanstvenu fantastiku i magični realizam.
Laura Hyde imala je samo trinaest godina kada je oko 1800. godine izvezla tkaninu koja je postala dio internacionalne izložbe tekstila u Metu, a prikazuje s jedne strane Bengalski zaljev, a s druge turski harem Hydeo kojem je pisala Lady Mary Wortley Montagu.
Iranska umjetnica Monir Shahroudy Farmanfarmaian stvara blistave apstrakcije u duhu pop i op arta, koje su izložene u njujorškom Asia Societyju.
Poljakinja Alina Szapocznikow pripada krugu umjetnika koji su odbacivali redukcionizam i senzibilitet minimalizma i pop arta, stvarajući nasuprot, namjerno, anti-herojske skulpture, sačinjene od novih, eksperimentalnih materijala i prožete seksualnom iskrenošću i raskomadanim dijelovima ljudskog tijela.
Mary Beth Edelson dio je holističkog pristupa javnim umjetničkim projektima koji uključuju lokalne zajednice još od 60-ih. Njezin opus uključuje niz slika, dokumenata, te više od 25 kolaborativnih ritualnih performansa i radionica umjerenih na zajednicu koje je organizira od 1969. godine.
Eleanor Antin umjetnica je koja je pomogla u performans uvrstiti narativ i maštu. U periodu između 1972. i 1991. godine, kreirala je i utjelovila niz identiteta, svrgnutog kralja, balerinu, medicinsku sestru i prognanog redatelja. „Uobičajena pomagala samo-definiranju, poput spola, dobi, talenta, vremena i prostora, smatram tiranskim ograničenjima moje slobode izbora“, izjavila je.
Senga Nengudi, vizualna je umjetnica najpoznatija po apstraktnim skulpturama koje kombiniraju pronađene predmete i koreografski performans. U svojoj slavnoj seriji performansa RVSP, najlonke napunjene pijeskom rasteže u nadrealne i istegnute oblike.
Kroz performans, video, fotografiju i instalacije, Tameka Norris, kritizira umjetničke kanone i oblike prisutnosti crnačkog tijela u povijesti slikarstva. U performansu Untitled, svojim se tijelom koristi kao alatom i medijem. Nožem zarezuje jezik, ostavljajući na zidu galerije trag krvi i sline kojima implicira prisutnost tijela i iskustvo nasilja i boli.
Wangechi Mutu izražava kroz video, kolaž, instalacije i drugo, a svojim fantastičnim ženskim stvorenjima komentira pitanja rase, roda, kolonijalizma i egzotizacije crnog ženskog tijela.
Ističemo i talijansku baroknu slikaricu Artemisiu Gentileschi, te njezino najslavnije djelo Judita ubija Holoferna, koje neki interpretiraju reakcijom na njezino vlastito iskustvo silovanja. Dugo je vremena smatrana kuriozitetom, a danas je priznata kao jedna od najprogresivnijih i najizražajnijih umjetnika/ca svoje generacije.
