Teško mi je odabrati omiljen roman francuske spisateljice Marguerite Duras. Proces zbližavanja s knjigama sličan je slučajnom susretu koji nam naglo život odvede u neočekivanom pravcu.
Uz neizostavne Branu na Pacifiku i Ljubavnika, romane koje sam čitala u svojim ranim 20-ima i kasnije ih u ruke uzimala ponovno, posebno mjesto u mom dnevniku čitanja zauzima kratki roman Pola jedanaest jedne ljetne večeri, knjiga čija me izvedba atmosfere, dijaloga i narativa obuzela toliko da sam, tog dana kada sam je prvi put čitala, zaboravila otići na dejt u grad, na sastanak s djevojkom koju sam barila tjednima. Uzalud sam se kasnije pravdala da sam čitala knjigu, „toliko nevjerojatno uzbudljivu da sam izgubila osjećaj vremena“. Isprika je primljena s podozrivošću i sumnjom, nije mi se vjerovalo, flert se ubrzo pretvorio u iscrpljujuće natezanje i moram priznati da se više i ne sjećam lica, pa čak ni imena osobe koju sam ostavila da me čeka te subotnje večeri na zagrebačkom glavnom trgu. Knjiga se godinama kasnije selila za mnom po mojim podstanarskim adresama, sve dok mi je jednog ljetnog jutra nije otuđila prijateljica koja je prespavala kod mene. Treba li reći da mi ju nikada nije vratila i da to smatram jednim od najvećih gubitaka svoje kućne biblioteke.
Godinama nisam čitala Duras, sve dok kuća Vuković&Runjić nedavno nije izdala hrvatski prijevod romana Vicekonzul, koji me zainteresirao nakon što sam saznala da ga je prevela Ursula Burger (na slici desno), prevoditeljica na čiji sam prijevod romana Adolescenti Trogloditi suvremene francuske spisateljice Emmanuelle Pagano naišla prošle godine i ugodno se iznenadila zanimljivim tekstom i stilom. Omiljenim autoricama se rado vraćamo, no rijetkost je kada nas za čitanje dodatno 'zagrije' prevoditeljsko ime kojemu vjerujete, jer ste stjecajem okolnosti upoznati s njezinim ili njegovim radom.
Svi se slažu oko toga da je Vicekonzul neobičan roman, no usprkos njegovoj hermetičnosti i enigmi koja tinja u pozadini fabule, čitala sam ga halapljivo, shvaćajući koliko mi je nedostajalo specifično pismo francuske spisateljice. Roman kojeg smatraju nejneobičnijim dijelom autoričinog takozvanog Indijskog ciklusa narativni je eksperiment kojeg neki teoretičari smatraju i predstavnikom francuskog Novog romana. Prizorišta i likovi predstavljeni su kao da su viđeni oko kamere, vidimo i čujemo uglavnom krhotine njihovih dijaloga. Zato ni ne čudi da će se Duras nakon ovog romana odmoriti od romana kao forme i idućih deset godina posvetiti uglavnom kazalištu i filmu, te kasnije Vicekonzula adaptirati u scenarij za svoj film India Song, kojeg smatraju njenim vizualno najdojmljivijim filmom.
Smješten u nekadašnje 'Indije' i 'bijelu' Calcuttu u kojoj traje sezona kišnih monsuna i najveća omara, ovaj roman proslavio je prošle godine pedeset godina od svog objavljivanja u Francuskoj, a i dalje iznenađuje modernošću forme, suvremenošću naracije i originalnošću svojih likova.
Pripovijest koja funkcionira kao roman u romanu je priča o mladoj trudnoj prosjakinjinji koju je zbog rane trudnoće majka protjerala od kuće. Ona luta bespućima jezera Tonlé Sap i deltom Mekonga i putem gubi pamćenje, lutanja je dovedu do Calcutte u Indiji. Tamo pratimo cijeli koloplet likova diplomata i upoznajemo Anne-Marie Stretter, suprugu francuskog veleposlanika u „Indijama“. U filmski intoniranu fabulu na koncu stupa i misteriozni, autodestruktivni vicekonzul u Lahoreu, čovjek o kojemu se šapuće i oko kojega se u diplomatskom krugu stvara poprilična fama, za kojeg se zna da je u Lahoreu počinio neki ozbiljan prijestup ili strašan zločin. Smoreni dosadom i znatiželjom svi pokušavaju saznati što više o njemu, no vicekonzul ostaje enigmom; nitko ne uspijeva saznati što rasplamsava njegovu srdžbu i ljutnju na svijet.
Ovaj roman napisan poput filmskog scenarija netipičan je za autoričin stil, poznat iz njenih najpoznatijih romana, no ipak je tu njezina prepoznatljiva autorska manira, koja izvire iz likova potretiranih sineastično, nepronično, u maniru novovalnog francuskog filma.
U nadahnutom pogovoru Ingrid Šafranek, naša najpoznatija proučavateljica opusa Marguerite Duras i prevoditeljica brojnih njezinih djela, o Vicekonzulu kaže: 'On je neka vrst skrovitog remek-djela, tajni mig za književne ljubitelje njezine suptilne i uvijek pomalo hermetične art-proze.'
Iako je objavljen prije pola više od pola stoljeća Vicekonzul M. Duras donijet će nam specifičan uvid u kolonijalnu prošlost Francuske. Upravo ona jedan je od korijena aktualne sigurnosne krize koja trese jednu od najutjecajnijih zemalja Europe i širi se na ostale zemlje starog kontinenta. Premda na samoj površini narativa romana nećemo pronaći eksplicitnu osudu kolonijalizma, u depresiji, melankoliji i strahu od destruktivnosti i ludila bijele diplomatske kaste okupljene oko ambasadorove žene Anne- Marie Stretter, lako se čitaju simptomi dekadencije koja će ubrzati moralno i egzistencijalno propadanje vladajućih klasa u francuskom društvu.
Čitanje novoprevedenog romana Marguerite Duras ovog mi je ljeta dobro došlo i zbog zasićenosti suvremenom prozom, počesto zamornom zbog svoje žanrovske i stilske predvidljivosti. Pravo osvježenje bilo je čitati roman koji me je vremenom svog nastanka, strukturom, pristupom naraciji i likovima podsjetio na doba kad je postmodernizam bio mlad i još gizdav. Uostalom, meteorološke prilike koje ovih tjedana vladaju nad Europom i Zagrebom podsjetit će barem malo i na monsunske kiše i omare prisutne i u ovom romanu Duras. Ako ste ljeto odlučile/i provesti u Zagreb i taj će kontekst biti zadovoljen.
Francuska spisateljica Marguerite Duras, pravim imenom Marguerite Donnadieu, rođena je u Gia-Dinhu u Vijetnamu 1914. godine. Do osamnaeste je godine živjela u Vijetnamu, nakon čega odlazi na studij prava i političkih znanosti na parišku Sorbonu.
Prvi roman Bestidnici (Les impudents) objavila je 1942. godine. Tijekom više od pedeset godina stvaralaštva najznačajnija francuska književnica druge polovice 20. stoljeća stvorila je golem opus u kojem se odražavaju sva strujanja suvremene književnosti. Autorica je romana, kratkih priča, drama, scenarija i filmova.
Od njezinih djela na hrvatski su prevedeni Ljubavnik (Ingrid Šafranek), Moderato cantabile (Branka Golubović), Brana na pacifiku (Ingrid Šafranek), Pola jedanaest jedne ljetne večeri (Ingrid Šafranek), Gibraltarski mornar (Ana Kolesarić), Muškarac koji sjedi u hodniku (Ingrid Šafranek), Bolest smrti (Ingrid Šafranek), Tarkvinijski konjići (Vlatka Valentić) i odnedavno Vicekonzul (Ursula Burger).
Kazalištem se bavi od 1956., filmom od 1959., da bi od 1967. godine sama počela režirati igrane filmove. Autorica je scenarija kultnog filma Alaina Resnaisa Hiroshima, ljubavi moja (Hiroshima, mon amour), koji je odigrao važnu ulogu u afirmaciji filmskoga Novoga vala u Francuskoj, a od filmova koje je režirala izdvajaju se India song (slobodno nadahnut romanom Vicekonzul), Uništiti, reče ona, Kamion i Žene s Gangesa.
Književnica koja je za svoj radila dobila brojne nagrade i priznanja, među kojima i nagradu Goncourt za roman Ljubavnik, umrla je 1996. godine u Parizu.
