Bez obzira čitate li vijesti iz Poljske, Argentine, SAD-a ili Hrvatske, primijetit ćete slične fundamentalističke ideje i pokrete koji bi htjeli odlučivati o tome što je normalno, što smijemo raditi sa svojim tijelom, koga smijemo voljeti i kako bismo trebale živjeti. Istovremeno, diljem svijeta jača otpor takvim idejama, solidarnost između žena i svijest o tome da su nazadne, mizogine, homofobne i rasističke politike nešto što naprosto više ne može proći.
Knjiga To je rat. Žene, fundamentalisti i novi srednji vijek (To jest wojna. Kobiety, fundamentaliści i nowe średniowiecze, Agora 2020.), objavljena u Poljskoj prije nekoliko tjedana, bavi se upravo izvorima i širenjem tog mračnog, fundamentalističkog trenda i njegovih aktera, ali i donosi priču o međunarodnoj pobuni žena, počevši od Crnog ponedjeljka, 3. listopada 2016. kada su Poljakinje masovno izašle na ulice kako bi rekle glasno “ne” potpunoj zabrani pobačaja.
Autorica knjige je Klementyna Suchanow, urednica, prevoditeljica, aktivistkinja, članica Poljskog ženskog štrajka i jedna od organizatorica “crnih prosvjeda”. Razgovarale smo o tome čime se knjiga bavi i kakve su reakcije, ženskom pokretu u Poljskoj, razlici u stavovima građana/ki i vlade i (ne)uspjesima fundamentalističkog pokreta.
S obzirom na kontroverznu temu, ali i učestale cenzure u Poljskoj, koliko je teško bilo objaviti ovu knjigu?
Nije bilo lako. Neuspješno sam pregovarala s dvije izdavačke kuće, ali sam naposljetku uspjela pronaći izdavača (koji je ujedno nakladnik dnevnih novina Gazeta Wyborcza) koji je bio voljan preuzeti rizik tužbe ukoliko bude potrebno, jer to smo očekivali. Uložili smo puno napora u promoviranje knjige, posebno na društvenim mrežama, ali zasad nije bilo potrebe za odvjetnicima.
Znači, još nije bilo reakcija na knjigu od strane onih o kojima pišeš?
Dok sam pisala knjigu, nije bilo nikakvih reakcija – mislim da su čekali da bude objavljena. Organizacije poput Ordo Iurisa znale su da pišem o njima jer sam ih kontaktirala i pokušala dogovoriti intervjue, koje su oni odbili dati. No, sada kad je knjiga objavljena, oni i dalje šute, zapravo je uopće ne spominju. To je zanimljivo jer je nedavno jedna poljska koalicija objavila izvještaj posvećen isključivo Ordo Iurisu i njih su odmah krenuli napadati. Možda pokušavaju smisliti neku strategiju…
Kako vidiš ulogu i položaj Poljske u ratu o kojem pišeš, posebno u odnosu na Rusiju?
Unutar EU-a, a posebno istočne Europe, Poljska je trojanski konj. Imamo najjači pokret protiv pobačaja i protiv roda, koji uživa veliku podršku vlade. Moram napomenuti da je i opozicija u Poljskoj prilično konzervativna, što znači da imaju saveznike s obje strane – zato je naša borba tako teška. Očito je da je Poljska postala prostor za eksperimentiranje s različitim zakonima i mjerama, koji ponekad dolaze direktno iz Rusije. Također, neke fundamentalističke organizacije otvaraju podružnice u drugim zemljama, npr. Hrvatskoj, Estoniji i Litvi, a vjerujem da planiraju nešto slično i u Ukrajini. Prošle godine tamo su bili predsjednički izbori i mogli ste vidjeti predsjedničke kandidate kako se druže s pojedincima iz fundamentalističke organizacije World Congress of Families na Nacionalnom forumu obitelji netom prije izbora. Oni pokušavaju ući u politiku i implementirati ideologiju Kremlja, što je u Ukrajini vrlo opasno s obzirom na rat s Rusijom.
Znači li to da je u Poljskoj jači utjecaj fundamentalista iz Rusije nego SAD-a?
Zanimljivo je da to kažeš jer se nitko u Poljskoj ne bi složio! Zbog povijesnih odnosa s Rusijom imamo vrlo kompliciran stav prema Istoku. Situacija je neobična: Poljska se smatra rusofobnom zemljom, ljudi kritiziraju rusku politiku i Rusiju općenito, a istovremeno imamo na vlasti ljude koji donose politike inspirirane Kremljom, no nitko na to ne obraća pozornost niti itko istražuje rusko uplitanje u politiku. Bilo je par pokušaja, ali su mainstream mediji potpuno ignorirali te ljude ili su bili zastrašivani i kritizirani. Međutim, iako je moja knjiga objavljena prije samo par tjedana, primjećujem da su ljudi počeli shvaćati i otvoreno razgovarati o utjecaju Kremlja te raspravljati o knjizi na društvenim mrežama.
Misliš li da je fundamentalistički pokret, uključujući strategiju Agenda Europe, u suštini svjetonazorski ili politički – ili oboje?
U Agendi se nalaze ideološka pitanja, ali ustvari vidimo – posebno prošle godine na primjeru europskih izbora – da pripadnici fundamentalističkih organizacija u različitim zemljama ulaze u politiku ili aktivno podupiru stranke ili kandidate koji im odgovaraju (npr. Vox u Španjolskoj ili Konfederacija u Poljskoj). Iz toga je jasno da imaju političke ambicije i da nije riječ o čisto ideološkom ili vjerskom pokretu – oni žude za moći.
Uz analizu ideja i djelovanja fundamentalista, knjiga ujedno bilježi povijest ženskog pokreta u Poljskoj od 2016. do danas. Zašto si se odlučila na takav pristup?
Ne istražujem samo mrežu fundamentalista, već pišem o nama. Moja priča je o ženskom otporu, ali sam uključila i vlastitu aktivističku priču. Nisam pobornica “neutralnog” novinarstva bez emocija. Mislim da je to razlog zašto je knjiga dirnula mnoge i puno se spominje na društvenim mrežama – ljudi osjećaju da im pomaže razumjeti svijet u kojem živimo. Drago mi je da se mnogi identificiraju s globalnim ženskom pokretom i da temu shvaćaju osobno. Knjiga nas također podsjeća na sve što smo postigle u proteklih nekoliko godina, u tom smislu je osnažujuća. Naime, trenutno se nalazimo u situaciji burnouta, civilne inicijative i aktivistkinje su izmorene, zato je dobro podsjetiti se da “Već smo to učinile, možemo i ponovo!” Osim toga, osjećale smo potrebu da konačno počnemo zapisivati naše priče budući da ih “službena” povijest često zaboravi.
Jesi li zadovoljna postignućima ženskog pokreta u Poljskoj?
Knjigu sam naslovila To je rat jer to je nešto što fundamentalisti neprestano ponavljaju. Rekoh, ok, ako baš hoćete, imamo rat! Mislim da su Poljakinje od početka shvaćale ozbiljnost ove borbe; na jednom od prvih prosvjeda marširale su i uzvikivale “Ovo je rat protiv žena!” Slična situacija je u drugim dijelovima svijeta. Neki tvrde da ne bismo trebale preuzimati militarističku terminologiju, ali ako smo u ratu, to znači da će druga strana koristiti vojne taktike, što ne smijemo shvatiti olako. U Poljskoj, laburističko-demokratska struja uvijek govori da se najprije trebamo pozabaviti ustavom ili reformom sudstva, a onda ćemo razgovarati o ženskom pitanju. To je po meni ogromna pogreška – ženska i ljudska prava su jednako važna (ili čak važnija) od ustava.
Kakva je trenutno situacija u Poljskoj, jesu li se smirili napadi na ženska prava?
Prošle godine imali smo nekoliko izbora i političari se nisu usudili dirati ženska prava pa je bilo relativno mirno. No, pojačali su se napadi na LGBT+ osobe i na spolni odgoj. Krajem prošle godine morale smo u jedan dan organizirati nekoliko prosvjeda diljem zemlje zbog pokušaja uvođenja kazni za osobe koje podučavaju spolni odgoj. Odustali su od tog zakona, ali vidjet ćemo što će biti dalje. Također, brojni su se gradovi i općine proglasili LGBT-free zonama, a svoje prste u tome ima, između ostalih, Ordo Iuris. Mislim da su nakon 2016. shvatili da kada neka inicijativa ili kampanja dolazi odozgo, od vlade, može se pojaviti snažan otpor jer se ljudi mobiliziraju. Zato su promijenili taktiku – sada djeluju odozdo prema gore, na lokalnoj razini, susreću se s lokalnim političarima i gradonačelnicima, koji zatim donose rezolucije o zaštiti obitelji i kršćanskih vrijednosti te protiv “LGBT propagande”. No, ni to nije prošlo bez kritika: pobratimljeni gradovi iz drugih zemalja zaprijetili su im da će obustaviti suradnju, tako da postoji pritisak s različitih strana.
Za kraj, što misliš, tko će pobijediti u ovom ratu?
Mislim da nema šanse da oni pobijede – ne zato što ja to priželjkujem (što je definitivno istina!), već zato što sam posvetila puno vremena istražujući ih i analizirajući njihove taktike i postignuća. Moram reći da oni sami, u svojim krugovima, priznaju da gube. Mi možda nemamo sredstava kao oni, ali smo jače, što me jako veseli. Kada je 2013. napisana Agenda Europe, rekli su da imaju 20 godina da ostvare zadane ciljeve. Danas, nakon sedam godina “ratovanja,” jasno je da nisu postigli sve što su željeli. I dalje se trude, napadaju sa svih strana, ali ne uspijevaju promijeniti zakonodavstvo na svim razinama EU i cjelokupnu sliku Europe, što im je bila namjera.
S druge strane, do prije par godina ljudi nisu puno razmišljali o LGBT+ i ženskim pravima, ali kada su se počeli događati napadi, ta tema je došla u središte pozornosti i mnogi građani i građanke su se angažirali oko nje. Ljudi u Poljskoj danas imaju puno progresivnije i sekularnije stavove nego 2016. jer je diskurs fundamentalista imao suprotan učinak od željenog. Ipak, kao što sam već rekla, politička scena nažalost ne odražava tu promjenu stavova.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
