Kada mi je ovog proljeća zajednička prijateljica Natasha Kadin rekla da se zagrebačko-splitska sociologinja i aktivistkinja Diana Magdić preselila na otok Lastovo osjetila sam onu (nekima od vas) poznatu mješavinu divljenja i zavisti, koju osjetite kada netko donese i u djelo provede odluku o kojoj vi sami već dugo razmišljate. O odlasku iz poznatog i izlizanog životno-egzistencijalnog konteksta govorim već godinama, ali čuvam taj scenarij za vrijeme kada osjetim da više neću moći živjeti ovo što živim danas: strast i naboj aktivizma, ljepotu i prokletstvo slobodnjaštva i onaj (lažni?) osjećaj da se živeći u glavnom gradu nalazim na izvoru zbivanja.
Dakle, otok Lastovo. Za njega sam, kao rođena Korčulanka i Velolučanka u djetinjstvu godinama slušala od svoje bake i mještana koji su taj otok smatrali krajnje zabačenim i nazadnim. U njihovom lokalnom malomišćanskom mikrosvijetu Lastovo je bilo kraj svijeta, iza kojega nema dalje.
Dianu za intervju lovim iza deset navečer, kada završava smjenu u mjesnom kafiću u kojemu trenutno radi. Razgovor počinjem najbanalnijim pitanjem: “Kako si?!
“Iz jednog banalnog razloga sam bolje: objektivno sam jača, sretnija i zdravija sada s 45 nego što sam bila s 20 i 30. I mislim da je to do promjene vrste šljake.”
Diana je, kao i mnogi od nas, godine provela kao aktivistica i istraživačica, sjedeći za radnim stolom i zureći u ekran. Prije godinu i pol preselila je na Lastovo i iz temelja izmijenila svoj način života.
“Nije nemoguće da meni ovo dopizdi za dva mjeseca ili idućeg ljeta, ali meni se šank pokazao silno zabavan na mjestu na kojem je stvarno predivno, ljudi su pristojni i dragi. Ovdje je turizam nalik onome 70-ih godina u Jugoslaviji: dolaze stalni gosti koji iza sebe, vjerovala ili ne, skupljaju smeće, svi se nekako pristojnije ponašaju, mislim da je to zbog toga što su svjesni da je u pitanju park prirode. Tu dolaze ljudi koji fakat žele, vole i znaju gdje dolaze i koji za to imaju novaca. Doći autom je ozbiljna igra, košta dok se stigne na Lastovo.”
Diana mi priča o svojem predznanju o otoku i tu leži potencijalno zanimljiva priča, čak i za scenariste/ice domaćih igranih filmova.
“Primijetila sam da mnogi ljudi stvarno ne znaju di je Lastovo, dio njih uopće ne zna da taj otok postoji. I meni je to bilo apstraktno mjesto iz bajke na koje nikad neću otići. Prva sjećanja na Lastovo vučem iz priča prijateljice Ive, a uz to su išli i filmići i fotke koje je ona snimala. I onda, kad sam prvi put došla, znala sam kuda treba ići, gdje su stazice i putevi. Mislila sam da sam pukla. Tek proljetos sam se sjetila da sam ja poznavala taj otok kroz te snimke, to je zapravo sjećanje koje se aktiviralo odmah po mom dolasku ovdje.”
Diana je na Lastovu već godinu dana i iako je tipična kontinentalka, osjeća se kao da se ovom otoku rodila. “Kao da sam sve ove godine bila negdje i sad se vratila”, kužiš, tumači mi, a ja ne odgovaram na retoričko pitanje, kao što nekada to činim kada zaista razumijem.
Želim da mi objasni svoj odnos sa Splitom u kojemu je živjela 11 godina.
Odakle uopće ti u Splitu?
“Doselila sam tamo iz pozitivne predrasude, poznavala sam Splićane u Zagrebu, čitala Feral, izgradila sam sebi sliku o gradu u kojemu se može nešto pomaknuti. Zagreb jest moj grad, ali s godinama je postajao sve veća rupa i ja sam otišla, Zaključila sam da je Split to mjesto koje je prčevito, zajebano i s obzirom da je luka – da je Split za razliku od Zagreba otvoreniji, no to se vrlo brzo pokazalo kao ultimativni zajeb. Mene i nakon toliko godina nije prestajao čuditi provincijalni kompleks koji u Splitu vlada. Iako sam tamo upoznala najbolje ljude u životu, oni žive kao otočići – svaki samo za sebe. Split je, mislila sam, drzak i bezobrazan. Bila sam uvjerena da će me tamo zajebavati zbog mog zagrebačkog naglaska koji je ostao, a taj je naglasak izazivao neku vrstu respekta, što je silno tužno !”
Diana je u posljednjih deset godina uložila puno energije kako bi sa svojom udrugom Teserakt i s još nekolicinom splitskih aktivista pokušala doprinijeti rješavanju brojnih urbanističkih pitanja koji se u ovom gradu gomilaju godinama.
“Dogodilo se to da sam sve ono što mi je falilo popunjavala onim čime sam se morala i željela baviti; pitanjima urbanizma i planiranja, modernom arhitekturom, zaštitom baštine. Ljudi koji su se time bavili godinama bili su rezignirani, ali ja sam mislila da se problemi mogu riješiti.”
Diani nije bilo jasno da Vijeće za kulturna dobra može odobriti rušenje dijela Bedema Contarini koji se nalazi u zona A pod zaštitom UNESCO-a. “Bilo mi je šokantno i nepojmljivo da se takvo što može dogoditi. Sjećam se i tribina o Marjanu na kojima sam sudjelovala s drugim aktivistima i tada se pričalo o neodržavanju Marjana, najmanje deset godina se o tome govorilo, pisalo i meni nikako nije bilo jasno da se ništa po tom pitanju ne poduzima. Zna me dan danas zaboljeti kada se ostvari nešto na što smo upozoravali godinama. Doputujem, vidim što se dogodilo i rasplačem se na trajektu, nije me prestalo uznemiravati što sve ljudi rade za kratkoročni profit. Da ne postoji otpor, osim od strane nekoliko civilnih udruga na koje se gleda kao na luzere. Nisam ni bila svjesna koliko me ta situacija isrcpila dok se nisam od nje odmakla.”
Malo šutimo i onda Diana izgovori još jednu zanimljivu rečenicu na koju ja prasnem u smijeh. “Ja sam sad najnezrelija u životu i to mi silno godi, ali ne godi svim ljudima oko mene.”
Odakle ti to? “Pa evo, prvo mi se počelo događati, i prije nego sam otišla na Lastovo, da počnem neki tekst i ne mogu ga završiti i to mogu pripisati egzistencijalnom stresu. Počela sam sve što radim i pišem vezivati s tim kako to naplatiti. To me dovodilo samo u konflikt sa sobom i počela sam sebe pitati “Za koga to radiš i zašto?”. Od kad sam došla na Lastovo postala sam puno konkretnija, lakše odbijam što mi se ne da raditi, odbila sam neke lijepe pozive, odradila sam konferenciju Merging the Split, converting Spaces into Places u travnju ove godine u Domu mladih i to je bila sjajna konfa sa sjajnim panelima. A ja sam nakon nje sjela u trajekt i zaboravila da sam išta radila. Bila mi je to strašno važno i srela sam tamo neke zanimljive ljude za buduće suradnje. I na kraju, ja se nikome poslije nisam javila. Iz moje radne etike to je neprihvatljivo.”
Diana dalje nabraja, pokušavajući mi objasniti promjenu koja joj se događa, a ja se ne mogu oteti pomisli da je još uvijek prestroga prema sebi.
“Počela sam se baviti temom postturizma koja me jako zanima, ali s tom temom sam se makla tek 10 posto. Uvijek se ranije događalo da kad meni zasvijetli lampica – iz mene iscuri tekst, ali to više očito neće ići. Iz jednog istraživanja sam se povukla, vratila pare. I opet se osjećam krivom, nisam navikla na taj način napuštati stvari do kojih mi je stalo.”
A zašto si napustila Split?, pitam je. “Došlo je do toga da sam kao rezultat svojih 11 godina truda i rada morala napraviti nekrolog Splitu. Nisam mogla izvući skoro ništa pozitivno, konstruktivno, tako nešto je postajalo nemoguće. Nisam bila svjesna koliko to sve emotivno doživljavam. Ne mogu reći da nismo uspjeli u nekim stvarima: da, uspjeli smo oživjeti zborove građana, spojiti struku, politiku i zajednicu, da oni svi počnu tražiti neki zajednički jezik i da rezultat toga bude neko zajedničko djelovanje. To je počelo s predavanjima, peticijama, razgovorima, izložbama o arhitekturi – mnoge su ljude motivirali i Betonski spavači o Splitu 3 i prošlogodišnja izložba “Concrete Utopia” o jugoslavenskoj modernoj arhitekturi postavljena u MoMA-i. .”
Kako si uopće završila na otoku?, pitam je tek sada.
“Ja sam Lastovo došla moderirati radionicu Anatomije otoka, godinu prije sam na Visu držala predavanje s Marianom Bucat, i onda postavila radionicu i došla kao moderatorica. A kada sam došla druge godine – odlučila sam da ću se tu doseliti, iako u prvi čas nisam znala kako, gdje ću živjeti, od čega ću zarađivati. Sjedila sam s prijateljicom Ivanom i to sam joj pričala, a ona je prešla cestu, otišla u mjesni dućan i pitala bi li me primili da tamo radim. To je meni bilo odlično, kako je ona prešla tu cestu i riješila to u deset minuta! Onda sam našla i kuću, pa sad drugu koja je totalni bombončić. Pa sam se vratila u Split, da riješim neke stvari: nije se jednostavno preseliti, tek sam trećinu knjiga preselila, moram još toga odraditi. Čekala sam da se dodjeli ANFAS i onda sam se početkom studenog prošle godine preselila.”
Nova, treća po redu dodjela ove nagrade koje je jedna od inicijatora upravo Diana, održana je u Splitu prošle subote u 20 sati u klubu Ghetto. U žiriju su ove godine uz nju bili Antonia Kuzmanić, Karmela Šegvić i Natasha Kadin.
Molim Dianu da mi ispriča kako je nastala ideja o dodjeli nagrade EN FACE : : ANFAS koja je ove godine po treći put dodijeljena u Splitu u dvije kategorije: “ii” za izvorno nadahnuće dobio je punker i splitski kralj začina i čokolade Marinko Biškić, dok je”nn” za novo nadahnuće uručen zadarskoj umjetnici Marijani Jakelić.
“Ideja o dodjeli nagrade potekla je od Vjeke Santrića koji je radio sa mnom u Teseraktu. On je čovjek s kojim se lako dogovaram sve, ne moramo ni pričati. Vjeko se neuspješno zalagao da se gradskom vrtiću Palmine Piplović vrati ime koje mu je oduzeto početkom 90-ih godina. On se tada sjetio da memoriju možemo čuvati i dodjelom nagrade Palmina Piplović za suvremeni antifašizam i meni se to odmah dopalo kao metoda otpora, bilo je bitno to da nađemo način da svi ti ljudi koji nešto rade, a usamljeno rade, da se okupe i upoznaju.”
Diana i ekipa oko ANFAS-a svjesna je da je društvo potrebno ponovno učiti vrijednostima antifašizma.
“Meni je smiješno malo reći da mi nagrađujemo normalno ponašanje, ali ispada da je otpor retrogradnim politikama – herojstvo. Ljudima mlađima od mene je strašno problematično spomenuti antifašizam jer mlađe generacije taj pojam vide anakrono ili kao nostalgiju za nekim prevaziđenim sustavom. Iščitati suveremene fašizme je puno zajebanije od onih iz ranog dvadesetog stoljeća. Puno je teže formulirati što je otpor, a što nije.”
Diana mi pripovijeda o građanskim borbama koje je s ostalim aktivistima i građanima vodila u Splitu za zaštitu povijesne baštine i javnog dobara.
“Za mene su sve to bazično ljevičarske prakse, ali ljudi koji su njima sudjelovali ne žele se staviti pod taj label, morala sam paziti i objašnjavati im da pojam zajedničkog dobra ne trebaju vezivati isključivo za socijalizam, da on i dalje postoji u kapitalizmu. Daš im primjer s igralištem na Trsteniku i objasniš im je da je to igralište njihovo, te da njihova građanska prava ne prestaju na izlazu i iz stana, nego da kvart njihov! I onda još kažeš da financijski usporede svoj stan koji ma drvo ispred s nekim drugim koje nema to drvo”, kaže i ističe da je najvažnije građane uključiti u borbu za javna dobra. “Ja od ljudi ne očekujem da razumiju urbanizam, ali oni razumiju prakse iz dobro projektiranih javnih prostora. To je bitan dio života u kvalitetno projektiranim naseljima, i kada tako govorim – kada im to osvijestim, razumijemo se. Oni će svi u nekoj točki razgovora ispljuvati betonjare i socijalizam, ali kasnije će reći da im je divno da im dijete može samo ići u školu, da imaju igrališta, to će znati formulirati.”
Pustila sam Dianu da sve ovo izgovori u dahu. Koliko često odlaziš natrag na kopno?
“Jednom mjesečno idem u Split, nastojim što rjeđe dolaziti, kad krenem iz ove arkadijice u kojoj mi je dobro, kako počne trajekt pristajati – ja se isti tren ražalostim.”
Diana je u svojih 45 godina života nakupila zanimljivu radnu povijest. Zanimalo me je što je sve radila do sada.
“Prvi posao u životu mi je bio davanje instrukcija, Radila sam na Radiju 101 ranih 2000-tih, prije toga sam vodila CD shopove Aquarius Recordsa, onda sam radila za korporaciju Xerox, kasnije uređivala interijere, krpala loše isprojektirane novogradnje, prevodila sam softver, chick lit knjige o modi i dijetama i to mi je bila jedna od većih trauma, tada sam skužila sam da nisam “žensko”, jer sam se silno mučila sa svakom referencom na modu i kozmetiku.” Negdje u to vrijeme počela je, sjeća se, surađivati s aktivistima Sašom Šimpragom i Sonjom Leboš, a onda počela pisati za portale Pogledaj to, H-alter, kasnije za časopise Čovjek i prostor i Banku, pa za Hrvatski radio. U Splitu je neko vrijeme radila i u knjižari UPI-2M-a i tamo, kaže, upoznala ljude koji su joj postali važni za život u tom gradu. A onda je pokrenula udrugu Teserakt koja se bavila i bavi zaštitom splitske gradske jezgre.
“Bio nam je potreban pravni subjekt za ulazak u Povjerenstvo za izradu plana upravljanja povijesnom jezgrom Splita i podrumima Dioklelcijanove palače. Počeli smo prijavljivati projekte vezane za antičku baštinu i modernističku baštinu Splita 3, to nam je postao fokus i tu se od malog sociološkog istraživanja razvio aktivistički dio priče, a kada su 2016, pokrenute izmjene Prostornog plana i GUP-a Splita, djelovanje je postalo pojačano. Krenuli smo se fokusirati na organiziranje zborova građana, više na direktan rad. Svega toga na Trsteniku ne bi bilo da nisam surađivala s udrugom Kvart Borisa Šituma koji radi mnogo korisnih stvari u toj četvrti. Postojao je neki plan da se na Lastovu projektno zaposlim, ali umjesto toga sam se zaposlila na nekakvom normalnom običnom poslu i to je bila prilika da me u zajednici od 500-600 ljudi svatko upozna. U dućanu sam upoznala skoro cijelu populaciju otoka. Oni ne prežu pitati sve što ih zanima: što sam skrivila, od čega bježim, imam li dečka, kad ću naći dečka…?”
Pitam je kakav je na Lastovu odnos prema došljacima?
“Dobar, ali pretpostavljam da sam većini tih ljudi vjerojatno i dalje jako čudna. Za svoja mjerila sam i sebi čudna: svima se iskreno smiješim, jako sam draga, a to nekako do sada nije bio moj stil, ja sam nadrkana od vrtića! U međuvremenu sam bila na televiziji u serijalu “Betonski spavači”, svi na otoku su to gledali i došli drugi dan pitati da zašto ja onda radim i tu prodajem njima salamu, kad sam dan prije bila na televiziji?! A ja kad sam dobre volje, ne mogu lagati, pa sam im rekla da je meni to sve dopizdilo, da sam završila sa Splitom. Sve sam im priznala i rekla da se super odmaram na Lastovu.”
Dolaze li ti ljudi, osjećaš li se usamljenom, zarobljenom? Otok je mjesto s kojeg čovjek ne može otići kad poželi, mnoge to čini anksioznim. Čak i ja rođena bodulica nekad se hrvam s tim osjećajem.
“Ne, stalno je netko tu. Imam dosta bogat društveni kapital, prve posjete su već krenule za poklade, pola Doma mladih je došlo na otok, a kad sam počela raditi kao konobarica skužila sam koliko ljudi zapravo poznam, svako malo se u kafiću pojavi netko koga znam iz neke priče. Čak i festival “Lastovo – otok glazbe” organizira moja bivša kolegica s fakulteta, Andreja Dodig, ispostavilo se da i neke Lastovce znam po drugim linijama. Dolaze umjetnici koje znam, arhitekti, svi mi se dođu javit, stalno ljudi cirkuliraju. Ali znaš, čak i da ne dolaze, sumnjam da bih se osjećala usamljeno jer je meni društveni život ovdje znatno bogatiji nego u Splitu. Ja sam se ovdje zabavljala i zabavljam se bolje nego igdje do sada. Ovog ljeta sam imala sjajnog šefa, konobarila, čak i puštala muziku u beach baru. Sezona mi uopće nije teško pala. Išlo je toliko glatko, da mi se učinilo kao da sam cijeli život s druge strane šanka”, priča i smije se. Prisjeća se kako je godinama prije bila uvjerena da je pretrapava za posao konobarice.
“Naučila sam neke cake, osjećam se sigurno, a jedno od najvećih postignuća je što sam s prijateljicom na festivalu uspijevala dva sata držati šank bez čaša. Nismo zatvorile šank, bio je urnebes i uspjele smo, drugi dan sam na to bila ponosna kao svinja. Ljudi su isprva umirali od smijeha, ali pomalo su se počeli snalaziti, pa su ili naručivali piće iz boca ili donosili pronađene čaše koje smo mi onda prale.”
Htjela sam joj u slušalicu viknuti “Dosta više, ne mogu to slušati, crkavam od ljubomore!”, ali sam se skulirala i pitala: “Pa dobro, postoji li kakva mana ovog tvog životnog stila na Lastovu?”
“Da!”, kaže mi glasno i ja osjetim olakšanje. “Jedina mana života ovdje je što ja nemam više discipline za nikakav intelektualni rad. Teško mi padaju i one rutinske stvari; otvoriti događaj na Facebooku, napisati mejl. Hej, ja nikad nisam bila toliko neozbiljna, od kad hodam valjda.”
Ostavljam našu lastovsku pobjegulju na miru. Njen rad na kopnu nije izgubljen ni zaboravljen. Sigurna sam da će mu se u budućnosti vraćati. Nakon godina borbe za obranu i zaštitu javnih prostora Diana je morala prionuti zadatku zaštite vlastitog privatnog prostora. I to je važan oblik borbe za javno dobro: učiniti sebe ponovno psihofizički funkcionalnim, olabaviti tvrd obruč očekivanja prema samima sebi.
