Objavljeno

“Pariški kaligrami” Ulrike Ottinger – intrigantni filmski portret jedne ere

Ulrike Ottinger multimedijalna je umjetnica, galeristica i filmašica, uspješna i kao kazališna redateljica, čiji je najnoviji film Pariški kaligrami (2019.) na programu ovogodišnjeg Subversive Festivala. New York Times piše o Ulrike kao o one-woman avangardnoj opoziciji ćudljivim muškim melodramama Wima Wendersa, R.W. Fassbindera i W. Herzoga. I odista, Pariški kaligrami u 10 poglavlja s epilogom objašnjavaju kako je do toga došlo, no njena ukupna filmografija govori o tome zašto je tome tako.

Vizualni užitak koji pružaju njeni filmovi jedinstven je i gotovo neusporediv s bilo kojim drugim autorskim pristupom, iako u post-industrijskim pejzažima njene tzv. Berlinske trilogije oduvijek nalazim atmosfere slične onima u filmovima Jubilee (1978.) i The Last of England (1987.) omiljenog mi Dereka Jarmana. Ulrike Ottinger stvara hrabri i izuzetno promišljen imaginarij a time i vlastiti: grad-svijet.

Rođena u Konstanzu na njemačko-švicarskoj granici, Ottinger već s 20 godina odlazi u Pariz, u odlučnoj namjeri, kako kaže na početku filma, da postane umjetnica. U Parizu ostaje sedam godina, svladavajući tehnike graviranja u radionici Johnnya Friedlaendera, ali i slušajući Claudea Lévi-Straussa, Louisa Althussera i Pierrea Bourdieua na Collège de France. Upravo bavljenje grafičkim tehnikama, fotografijom i performansom likovna je osnova njenog osebujnog filmskog izraza.

Mjesta (njem. Orte) imaju naročito značenje za Ottinger. Kako sama kaže u jednom intervjuu, njene knjige snimanja (koje, važno je naglasiti, imaju kvalitetu i vrijednost umjetničkih knjiga) kreću od mjesta, a potom ta mjesta postaju protagonisti njenih filmova. Stalne mijene društva, kaže, reflektiraju se upravo na mjestima koje snima.

Poznata je njena fascinacija Berlinom, pa je tako i nastala čuvena Berlinska trilogija koja se sastoji od filmova Bildnis einer Trinkerin (Portret jedne pijanice, 1979.), Freak Orlando (1981.) i Dorian Gray im Spiegel der Boulevardpresse (Dorian Gray u ogledalu bulevarske štampe, 1984).

Portret jedne pijanice, 1979.

Bildnis einer Trinkerin provokativan je film s Tabeom Blumenschein (također multimedijalnom umjetnicom iz Konstanza) u glavnoj ulozi, koja u ekstravagantnim kostimima koje je sama dizajnirala luta post-industrijskim berlinskim fantazmagorijama. Freak Orlando svojevrsni je teatrum mundi u 5 činova, inspiriran srednjevjekovnim i baroknim liturgijama, koji transformira berlinske pejzaže u vanvremenski Freak City u kojem je žena (pre)često objekt torture. Protagonistice koje igraju višestruke role ujedno su i stalne suradnice Ulrike Ottinger: Magdalena Montezuma i Delphine Seyrig. Dorian Gray pak je trans-temporalna drama koja u središte stavlja ženu-falus (Veruschka von Lehndorff), skoro pa meta-film zasićen filmskim citatima i, opet, fantazmagoričnim scenografskim rješenjima koja ovog puta laviraju između urbanih interijera I (metafizičke iliti duhovne) pustare modernog (medijatiziranog) i potmulo kontroliranog svijeta.

Osim Berlinske trilogije, tu je i čitav niz drugih primjera u kojima se Ottinger vraća Berlinu, no, kao znatiželjna svjetska flâneuse bavila se i nizom drugih mjesta koja su prvo fascinirala nju, a potom njene gledateljice/e.

I dok je Ottinger vješto oslikavala post-industrijske pejzaže i koristila ih za svoje trans-temporalne narative, nadrealistička heterotopija Pariški kaligrami su svojevrsna mnemotopija, posveta gradu ali i vlastitoj mladosti kao i genezi vlastitih politika, poetika i već spomenutog jedinstvenog likovnog izraza, kako u filmovima tako i u drugim medijima. To je portret umjetnice i portret grada, i ta dva imaginarija se preklapaju u fragilnim strukturama sjećanja na vlastitu mladost koje se nadopunjuju vizualnim dokumentima, iz vlastitog arhiva ali i iz javnih (filmskih) arhiva.

Dorian Gray u ogledalu bulevarske štampe, 1984.

Ottinger je za ovaj film pregledala kilometre i kilometre filmske trake koji se čuvaju u pariškoj Kinoteci, kao i brojne fotose iz raznih drugih arhiva, inspirirala se Benjaminovim “Passagen-Werk”, i stvorila filmski dispositiv koji nam na jedinstven način približava život dvadesetogodišnjakinje koja je odlučila postati umjetnica u Parizu 1960-ih, možda najturbulentnijem razdoblju europske povijesti nakon Drugog svjetskog rata.

Pariški kaligrami, kako im ime kaže, poetična su posveta odnosu vizualnog i tekstualnog, ali i osobnog i historijskog, spajajući njen osobni petit récit s velikim narativima, montirajući tako film s izuzetno snažnim i hrabrim politički stavom. “Kako napraviti film iz perspektive vrlo mlade umjetnice koje se sjećam, s iskustvom starije umjetnice, što sam sada?”. U tom pitanju sadržana je sva kompleksnost filmskog dispositiva koji Ottinger tvori, odgovarajući na to pitanje. Filmska perspektiva, dakle, gradi se istovremeno izvana, iz rakursa osobe koja smo nekad bili i koje se sjećamo, i iznutra, iz naših osobnih, internaliziranih i somatiziranih sjećanja – osoba koja jesmo su (i) ta sjećanja na osobu koja smo bili nekad.

Pariški kaligrami, 2019.

Ottinger prati tragove svojih životnih junaka i oni postaju i filmski junaci Pariških kaligrama, u gradu u kojem su umjetnici, zbog loših stambenih uvjeta, koristili kavane kao dnevne sobe, provodeći radne dane uz jednu šalicu kave. Tu je Fritz Picard, inače također porijeklom iz malog mjesta kraj Konstanza, vlasnik knjižare Calligrammes u kojoj se okupljaju njemački apatridi. U knjižari dadaisti susreću situacioniste, weimarska avangarda susreće francusku, i nastavljaju tamo gdje im je rat prekinuo komunikaciju. Kakvo okružje za 20-godišnjakinju koja je odlučila postati umjetnica! Potom Johnny Friedlaender i njegov pariški studio, “svemir za sebe” u kojem se vode razgovori na pet jezika, u kojem se odgajaju i obrazuju brojni umjetnici i umjetnice, uključivši i Ottinger, koja tu stvara svoju grafičku mapu Izrael.  Glumica Simone Signoret, ekscentrik Raymond Duncan, Simone de Beauvoir i Jean-Paul Sartre samo su neki od likova s kojima se Ottinger sreće u kavanama i na legendarnim pariškim adresama.

Poglavlje posvećeno svojim pariškim prijateljima i alžirskoj krizi Ottinger otvara jednim assemblage djelom svog prijatelja umjetnika Fernanda Teyssiera, koji se, kao i ona sama, s vremenom posvetio francuskoj inačici pop-arta – la nouvelle figuration, o kojoj se iz filma podosta može naučiti, kao i o tzv. alžirskom pitanju u Francuskoj tog razdoblja iz perspektive onih koji su podržavali alžirski nesvrstani socijalizam. U svojim arhivskim istraživanjima Ottinger je tako npr. iskopala snimke mirnog protesta za alžirsku nezavisnost iz 1961. godine koji je završio stravičnim policijskim reperkusijama s 200 mrtvih (za koje do danas nitko nije odgovarao!).

Pariški kaligrami, 2019.

Sljedeće poglavlje Ottinger posvećuje pariškoj pop-kulturi i vlastitim umjetničkim eksperimentima u njenom krilu, od slikarstva do tableaux-objekata, a potom nas vodi na prostranstva mnemotopije Montparnasse, gdje je u Studiju Maywald u to vrijeme pozirala i Nico.

„Kolonijalna prisutnost – moj etnografski pogled u svijet“ poglavlje je koje podcrtava ne samo idiosinkratičnost metodologija koje Ottinger sistematizira u svom cjelokupnom radu već i antikolonijalne političke premise na kojima te metodologije počivaju, markirane pismom Victora Segalena.

Der Ort (mjesto) koje Ottinger naravno stavlja u izoštreni fokus je Kinoteka, 1963. godine preseljena na novu lokaciju. „Pariške noći“ vode nas pariškim jazz-topijama, smještenim uglavnom u gradskim podrumima. Najpoznatiji jazz-podroom koji je posjećivala bio je Blue Note na čijoj je pozornici svirao npr. Chet Baker. Sinergija umjetnosti i svjetskih revolucija utkana je u zadnje poglavlje. „Politički revolt“ kojim Ottinger otvoreno prokazuje brutalnost američke dominacije svijetom druge polovice 20. stoljeća.

Za sve one kojima prožimanje osobnog i političkog u historiografskom nije strano, Pariški kaligrami obrazovni su proces u obliku filma, proces koji svakako ne treba propustiti. Ujedno, to je na neki način i film kojim Ottinger može i u potpunosti zaokružiti svoju filmografiju: naime, i njen prvi film bio je – pariški film.

Hoće li osamdesetogodišnjakinja odista tu stati, ne možemo znati, ali sa sigurnošću se može utvrditi da je dala ogroman doprinos reprezentaciji Berlina i Pariza na filmu. A to je tek mali dio njenog grandioznog umjetničkog i etnološkog rada. I naravno da odjavnom špicom filma odzvanja Je ne regrette rien najčuvenije pariške žene-vrapčića. Ottinger odista nema zašto žaliti: ispunila je ono što je sebi zacrtala kao 20-godišnjakinja koja je iz malog grada na Bodenseeu stigla u Pariz da bi postala – umjetnica.


Film je dostupan online na platformi volimdokumentarce.net te ga možete besplatno pogledati do 10.10. na ovom linku uz unošenje promotivnog koda SUBVERSIVE.


Povezano