Kako sam odlučila postati gramofondžija/ka ili povratak gramofonskih ploča na globalnu i domaću scenu
Novogodišnje odluke zeznuta su stvar, prečesto ih potegnemo u želji da se početak kalendarske godine načme obilježi nekim dobrim i pozitivnim početkom.
Ja sam odlučila napraviti reda u svom My music folderu, eksternom hardu, ali i na policama s diskovima. Gigabajti se gomilaju, kupujemo lijepo dizajnirane eksterne hardove koji već pomalo sliče tankim pločicama tamne čokolade s 72% posto udjela kakaovca... Okus je gorak, ali tu je moćan osjećaj posjedovanja gomile mp3-ica koja, istinabog, zvuče loše na kompu i iPodu, ali na solidnoj opremi nakon paljenja pravih gumbića zvuk počinje sličiti na nešto.
Odlučila sam reći „Ne!“ pohlepnom skidanju mp3-ica i uzimati iz virtualnog prostora samo onoliko koliko zaista mogu konzumirati.
Što imam od svakodnevnog skidanja po pet šest novih albuma s interneta – samo šumu glazbenih fajlova koje ću preslušati jednom, dvaput ili najčešće nijednom. MP3-ice i kučine, dosta ste vladale prostorom moje privatne kućne slušaonice, odsad pa nadalje sljeduje vam duga klupa!
Sram me i sjetit se dobrog običaja da omiljeni album na disku ili kaseti slušam s manjim pauzama i po nekoliko mjeseci.
I još nešto, odlučila sam kupiti gramofon i slušati ploče.
Dosta je bilo 'estetskog holokausta' (sintagma posuđena iz sjajnog romana Jennifer Egan Vrijeme je opak igrač, op.a.) koji proizvodi preproducirana pop i rock mjuza. Dosta mi je luzerskog slušanja Byrdsa, Stonesa, Kinksa, Beach Boysa u mp3 formatu na kompjuteru spojenom na pojačalo i zvučnike. Tek tada nemaš ni 4% posto supstrata od te divne, tople, organske i osunčane mjuze. Nema više suvišnih kalorija, baseva, prozirnog surounda i digitalnih efekata.
Nikakva drama, dječaci i djevojčice, tek inventura i čišćenje loših navika. Nakon ormara, karme, crijevne flore i fascikli na red je došla mjuza. Poželjela sam početi stvarno slušati. Znam, fraza je otrcana do boli, ali ako se zaista pokuša, značenje joj naraste poput dobro umiješenog tijesta ostavljenog na toplom.
Da se razumijemo, stvar je stara već naramak godina. Topla voda, već viđeno, deja vu...
Riječ je o trendu koji već nekoliko godinama hara svijetom – povratku prodaje gramofonske ploče koji prate prilično ohrabrujući podaci o sve većoj prodaji. Čak i domaćim CD shopovima u posljednje vrijeme sve veći je i raskošniji odjeljak s pločama. Na pločama izlaze albumi svih cijenjenih indie izvođača, ali i pop zvijezda današnjice. Prokleto čudno sam se neki dan osjećala dok sam u jednom dućanu u centru grada u ruci držala ploču Lady Gage.
Kad na trenutak stanem i obuzdam svoj entuzijazam svjesna sam da priča jest malo hipsterska i da postoji velika vjerojatnost da će se u nekom trenu ispuhati, ali LP je jači nego ikada, a postoci njegove prodaje svake su godine sve veći. Iz rituala kojemu su u početku bili vjerni samo zadrti diskofili elitisti koji si mogu priuštiti sve ono što ide uz slušanje vinila, zakotrljao se cijeli lifestyle uz koji savršeno ide modni vintage, slow food i skupa hi-fi oprema.
Uspijevam se sjetiti vremena u kojima sam odrastala, šarenih i vizualno moćnih 80-ih.
Moje formativne godine počele su taman u ono doba kad su moćne LP-je zamijenile jeftine i svima dostupne kasete. Medij koji je popularnu glazbu približio i najsiromašnijima trajao je kratko, ali za mene je značio beskrajnu slobodu. Mogla sam na majčinu kasetu Miše Kovača bez problema snimiti Cure i njihov 'Disintegration', odlijepiti narančastu naljepnicu Jugotona i nalijepiti svoju hand made crtariju s nazivima pjesama. Na prazne BASF-ove ili Sony-jeve kasete trošila sam pola džeparca, samo nebo mi je bila granica. Koliko sam bila vezana za taj diskografski bofl najbolje pokazuje zgoda kad sam za bombardiranja početkom 90-ih u sklonište trčala s dvije sportske putne torbe pune svojih kaseta. Očevicima sam prodala priču da su unutra važne obiteljske uspomene.
U to su doba među većinom mojih vršnjaka ploče bile prezrena starudija koja skuplja prašinu u ormarima i na tavanima. Pamtim da mi jednom netko od njih uvalio cijelu kartonsku kutiju punu ploča s rečenicom „Radi s tim što hoćeš”. Unutra sam, između ostalih, pronašla Tinu Turner, Mother's Milk RHCP-a, Bee Geese, October U2-a, Exile On Main Street Stonesa, Making Movies Dire Straitsa i Live Rust, dvostruki koncertni album Neil Younga, ostalog se ne sjećam...
Nisam u tom trenutku znala što da da radim s tim. Imala sam neviđenu strast za mjuzu, 16 godina, a jedini uređaj za slušanje bio mi je dupli JVC-jev kasetaš na kojem sam po cijele dane raubala tih svojih 300-tinjak kaseta.
Mozgala sam i na kraju otišla sam kod susjeda koji su negdje u kući imali stari Toscin gramofon kojeg su prestali koristit, odvukla sam ga do svog stana i krenula preslušavat ploče iz kutije. Provela sam nekih sat vremena čisteći gramofon i pripadajući zvučnik i odlučila stavit Live Rust. Zatvorila sam sva vrata i prozore u sobi, bojažljivo spustila iglu na ploču. Zasvirala je prva stvar Sugar Mountain i mada sam do tada već na nekim tulumima slušala ploče ovo iskustvo bilo je neusporedivo s ijednim do tada. Imala sam osjećaj da su Young i Crazy Horse tu u sobi sa mnom, akustična gitara je brenčala iz zvučnika, a ja sam se oznojila od osjećaja prisustva gitare, basa, bubnja, usne harmonike... Znojila sam se valjda i zato što je bilo ljeto, a u zatvorenoj sobi sam se kuhala na nekih 35 stupnjeva.
Slušala sam taj Live Rust danima, nakon što sam svaki ton znala napamet, bacila sam se na 'Exile..' i 'Making Movies', rezultat je bio sličan, ali živi, organski, koncertni zvuk Younga s Live Rusta me nastavio opsjedati. Počela sam razmišljati o tome da kupim gramofon, 'stručnjaci' – stariji frendovi su mi odgovarali od ideje rečenicama poput „Šta će ti to, ploča izlazi iz upotrebe, sad su ti u điru skoro Compact diskovi, pričekaj malo, pa ćeš sebi kupit player za CD-e i sve što uz to ide.” Mrštila sam se, nikako iz glave, ušiju, ali i prsiju nisam mogla izbacit onaj feeling iz mojih popodnevnih slušaonica u sobi... Dolazilo je i vrijeme da vratim susjedima Toscu, prošla su već dva mjeseca, a ja se pravim grbava. Posjela sam staru i spomenula joj trošak od nekih bogznakoliko ondašnjih yu dinara za gramofon, ona je zavrtila glavom, pričala tjeskobnu priču o devalvaciji i pokazivala prstom u JVC-jev kasetaš koji mi je kupila prošle godine.
Vratila sam gramofon, spomenute tri ploče sam ostavila, ostale sam rasprodala nekim čudacima (kasnije se ispostavilo retro vizionarima) u školi za siću od koje sam kupila 5 kromiranih praznih BASF-ica. Nekako su mi otužno izgledale u vrećici dok sam hodala doma. Imala sam jak osjećaj da sam upravo napravila oveću pizdariju, ali nisam si znala pomoć.
CD je ubrzo preuzeo stvar. Svu onu mjuzu koju smo godinama slušali, na pločama ili kasetama, ponovno smo kupovali na diskovima. Taj tanki, superiorni komadić s digitalnim zapisom činio se neuništiv, moćan, cyber cool... Ostalo je dobro nam poznata povijest; nakon deset godina braka s diskovima dobili smo prazan zvuk mjuze koja zvuči tek malo bolje od snimaka na you tube-u, svetom mjestu kojemu se u klanja 98% onih koji ne gnjave oko sounda poput mene, kliknu, poslušaju i idu dalje, amen.
Na koncu, jasno je k'o pekmez da u ovom threesome-u formata najviše 'puši' kaseta koje je ostala zaboravljena, nestavši sa scene već do kraja 90-ih.
Možda se u nekom zabitom selu na birtijaškom kasetašu i dalje vrti stara kaseta Olivera Žuto lišće ljubavi, ali koga briga za to, mislila sam donedavno. Taj dragi relikt 80-ih i 90-ih voljela sam zbog nevjerojatne slobode koju mi je davao. Mogla sam ga nosit gdje sam htjela, mijenjat mu sadržaj, presnimavat, lijepit nove omote, vrtjet ga do iznemoglosti u walkmanu, tom nevjerojatnom malom aparatu od kojeg se kao tinejđerica nisam razdvajala ni na wc-u. Zato me potpuno iznenadila informacija o mini revivalu kaseta u krugovima nekih nezavisnih izdavača na Otoku, u SAD-u, Zimbabveu... Dvojica mladih njujorških filmaša Zach Taylor i Seth Smoot čak planiraju snimiti dokumentarac o tom fenomenu. Tejping nije mrtav, kažu. Živi bili, pa vidjeli. Koga zanimaju detalji, može pogledati link.
„Kaseta je bila moj Napster”, kaže jedan od fanova ovog projekta. Slaže se s tim i Neil Young koji je nedavno izjavio kako ne pada u „pravednički gnjev” njegovih kolega koji dižu glas protiv ilegalnog downloada naprosto zato što je za njega internet novi radio. Njega, kaže, mnogo više brine činjenica da prosječne mp3-ice sadrže tek 5% originalne snimke. Tek nedavno je otkrio kako je s preminulim Steve Jobsom planirao lansirati novi model iPoda, podatan za slušanje mp3-ica s visokom rezolucijom zvuka za audiofile. Obojica su, tvrdi, bili zabrinuti niskom kvalitetom zvučnih formata.
Young, moj omiljeni gitaristički manijak upravo je na svoj sajt nakačio 37-minutni jam session s Crazy Horsima, s kojima već radi na dva albuma. Kad otisnu prvi od tih albuma, strpljivo ću stati u red za svoj pločni primjerak.
Ipak, sve su šanse da se ničega neću odreći. Pronaći ću svoje stare, zaboravljene kasete, popakirane u kartonske kutije u roditeljskom stanu, kupit ću gramofon i za početak oformiti malu kolekciju ploča. Unaprijed se ježim na trenutak kada ću ponovno čuti Youngovu Like A Hurricane u elektro verziji. Opet ću malo derat džonove u potrazi za mjuzom, hodanje je zdravo. These boots are made for walkin'...
Neću se lišiti ni diskova, a znam da ću još uvijek nastavit skidat i slušat mp3-ice, dokle god potraje ovo zlatno doba piraterije.
Onaj poseban trenutak u danu bit će kad podignem poklopac nove stare Sprave, a igla krene u šetnju po brazdama ploče...
Frédéric Beigbeder o kasetama (Francuski roman, prijevod Ita Kovač)
„Za vikenda kod tate, počeo sam snimati kasete. Radio sam kompilacije svojih omiljenih pjesama kako bi ih on slušao u autu, na putu za aerodrom. To mi je postala glavna zanimacija, staviti plejku na gramofon, podesiti razine snimanja tako da se diode ne penju previše u crveno, ili da se kazaljka vumetra ne zaglavi desno u pojačalu njegove HI-FI linije.. Vrijeme koje sam proveo gledajući svjetla equilazera kako se pale i gase u ritmu , magnetsku vrpcu kako se vrti u kaseti, woofere kako se nadimajui bude susjede.. Bilo je to jednako lijepo kao Odiseja u svemiru 2001..“.
Jennifer Egan - Vrijeme je opak igrač, prijevod Mihaela Velina
„Vozeći se po sina, naizmjence je slušao Sleepers i Dead Keenedys, bendove iz San Francisca s kojima je odrastao. Osluškivao je zemljanost, onaj osjećaj da stvarni glazbenici sviraju stvarna glazbala u stvarnoj prostoriji. U današnje je vrijeme ta osobina (ako je i ima) samo efekt analognog signala, a ne prave vrpce – u beskrvnim konstrukcijama koje su na tržište izbacivali Bennie i njegove kolege sve je bilo samo efekt. .“
„Problem je bio u preciznosti, u savršenosti, problem se zvao digitalizacija, koja je isisala život iz svega što je bilo protisnuto kroz njenu mikroskopsku rešetku. Estetski holokaust. Film, fotografija, glazba: mrtvi. Znao je da takve stvari ne smije izreći naglas.“
Gordan Muratović Coki, Jinx
Vinile slušam oduvijek. Prva važna koja mi se usjekla u pamćenje je bila „Parallel lines“ od Blondie, bez obzira što mi Debby, jedno dvadesetak i koju godinicu kasnije nije vjerovala da je tome tako nego da joj se samo ulizujem što je, je li, bilo skroz nepotrebno. Ali bila je, prva i ploča a i Debby, ovo drugo sam srećom zadržao za sebe.
Kazete su nešto značile samo na izletima, maturalcu i sličnim prilikama. onu godinu kad se pojavio walkman dok nisam s njim upao u more u veljači. Tu je bio kraj kazetama.
Kao i mnogi i ja sam u jednom momentu pomislio da je CD bolji, tu su mi onda moji dragi prijatelji prilično unazadili kolekciju vinila, pa ovim putem pozivam sve koji imaju nešto moje što su posudili, vidi opet prije dvadesetak godinica, da mi lijepo vrate. U bilo kakvom stanju.
Već dugo, međutim, jasno mi je da je ploča bolja, prije svega zbog toga jer ima veci dinamički raspon koji je na cd - u masteringom ubijen. Samo nek je glasno! CD slusam samo u autu, a mp3 uopće ne, osim kad mi netko pošalje neki demo, ali to zapravo i nema veze sa slušanjem muzike...
Jelena Svilar, scenaristica i kolumnistica portala „Ravno do dna“
Odrasla sam u obitelji muzikofila, otac mi je strastveni kolekcionar ploča, a hobi mu je izrada cijevnih pojačala, tzv. lampaša. Stoga je gotovo nevjerojatno da sam podlegla općem mp3 trendu i zanemarila odgoj koji me je kao klinku naučio da za željenu ploču štedim novac. Iako sam ovisnica o tehnologiji, sve više osjećam kako njezin napredak ubija svaki šarm života.
Sve je postalo previše dostupno i nestala je ona neka radost iščekivanja prvog slušanja. Nedavno sam osjetila takvo zasićenje da sam odlučila prestati skidati muziku i ponovno se baciti na skupljanje ploča i nadograditi svoju kolekciju iz djetinjstva. Srećom, danas su glazbenici shvatili da ploča nikada neće izaći iz mode, pa gotovo svatko tko drži do sebe i reputacije svoga benda izdaje album i na vinilu. Prvi mi je cilj u novoj misiji nabaviti novu ploču Jarbola, ali mi se čini da ću po nju morati potegnuti do Srbije.
