Istraživačka avantura Nore Verde o čitalačkim navikama nacije
Znala sam i ranije gorku istinu o tome koliko zapravo ljudi u toj našoj kulturnoj zemljici čita knjige i što se krije iza famoznih lista najprodavanijih knjiga u tv emisijama poput ‘Po ure kulture’.
Znala sam, ali ništa nije toliko stvarno kao iskustvo na vlastitoj koži koja boli, peče, svrbi, žari i češe najjače…
Pisala sam, otpisala, našla izdavača, otisnula knjigu, priredila prvu promociju… Napravila sam i fejsbuk profil svojeg književnog pseudonima – Nore Verde. Ufotkala prijateljicu, nazvala je Dublericom Nore Verde, natefterila sliku na profil i ispod nje napisala sve o mojem litetarnom egzibicionizmu. Bilo je najvažnije da ljudi shvate da na slici NISAM JA, da je Nora Verde u sjeni, a da je pozornost usmjerena na moju literarnu likicu – Noru.
Nora je počela pozivati prijatelje, ljudi su se stalno sfrendavali s njom. Brzo je to išlo, svaki dan je dobijala sve više fejsbuk frendova. Otvorila sam i profil knjige Posudi mi smajl, tamo su odlazili rijetki. I onda sam shvatila. Što?!
Da oni pojma nemaju tko je Nora, i da ih lagano boli kitičica za sve slovne znakove na oba profila… Tu opet otkrivam toplu vodu, a ta je da su slovni znakovi zajebana stvar, ne vole se ljudi s tim zajebavat. Gledaju slikice, a na njima šarmantna mlada lezba, ne čitaju info, jok, jezde k’o podzemna željeznica dalje bespućima virtualnog svemira i ne zadržavaju se dugo na svakoj stanici.
Rekoh sebi, ne uzbuđuj se, to su ponavljači koji su u prvom razredu osnovnjaka imali vodene kozice, u drugom polugodištu im se razbolila zlatna ribica, a pred kraj učenja abecede im je umrla baba. Učiteljici su na kraju godine došli s bombonijerom i snopom ispričnica od doktorice opće prakse, ona ih je pogladila po glavi i rekla im da “kod kuće svladaju tu abecedu da bi mogli pratiti gradivo”. Ti ljudi jednostavno nisu naučili sva slova i otad se, k’o osmi putnici, provlače kroz obrazovni sistem, mislim si. Nisu oni krivi, ne budi bahata, ne mora ceo svet da padne ničice na tvoju pisaniju.
Smirila sam strasti i nastavila dalje. Umirivalo me uvjerenje kako će oni koji zaista čitaju i koje moja prozica bude zanimala do knjige doći ovim ili onim putem. U to sam se sjetila da mi se izdavačka kuća zove Meandar !!! (definicija) i tu me nešto presjeklo ispod lijeve grudi…
Načula sam čak i to da je jedna naša renomirana mlada književnica svoju prijateljicu uvjeravala da je Norinu knjigu napisala djevojka osobe sa slike. Tu sam već bila pomalo sleđena. Pa zar ne piše sve..?!
Shvatila sam. Ljudi ne čitaju, gledaju slikice, slušaju glazbu, bace oko na par člančića na internetu. I to je sve. Naprosto nemaju vremena. Rad za egzistenciju im pojede cijeli dan, kući se šuljaju po sumraku ili već čistom mraku s vrećicama u ruci.
Tko je lud da dođe gladan doma u šest popodne i s vrata ufati debeli roman Amosa Oza ‘Priča o ljubavi i tmini’.
– Da, ali postoje oni koji uvijek nađu vremena za knjige, kaže mi prijateljica kojoj sam pričala o nečitačkom mraku svagdanjem. Da, postoje, ali ima ih manje, puno manje nego što se svi mi usudimo priznati i ovo nije priča o njima.
Odlučila sam uhoditi svoje prijatelje/ice koji su u javnosti imali renome pasioniranih čitača.
Posuđivala sam im knjige, onako uzgred ih zapitkivala što trenutno čitaju.
„Ma znaš, u zadnje vrijeme slabo stignem“, govorila je većina mojih ispitanika pomalo postiđeno.
– To radi posla, kraj je godine, al’ sad su blagdani, ulovit ćeš koji dan, odvraćala sam umirujuće.
Došli su i blagdani, kupila sam par knjiga i razdijelila im ih, čak sam im i bookmarkere umetnula, zlu ne trebalo. Ali trebalo je okititi bor, umotati sarme u kiseli kupus, napraviti francusku, otići na koncert… Sto se prepreka stvorilo na put lijepoj književnosti, ccc. Vrijeme sipi kroz prste, knjiga nikako ne dolazi na red.
Počela sam se pitati koja je to egzotična sekta pasioniranih čitača, mogu li im nekako ući u trag, shvatiti kako funkcioniraju, tko su i koliko ih zaista ima.
Ne vjerujem više kad mi poznanici izbace onu sintagmu “Volim pročitati dobru knjigu”.
Nisam sigurna da govore istinu, nekada su možda i čitali, ali posljednjih godina vrijeme preostalo nakon posla, hranjenja, rastezanja u teretanama, održavanja kuće i društvenog života teško odvajaju za čitanje. Kad kažu “volim pročitati dobru knjigu” govore o sjećanju na ne tako davnu prošlost kada su zaista čitali, posuđujući i kupujući literaturu kojoj su, već prema svojim interesima, naklonjeni. Tada su gutali i po jednu ili dvije knjige tjedno, ti isti danas na ukoričeni božićni poklon stižu tek pred Valentinovo. Vrijeme za čitanje kradu u kasne noćne sate, nakon što je partner/ica zaspao s daljinskim pod jastukom.
“Čitam svaku noć prije spavanja”
To je još jedan od čestih odgovora koje sam čula od deklariranih čitača u mojem malom istraživanju. Zajebana stvar kod čitanja pred spavanac je to što umoran i snom ošamućen čitač stiže pročitati tek nekoliko stranica prije nego utone u san. Onih par posljednjih uvijek je u nekoj izmaglici, na granici sna i jave. Tako se dogodi da neku laganu i šarmantnu literaturu poput Karakaševog zadnjeg romana ‘Sjajno mjesto za nesreću’ grickate zalogaj po zalogaj tjedan dana i više. Čitanje na refule poništava osjećaj uživljenosti jer neke knjige treba uzimat brzo i silovito, u jednom komadu, intravenozno – tek tada ste zaista “omamljeni” kako treba.
Shvatila sam i da se čitanost pisaca ne može mjeriti sa svakim kupljenim primjerkom određenog naslova naprosto iz razloga što neke knjige ljudima na polici stoje nepročitane mjesecima, pa i godinama.
I nije toliko stvar u previsokoj cijeni knjige na hrvatskom tržištu. Mogu se one posuditi i u knjižnici, pa opet ćorak.
Nedavno sam za jednu svoju dragu frendicu koja nije upisana u Gradsku knjižnicu tražila meni izuzetno drag i zabavan roman Stele Jelinčić ‘Korov je samo biljka na pogrešnom mjestu’. Rekoše mi da imaju jedan primjerak, ali da je posuđena još 2009. i još nije vraćena. Ista osoba posudila je tog lipnja pred skoro dvije godine Stelin roman, neku knjigu o hipnozi i još jednu o ljepoti i lifestylu kojoj sam zaboravila ime. – Ima 1024 kune zakasnine, kazala mi je gospođa knjižničarka vrteći trajnom.
Možda je samu sebe hipnotizirala i šeta u transu po Novom Zagrebu, dodala sam…
Kad sam malodušna brijem po tezi da u Hrvatskoj najviše čitaju sami književnici, urednici, lektori i redaktori.
Ovi potonji iz nužde posla, a ovi prvi iz proste želje da provjere kako radi konkurencija s kojom su u tobože sjajnim, idiličnim odnosima. Kolike sam hvaljene i nagrađivane domaće autore u knjižnici posudila prva baš ja i to im je u sljedećih pola godine ostao skoro jedini pečat na onom papiriću s unutarnje strane korica.
Napljuvala sam se, ha?! A što je sa mnom. Ja sam, jebi ga – fakat pasionirana čitaljka, ali ni ja ne stignem ispuniti svoje mjesečne planove i precrtati djela s popisa „ovo moram pročitati“. Evo sramoto moja tek sam pred mjesec dana završila Barnesovu ‘Nema mjesta za strah’, a još uvijek nisam ni takla Senkovu ‘Kamaru obscuru’, Tanju Mravak i njenu knjigu priča ‘Moramo razgovarati’. Čeka me i ‘Unterstadt’ Ivane Šojat Kuči, Žilićkina nova knjiga poezije ‘Pleši Modesty, pleši’, Ugrešićkin ‘Napad na minibar’!!! Mein Gott, kad ću ja sve to. Ukrast ću nešto vremena ove zime, ignorirat ću chatove na fejsbuk, pravit se blesava na primamljive esemesove, utišat mobilne stanice… Vrata ću otvarat samo staroj gospođi s gornjeg kata i čistačici kad dođe po mjesečnu cifru za čišćenje stubišta.
