Objavljeno

Četiri žene i menopauza

Jelena Svilar, Sanja Macanović, Jelena Višnjić, Iva Tomečić / Ilustracija: G.I. / Vox Feminae

Nakon prvog osobnog teksta o (peri) menopauzi kojeg smo nedavno objavili, odlučili smo glas dati ženama koje se trenutno nalaze u različitim stadijima ovog razdoblja.

Pitali smo ih o tome kako se nose s promjenama koje osjećaju, kakvo su predznanje o menopauzi i predmenopauzi imale prije nego što su osjetile njihove simptome, koji znakovi (peri)menopauze su za njih najteži, kakva su njihova iskustva s liječnicima, ginekolozima, endokrinolozima, psihoterapeutima, farmaceutima i jesu li od njih tražile pomoć.

Zanimalo nas je i koliko je njihov socio-ekonomski status utjecao na pojavu i jačinu simptoma, te koje oblike samopomoći (preparati, tjelesne, psihološke i duhovne prakse i ostalo) su iskušale, smatraju ih učinkovitima i preporučile bi ih drugim ženama koje se nalaze pred ili u (peri)menopauzi.

Hvala im što su otvoreno govorile o svojoj (peri)menopauzi i tako sudjelovale u destigmatizaciji menopauze u javnom prostoru.

Jelena Svilar, novinarka i scenaristica: Postala sam obzirnija i nježnija prema samoj sebi

Trenutno sam u počecima perimenopauze koju sam počela osjećati prije nekih godinu dana, dakle netom prije 45. rođendana. Promjene su se počele prvo manifestirati kao problemi s kožom lica; ten mi se preko noći iz normalnog pretvorio u pubertetski, počele su mi izbijati akne, T-zona – odnosno masno područje čela i brade – mi se odjednom osušila i koža je postala crvena, osjetljiva i počela se perutati.

U jednom sam hipohandarskom naletu ludila, prije nego što mi je uopće palo na pamet da ti procesi imaju ikakve veze s mojim starenjem i hormonalnim disbalansima uslijed perimenopauze, guglajući postala uvjerena da imam rozaceu i tko zna koju bih si fantomsku bolest još pronašla da mi u tom trenutku nije i menstruacija počela kasniti. Čitavog sam života imala ujednačen ciklus po kojem se mogao sat navijati, a onda je ta uljuljkanost u pouzdanost vlastitog tijela bila naprasno prekinuta dvotjednim kašnjenjem i tek tu mi je sinulo koliko zapravo imam godina i da je to što se dešava vjerojatno normalno, prirodno i primjereno uzrastu mog fizičkog bića, tom već pomalo ostarjelom tijelu u kojem je zatočena vječna dvadesetpetogodišnjakinja.

Sljedeća je menstruacija opet došla na vrijeme, ona iza je opet kasnila desetak dana, i tako u krug. Najveći problem tog kašnjenja vjerojatno je to što sam cijelo to vrijeme osjećala osjećala sve simptome PMS-a, od bolnih jajnika do bolnih i osjetljivih grudi, umora, blagog poglupljivanja i zaboravljanja najbanalnijih stvari, od riječi do radnji i slično. Ipak, od svega je najjezivije bilo osjetiti povremenu neobično snažnu i kratku, munjevitu bol koja mi je znala iznenadno proparati grudi.

To mi se događalo u nekoliko navrata kroz dva-tri mjeseca i zatim prestalo, pa sam u panici odlučila ispitati starije žene jesu li doživljavale takve stvari, ili je vrijeme da počnem plaćati posmrtnu pripomoć. Sve su mi redom odgovorile da jesu i da je to normalno, a ja sam bila u šoku što nikada dotad nisam čula ništa slično ni od jedne žene. Kako je to uopće moguće, zašto su te stvari tako pomno čuvane u tajnosti, zašto žene ne upozoravaju jedne druge na to to, zašto se ne poučavaju i pripremaju onako kao što se djevojčice priprema za početak plodnosti?

Sve sam uvjerenija da je razlog tome obična banalna taština, jer mnoge žene nisu pretjerano sklone ni same sebi priznati da stare, a kamoli svojoj okolini. Ja sam o svemu tome znala jako malo, najviše iz maminog iskustva i to više kao pasivna promatračica. Razgovori o tome započeli su tek sada, kad sam došla u ovu fazu u kojoj me je tijelo počelo iznenađivati.

Jasno je da kao prekarna radnica u kulturi u ovoj zemlji nisam egzistencijalno zbrinuta i sigurno stres oko svakodnevne egzistencije djeluje kao katalizator za neke procese koji bi možda bili i blaži da su uvjeti života sigurniji. Tome pokušavam doskočiti suzbijanjem stresa jogom, meditacijom, šetnjama prirodom, druženjem s kućnim ljubimcima, nastojim si maksimalno ugađati radeći stvari u kojima uživam, poput čitanja, slušanja muzike, pisanja, odlaska na koncerte.

I društvo biram pomnije i pažljivije nego ikad prije, ne ustručavam se reći “ne” nečemu što mi se ne da ili ne želim. Općenito, postala sam obzirnija i nježnija prema samoj sebi, više si osluškujem potrebe i ne libim se udovoljavati si. Stres sam si unatoč svemu svela na minimum.

Moja okolina nema nikakav odnos prema mojoj perimenopauzi, većina je nije ni svjesna jer s njima o tome ne raspravljam, eventualno ponekad spomenem bliskim prijateljicama ili mami kad su neki simptomi baš akutni i nešto me boli. Još uvijek imam menstruaciju svakog mjeseca, nisam još u fazi u kojoj mi hormonalne promjene utječu na svakodnevni privatni i poslovni život i sve je ovo skupa tek u začecima pa nema potrebe za hormonalnim nadomjescima, niti ih želim u ovoj fazi.

Ali već me sama ideja o tome da su ovo tek počeci i da me čeka možda još i deset, petnaest godina do prave menopauze užasno umara i obeshrabruje. Naporno je biti žena, pola života provedemo u pelenama na festivalu hormona, od djetinjstva do starosti, priroda je to baš pizdunski uredila.

Ilustracija: G.I. / Vox Feminae

Jelena Višnjić, aktivistkinja i suosnivačica feminističkog kulturnog centra i festivala BeFem: Pomogla mi je meditativna snaga hodanja

Prije svega, ja sam oduvijek voljela svoju menstruaciju. Za mene ona je bila simbol zdravlja i vitalnosti, snage tijela, najmanje sam o njoj mislila kao o ovulacionom reproduktivnom potencijalu. Ideja da će se moj hormonski status kao žene menjati bila jebiološka činjenica, ali nisam uopšte mogla da je stavim na moju životnu agendu, ne još uvijek. Uopšte se nisam bavila idejom da predznanje pretvorimu aktivno znanje kroz vlastito iskustvo, to mi se činilo tako dalekim.

Moji aktuelni endokrinološki i ginekološki nalazi kažu da sam u perimenopauzi, sa preporukom uključivanja minimalne hormonske supstitacione terapije. Prošla sam konsultacije i samojom radiološkinjom kod koje već 5 godina odlazim na preglede dojki. Obavila sam pripremne preglede (biohemija, UZ dojki, nalazi za trombofiliju) i za dvije nedelje me čeka godišnji ginekološki pregled, na kojem ću donijeti konačnu odlukuo uključivanju hormonske terapije (HST).

Nije bilo uvoda, simptomi su bili jasni, izostanak menstruacije, valunzi, promjena raspoloženja, jedan emotivni rolerkoster na relaciji od jadnice do kraljice na dva sata pa tako u krug. Bio je to februar prošle godine, tri mjeseca pred moj 43 rođendan. Vrlo brzo sam se obratila mojoj ginekološkinji, endokrinološkinji, uradila sam hormonalne analize, dale smo jedan period da vidimo da li će se tijelo izboriti sa novim stanjemi na koji način. To vrijeme sam iskoristila za fitoterapiju, razne vrste suplemenata, fizičke aktivnosti, sve pomoćne metode na putu sreće i politika aktivnog starenja ali kao što sam ti rekla moja menstruacija više nema isti sjaj, istu predvidljivost, isti ritam, ako bih je pretvarala u poeziju.

Ja sam visoko obrazovana žena, sa doktoratom, vodim jednu nevladinu organizaciju, živim u centru grada. Na papiru zvuči sjajno, u realnosti to je jedna nestabilna i iscrpljujuća pozicija, koja zavisi od stalnog fandrejzinga i nemogućnosti dugoročnog planiranja. To me stalno tjera na jednu poražavajuću, zastrašujuću misao da nemam vremena ni novca da budem bolesna i da jedino što mogu da uradim je da se bavim prevencijom. Prevencija je skup sport u zdravstvenim sistemima koji se raspadaju u državama u neprekidnom procesu tranzicije i manje više preglede obavljam u privatnoj praksi. Da, potpuno sam svjesna moje privilegovane pozicije, kao i činjenice da je moja mama radila u bolnici kao medicinska sestra i da sam neke preglede bez zakazivanja i čekanja mogla da obavim kad god poželim.

Što se tiče oblika samopomoći koje sam primijenila i koji bih preporučila drugim ženama iz vlastitog iskustva bih izdvojila jedan koji je za mene bio veoma koristan: puno šetnje. U periodu kada sam uočila prve simptome mamina kuca je bila kod mene gotovo tri mjeseca. Meditativna snaga hodanja, rijeka, parkovi, jednostavna radost njene igre, besciljne duge šetnje. Joga i meditacija, kako god zvuči banalno, predvidljivo new agerski: djelovalo je. Plivanje i vožnja biciklom, vrijeme u prirodi. Odjednom sam postala opsjednuta tijelom i formom, verovatno je u pitanju strah od starenja.  Imala sam osjećaj da sam sve do četrdesetih bila fokusirana na um i da je vreme za novo poglavlje. Inače cijelu ovu fazu posmatram kao pripremu, u kojoj ću podići vlastite kapacitete fizičke i mentalne da potpuno i aktivno uživam u drugoj polovini života.

Moje tri stuba podrške su endokrinologija, ginekologija i radiologija. To su žene sa kojima imam sad već višegodišnju komunikaciju, srećemo se jednom godišnje na preventivnim pregledima, one znaju moje tijelo i ja prije svega njih slušam, njih sam locirala kao saveznice u svoj toj “informacionoj buci” brojnim, povremeno potpuno kontradiktornim, preporukama. Odluku o daljim (medicinskim) koracima i uključivanju hormonske terapije donosim isključivo u konsultaciji sa njima.

Sanja Macanović: Najteže su mi bile promjene raspoloženja

O menopauzi sam uglavnom imala površne informacije od kolegica s posla, jer me ‘iznenadila’ početkom mojih četrdesetih, tako da na nju uopće nisam bila spremna.

Trenutno sam u fazi ‘zrele’ menopauze, tj. uglavnom nemam nikakvih simptoma, osim što imam rijetke i kratke ‘fumade’.

Promjene sam počela opažati u četrdesetoj godini, a pripisivala sam ih ranijim komplikacijama s miomima. Najteže od svega su mi bile promjene raspoloženja, kao i činjenica da ne mogu imati djecu.Moja mama je također u menopauzu ušla prilično rano (negdje oko 45-e godine), tako da se u vrijeme kad su se meni javili prvi simptomi, zapravo više nije ni sjećala svojih.Sestra i većina prijateljica još nije bila u menopauzi, a od kolegica s posla sam godinama slušala o ‘fumadama’. Mislim da su me mama i sestra nagovorile na posjet psihijatru, ali baš kao ni ja, nisu moje promjene raspoloženja tada pripisivale menopauzi.

Zbog neuobičajenih i snažnih oscilacija u raspoloženju (koje početno nisam pripisivala menopauzi), išla sam na razgovor s psihijatricom. Ni jedan psihijatar zapravo ne želi razgovarati s osobom u teškoćama dok ona ne pristane uzimati terapiju koju on (unaprijed) ocijeni kao prikladnu. Dok sam odlazila na razgovore, počela sam tako uzimati Zoloft, uzimam ga i danas (relativno mala doza, 50 mg dnevno). Njegovo djelovanje je takvo da mi je vjerojatno olakšao podnošenje menopauze i pozitivno utjecao na promjene raspoloženja, ali još uvijek nisam sigurna da li se možda moglo i bez toga, odnosno da li mi je psihijatar mogao samo razgovorima i savjetima pomoći oko prevladavanja simptoma.

Također, kad mi je postalo jasno da sam u menopauzi, pokrenula sam tu temu s psihijatrom, i iznijela neke svoje poteškoće vezane na samo poimanje problema – spoznaju da definitivno neću imati djece, gubitak interesa za seks, a konačno i za pronalaženje partnera – nisam dobila nikakav savjet, pa čak ni komentar bolji od ‘a to Vam  je tako’… Slično je bilo i s mojim liječnikom obiteljske medicine. Moja ginekologinja se jako obradovala kad mi je konstatirala ulazak u menopauzu, rekla je kako sad više neću imati problema sa miomima i da mi se maternica baš lijepo smanjuje.

Ponudila mi je nadomjesnu hormonsku terapiju, ali sam zbog navedenog iskustva i ranijih (bezuspješnih) hormonskih tretmana mioma znala da hormonsku terapiju loše podnosim, pa sam je odbila. Srećom, fizički simptomi menopauze su mi ubrzo prestali, pa se nisam više obraćala nikome s tim u svezi.

Ilustracija: G.I. / Vox Feminae

Iva Tomečić, vlasnica prevoditeljske tvrtke i urednica portala CroL.hr: Trebaju nam grupe podrške za žene u menopauzi

Prvo moram reći da sam itekako dvojila bih li se ‘autala’ u ovakvoj temi, a razloga je više: u ovom je društvu, barem je moj dojam takav, menopauza još uvijek riječ (i stanje) koje budi uglavnom negativne asocijacije. Još kad sam bila dijete, sjećam se kako se za pojedine žene šaptom, i, dakako, iza njihovih leđa, govorilo da su ‘u promjeni’, ili, ako ih se htjelo uvrijediti i omalovažiti, ‘klimakterične babe’.

Bojim se da ni danas nije puno drugačije – čak su mi i samoj u nekim situacijama, u kojima bih bila pretjerano emotivna ili uzrujana, neki znali reći da me ‘j*** hormoni’, što je, kad bolje razmislim, uvredljivo. Jer žene se i inače olako proglašava ‘nestabilnima’, a to kreće od puberteta: luda si jer si u PMS-u, ćudljiva si jer si trudna, onda te opet ‘peru hormoni’ jer si rodila i dojiš, živčana si jer si u ‘klimaksu’… pa dokle više?Ukratko, priznajem, dvojila sam zbog srama jer ljudi guglaju i nisam htjela da me pronađu u takvom tekstu i nalijepe mi etiketu, jer to tako ide.

Ali dvojbe sam relativno brzo odbacila jer znam da postoje čitave čete žena koje muče skroz iste stvari, pa gajim skromnu nadu da bi im moglo pomoći kad shvate da nisu jedine i da je apsurdno osjećati stid (?!) zbog posve normalne i neizbježne životne faze koja je, ne znam ni sama kako i zašto, pretvorena u nekakav križ i breme koje moramo šutke tegliti uokolo i trpjeti. No, ne moramo, pa ga ja u skladu s tim i odbijam ponijeti.

Simptomi su kod mene počeli relativno rano, netom poslije četrdesetog rođendana, samo nisam znala da je to u pitanju. Niti sam pomislila da bi takvo što moglo biti posrijedi, (peri)menopauza mi je bila nešto što se tek ima dogoditi, u nekakvoj dalekoj budućnosti. Nažalost, kako sam još prije toga izgubila majku, mogu se samo pokušati prisjetiti kako je bilo njoj, jer o toj temi smo bile razgovarale samo povremeno i površno.

U najživljem su mi sjećanju ostali iznenadni, ničim izazvani napadi panike za koje isto tako nisam znala što su jer mi je to stanje bilo nepoznato, pa sam otišla na sve moguće pretrage, uvjerena da imam nekakvu zloćudnu bolest ili već nešto takvo strašno. Jedna je neurologinja ispravno bila zaključila da sam preopterećena i pod golemim stresom, pa mi je prepisala nekakve tablete za smirenje, antidepresive. Budući da mi onda, kao ni sad, nije padalo na pamet da počnem uzimati takvo što, pokušala sam to nekako riješiti sama, osvijestiti čega se to i zašto bojim te je li to uopće realno, pa mi je nakon nekoliko mjeseci to pošlo za rukom i napadi panike su prestali.

Razgovarala sam s ljudima, tražila slična iskustva po bespućima interneta i pomoglo mi je saznanje da je taj problem i inače poprilično raširen, samo se o njemu baš ne govori. I danas katkad zna pomoliti svoju gadnu glavu, ali u veoma blagom i kratkotrajnom obliku. Znalo mi se dogoditi i da jednostavno zaboravim neko ime ili nešto banalno, pa su i to bili okidači za strah. Sjećam se kad sam jednom išla nešto obaviti i zaboravila sam kako doći dotamo (!) – a na tom sam mjestu bila valjda deset puta! To je bilo toliko jezivo da se i danas sledim kad se sjetim. Srećom, nije se ponovilo, a nadam se da ni neće.

Dugo sam nijekala da zaista jesam u toj fazi života jer mi je strašno išlo na živce kad bih god krenula potražiti kakvu informaciju o tome – to bi vječno bili izvori koji bi me deprimirali i iz kojih bih zaključila mi jedino preostaje otići na planinu i umrijeti. Jer hej, tko bi htio živjeti s neizbježnom osteoporozom, spavati se i buditi u lokvama znoja, vagine suhe poput Sahare, s pelenama za inkontinenciju, viškom kilograma koje više nikad neće moći skinuti, mrtvog libida i s omaglicama koje priječe svako normalno funkcioniranje…?

Sve to, i još više, predviđa se ženama u menopauzi, kao da nas ta famozna Majka Priroda brutalno kažnjava zbog izlaska iz fertilne dobi. Pretjerujem, ali meni je to tako zvučalo. No, ne treba se s miriti s tim nego se posvetiti sebi, napokon se (za)voljeti i razmisliti o tome što nam je zaista važno. Trebamo biti nježne prema sebi.

Mislim da se o menopauzi ne govori dovoljno i držim da bi trebale postojati grupe podrške, nekakva sigurna mjesta gdje bi žene bez srama mogle razmjenjivati iskustva i međusobno se osnaživati, pogotovo one koje nemaju potporu u vlastitim krugovima. Kao i dobiti točne informacije jer mi se čini da je problem i u tome što mnoge nisu informirane i ne znaju kako se nositi s tim, ne znaju što im se događa.

Kad govorim o sebi, pomaže mi sljedeće: fizička aktivnost koja obavezno podrazumijeva vježbe snage. Što se tiče mentalne aktivnosti, budući da sam prevoditeljica, posao mi nije dosadan i suhoparan te iziskuje stalno učenje i razvijanje novih vještina. Osim toga igram šah i pokušavam naučiti još jedan jezik.

Prestala sam pušiti prije tri godine. Sredila sam prehranu i drastično srezala unos šećera za koji sam shvatila da mi aktivira ‘valunge’. Radim od kuće, pa sam u blagoj prednosti jer si mogu skrojiti raspored onako kako meni paše. Usporila sam, puno se manje nerviram oko nevažnih sitnica kojima sam nekoć pridavala puno previše pažnje. Češće odlazim u prirodu. To je proces koji traje i u kojem neprestano nešto prilagođavam i podešavam. To je putovanje na kojem se u konačnici osjećam dobro, s ciljem da tako i ostane.

No, kao što ne postoje dva ista seta menstrualnih simptoma ili dvije iste trudnoće, tako se i menopauza i njezin doživljaj razlikuju od žene do žene. Ja jednostavno mislim da ne moramo patiti i da to nije niti kraj svijeta niti smrt ‘ženstvenosti’, pa potičem sve žene da pronađu svoj novi put i način kako da tu fazu života – jer to i jest samo faza – pretvore u prednost i vrate se sebi.


Povezano