Mona Lisa s brkovima

Dane u karanteni priuštila sam si živjeti u žanru umjetnice: one koja čita, pretražuje, razmišlja i korenspondira s kolegicama spisateljicama. Služi mi to kao noga na gas vlastitom kreativnom procesu. Pomalo se privikavam na ritam bivanja u kući, u kojoj još nikad, u deset godina otkad u njoj živim, nisam doživljavala proljetna jutra jer se svakodnevno jako rano vozim na posao, gdje kao pomoćnica odgajateljice komuniciram sa 40 do 50 ljudi dnevno.

Uz sve pritiske vezane uz moguće scenarije Covid-19 pandemije koje su nam servirali političari (zabrana izlaska iz grada/općine, prekid mogućnosti korištenja javnog prometa i sl.), neočekivano osjetim i sladak miris. Miris umjetnosti ispod jagodica mojih prstiju.

Ustajala bih rano kako bih što brže obavila sve službene obaveze, samo da dođem do daha u kojemu mogu otvoriti ventile svog kreativnog procesa. Taj me bombardirao sa svih strana. Kao da mi je netko dao prazan kanvas, meni bi glava pucala od ideja, a i pitanja: kojom tehnikom, kojim bojama, koji svoj glas realizirati, što mi je bitnije: izraz ili motiv? Audio ili video? Performans ili pisana pjesma? 

Po prvi put shvaćam da se od 12. godine do danas nikad nisam prestala baviti umjetnošću. Ostala mi je pod kožom, a izlazila povremeno u obliku impro predstava, poezije, pjesama, performansa. Još sad sam zahvalna da sam 1996. odlučila ući u dvoranu lutkarskog kazališta na Jesenicama, koje je održavalo radionicu za djecu. Naučili smo napraviti predstavu: od izrade lutaka pa sve do animacije, muzike, tehnike, postavljanja svjetla. Još uvijek čuvam bilten predstave koja se zvala Zgodba o zmaju. U sezoni 1996./97. odigrali smo više od 60 predstava. Sljedeću sezonu sam postala dio omladinskog sastava kazališta Tone Čufar u Jesenicama koje je godinu prije slavio 50. godina djelovanja. Od tada sam učila o umjetnosti nastupanja, čitala tekstove, pjesme, učila napamet radijske igre, koreografije, upoznavala cirkusante, naučila gutati vatru, pjevala i snimala pjesme za djecu. Ali sve to nije me činilo sigurnom da bih mogla izaći iz svog grada i uspjeti kao umjetnica, glumica ili pjesnikinja. Svoje sposobnosti usmjerila sam u pedagogiju.

Nervira me činjenica da još uvijek razmišljam o tome koji mi je najdraži kanal za izraz. Evo, jebiga: ne mogu odabrati. Kao da me pitaju da odaberem samo jednu pjesmu, nekima je potpuno jasno. Biraju jednu te istu. Godinama. Meni se sve mijenja. Pjevanje, sport, impro kazalište, poezija, fizički teatar, učenje jezika. Svako razdoblje ima svoj hit.

Kad gledam poplave objava na Facebooku vidim da se ljudi nakon postanja svih mogućih fotki zapale za neku igru o muzici, biraju muzičke albume. Kolegica Suzana Tratnik me tegala u jednom tih postova kazavši da ako ne uđem u igru, risikiram pravo na dobar seks! Nasmijem se, ali vještica u meni ipak razmišlja o provokaciji. Naime, drago mi je da moj seks bude ok. Ipak, odlučim da neću ulaziti u igru jer jer mi stvara dodatnu obavezu svakodnevnog objavljivanja nečega što nije niklo iz mene. Svejedno, dirne me u moje meko mjesto, koje otvara baš slušanje muzike.

Da ću si napraviti karantensku playlistu^​*​ bila je odluka vezana uz turbulenciju emocija koju sam doživljavala u tim tjednima. Uvijek mi je to bila jako intimna stvar, jer uz pomoć muzike pamtim, ali ovaj put uključujem i Corinne, partnericu s kojom živim. Razgovaramo o muzici i pričama vezanima uz pjesme. Ona je slovenska Istrijanka i puno je njezinih pjesama na talijanskom jeziku. Ja ih čujem prvi put, ali sviđa mi se dinamika između muzike i jezika. Pomalo slažem komadiće njezine prošlosti, učim riječi, da bih shvatila zašto su joj neke stvari važne.

Dalje u karanteni vrijeme provodim s curama i ženama, zajedno stvaramo audio igru. Pod okriljem projekta Police Dubove – Migracije u realnosti (Kreativna Evropa), kroz eksperimentalne radionice Od knjige do radijske igre. Zezamo se, povezujemo i stvaramo novi svijet u kojem glas dobivaju likovi poput Pipete Bidermajer, Hedere Helix i jeans jakne Jeamette (Žamet). Audio prostor me čini sretnom. Nikada nisam naučila svirati ni jedan instrument pa mi je jako žao što ne mogu stvarati muziku. Sjećam se svojih tinejdžerskih trenutaka kada bih snimala prve kasete. MIX 1, PUNK, Comedy, bf 4 evr, my soul, hrvaške. Kasnije sam snimala i CD-e. Sjećam se kada sam prvi put složila 12 romantičnih pjesama i stavila ih na jedan CD – kao da sam otkrila kako funkcionira božja ruka! Napravila bih bezbroj mixeva i osjećala se kao Kore, queen of the underworld. Uključila bih Napster. Kompjutor bi zviždao cijelu noć, jedva sam spavala. Pjesme smo mijenjali na mIRCu, kao neki dileri. Napravili bi botove koji bi u opći irc kanal napisali koju pjesmu slušamo na kompjuteru. Onda bi u privatnom chatu pitali čovjeka da nam pošalje pjesmu u mp3 formatu, ako bi nas zanimala. Nije bilo youtubova i soundcloudova. Imali smo FTP servere sve dok Metallica nije sjebala Napster, a mi krenuli u doba torrenta. Sad se svako jaje od muzike mora platiti. Ne možeš kurcapalca montirati, a da nisi provjerila 20 puta da li su „free for commercial use“. Jesi krala, jesam platila. Nisi platila – slušaj reklame. Neću cijelu pjesmu, samo želim deset sekundi za montažu! Skidaju te s YouTubea jer si deset sekundi nekog beata upotrijebila za video. 

Ljudi moji. Gledala sam na Netflixu dokumentarac Hip-Hop Evolution o razvoju američke hip-hop scene. Skidali su beatove iz pjesama, kolažirali u jedan beat i onda preko govorili svoj tekst. Umjetnost stvara umjetnost. Kapitalizam ju uništava. Nema tu krađe, to je hibrid. Novi art. Kao da uzmeš print Mona Lise i staviš joj brčiće od Dalija. Mi svi nešto znamo o Mona Lisi i brkovima. Možda je konačno došlo vrijeme za reciklažu i kolaž mojih tehničko-umjetničkih skillova. 

Montaža zvukova postala mi je platforma za kreativu. Ali nije samo to. Imala sam i ekipu. Karantena nam je prije svega nudila pogled u to koliko dugo ćemo izdržati bez zajednice. Ipak je najbitnija podrška. Neki brainstorming, kako nešto napraviti. Stvarati. I tehnički realizirati. Snašla sam se na poziciji project managerke (ovaj put svjesno). Htjela sam da audio igra koju radimo bude manje moj osobni projekt i više kolektivni. Pokušavala sam više slušati. Pomalo je svaka od nas preuzimala dio odgovornosti za projekt. Uživala sam. Ponekad sam radila cijele noći, onda bi cure preuzele montažu i pisanje tekstova. Došle bi mi na drive pjesme, intervjui i nezamislive pizdarije. To su tri cure s kojima smo se ja i moja partnerica Corinne vidjele točno tri puta u životu, ali ipak sa namjerom da stvorimo audio igru. Ja sam koristila impro pedagogiju, Corinne je pokrivala tehnički dio. Ona se jadna razboljela (nije bio Covid, nego trbušna gripa) kad smo trebale snimati njezin beat. Već sam smišljala kako ćemo sve to riješiti kada je napokon oživjela, ne samo za snimanje nego i za finalnu montažu. Spasila mi je par sati spavanja. Imamo audioigru. I to možemo same. Mi žene.  

Na kraju svega je najbitniji kolektiv. Ljudi su zapeli za politiku, proteste, 5G, teorije zavjere, vrt, planine, veganstvo, ukulele i zoom ludila. Meni je postalo sve pomalo naporno. Kao da je posljednjih mjeseci Facebook postao platforma za neki influenserski svjetski rat. Dok sam buljila u ekran postajalo mi je jasno da valjda svi želimo uhvatiti neku sigurnost koja nam je nestala iz života. Tražila sam i ja neku zihericu, da me ljudi neće zaboraviti i potvrdu da sam ipak nešto u životu postigla. Poklopila sam mobitel, laptop povezala s playlistom i zaplesala s Corinne. Ona je tu. Sve ostalo su platforme, svjesno ili nesvjesno složene. Puno nekih mojih života je na toj mreži. Velike sportašice i umjetnice, koja mora završiti svoju priču. I vratiti se na posao. U vrtić.