Glazbena drama Tár Todda Fielda, koju bismo jednako lako mogle opisati kao fake biografski psihološki triler s elementima horora, dobila je ove godine mnogo medijskog prostora, uglavnom posvećenog umjetničkom dosegu filma. Konsenzus je dosta bezbolno postignut kada je riječ o scenariju, režiji, glazbi, scenografiji i glumi; Cate Blanchett je maestralno odigrala naslovnu Lydiju Tár, genijalnu dirigenticu koja ravna Berlinskom filharmonijom. No, sama ideja i poruka filma shvaćena je na mnogo različitih načina, što u konačnici daje možda i najveću vrijednost filmu, otvarajući diskusiju o brojnim škakljivim i itekako aktualnim temama.
Priča o dirigentici čija je genijalnost, karizma i magnetičnost nadmašena samo njezinim narcizmom, egoizmom i manipulativnošću vjerojatno ne bi bila ni upola toliko zanimljiva da se na istom mjestu nalazi muški lik (jer smo se takvih priča dobrano nagledale i naslušale). Postavivši ženu, k tome deklariranu lezbijku, u središte moći zapadne visoke kulture, na mjesto tradicionalno rezervirano za muškarce u ionako pretežno muškom svijetu, ono je što zaista pokreće mnoštvo pitanja koja film postavlja svojim gledateljicama i ono što moguće odgovore čini toliko kompleksnima.
Pri iznošenju bilo kakvih stavova o filmu morate stvarno “hodati po jajima” s obzirom da film istovremeno propituje iskorištavanje moći i seksualno zlostavljanje, vezu umjetnika/ce i umjetnosti koju stvara, odjeke #MeToo pokreta, woke i cancel kulturu, duboko ukorijenjene heteronormativne patrijarhalne strukture, a sve to dok se trudite da i same ne upadnete u neku od zamki, bilo onih koje vam film postavlja u vidu zavodljivosti glavnog lika, bilo neku od vlastitih predrasuda – koje dosad možda niste ni osvijestile.
Od svih različitih pogleda na film, možda je najmanje jasna kritika da je film reakcionaran, regresivan ili da opravdava postupke Lydije Tár. Pa ima li gore kazne – barem u njenim očima – od one koju joj film donosi u vidu raspada njezine prema-van-savršene slike, intimnih odnosa te degradacije i poniženja kao umjetnice? Počevši od grozničave i nadrealne sekvence u zadnjoj trećini filma kojoj se T´ár, u predatorskoj potrazi za svojom najnovijom štićenicom, gubi u labirintu mračnih prostorija derutne zgrade u kojoj mlada čelistkinja (navodno) živi, film postaje sve nekoherentniji, sve intenzivniji. Prisutna je prevladavajuća paranoja koja sugerira mogućnost da se sve što otad nadalje gledamo zbiva u glavi protagonistkinje, koja postepeno gubi razum i zapravo sama sebi nameće najgoru kaznu, neovisno o tome što će je snaći u stvarnosti (osjećaj krivnje za svoje postupke, iako nikad svjesno artikuliran, kao da počinje kipjeti ispod površine). Ako zaključimo da joj film doista servira takvu kaznu – umjesto, primjerice, novčane ili zatvorske kazne – mnogo je lakše otvoriti razmišljanja o tome koliko je primjerena, koliko je njezina krivnja dokazana, koliko je rodno ili identitetski uvjetovana ili koji su pozitivni, a koji negativni aspekti kulture otkazivanja.
Određene scene u filmu izazvale su posebno burne reakcije, ponajviše ona koja se odigrava na prestižnom Juilliardu, u kojoj Tár u ulozi mentorice nemilosrdno (verbalno) napadne studenta koji se deklarira kao BIPOC* pangender osoba te ne želi svirati Bacha iz ideoloških uvjerenja. Tár krši svaki mogući pedagoški standard, a da ne spominjem čistu brutalnost koju pritom iskazuje, stoga u ovoj situaciji nije teško izabrati stranu, no to ne znači da možemo biti pošteđene pitanja koje je u centru sukoba između profesorice i studenta: do koje mjere možemo umjetnost odvojiti od samoga umjetnika ili umjetnice? Trebamo li zanemariti sva umjetnička djela koja u pozadini nema odgovarajući karakter ili ideologiju? Koliko smo to spremni napraviti? Što u tom smislu trebamo ili možemo tolerirati? Predstavlja li tako nešto novi korak u vidu većih ljudskih prava i sloboda ili je to put prema novim vidovima cenzure?
Britanska književnica Zadie Smith u ovoj sceni vidi i očiti sukob generacija, jaz koji možda nikad nije bio veći. U svom članku za The New York Review priznaje da je izjave poput “Chaucer je bio mizogin” ili “Virginia Woolf je bila rasistkinja” izluđuju, ne zato što u njima nema istine, nego zato što pripada generaciji kojoj su i zla i mane bile nešto što se može analizirati i o čemu se može raspravljati, unatoč tome što se s nekim stavovima osobno ne slažemo. No, za nekoga tko je odrastao online, kaže Smith, negativni atributi pojedinca automatski znače diskvalifikaciju – ne postoji razlika između argumenta protiv osobe i argumenta protiv njezine pozicije ili uloge, u online svemiru osoba i uloga koju ona ima jedno su te isto, identiteti i mišljenja jedno su te isto, što rezultira ekspresnim – unfollow! Za nekoga poput autorice ovog teksta, tko je zaglavljen negdje između te dvije generacije, pitanje takvih stavova, a u produžetku i same kulture otkazivanja, čini se još složenijim, još izazovnijim, još slojevitijim, što je nešto što film zaista dubinski propituje.
Nema sumnje da su određene feminističke ideje prisutne u filmu, iako je to, reći će mnogi, jedna jako mračna varijanta feminizma – stakleni strop je razoren čistim umjetničkim postignućem, a Tár zauzima mjesto moći koje inače pripada isključivo bijelim muškarcima. To što će ona svoj položaj iskoristiti na apsolutno isti način kao mnogi muškarci pokazatelj je koliko patrijarhalne strukture moći utječu i na identitete koji bi trebali biti van njihovog dosega, čime dobivamo višedimenzionalnu, kompleksnu lezbijsku antijunakinju. Pitanje kako je došlo do toga film ne tematizira, ali jedna od legitimnih pretpostavki svakako može biti činjenica da uspon na vrh piramide moći vjerojatno za svakoga, bez obzira na identitet, znači ista pravila ponašanja i iste negativne osobine koje nagrađuje. U stvarnosti svakako ne nedostaje primjera žena na pozicijama moći koje nisu solidarne s drugim ženama.
Ono što je također zanimljivo u liku Lydije Tár njezino je uvjerenje da je feminizam već obavio svoj posao. Primjerice, svoju zakladu koju je osnovala kako bi podržala žene u klasičnoj glazbi spremna je transformirati iz uvjerenja da takva potpora ženama više nije potrebna, što zaključuje na temelju vlastitog uspjeha. Njezin narcizam ovdje je ponovno na djelu do razine slijeposti na stvarnost, a djelomično to čini i zbog osjećaja potencijalne prijetnje koju joj predstavljaju druge (mlađe) talentirane žene.
Treba istaknuti i fenomenalan prikaz zavodljivosti i privlačnosti lika Lydije Tár – gledateljici je jasno zašto i mnogo mlađe žene itekako “padaju” na nju, i u tom smislu je Cate Blanchett odradila izvanredan posao: Tár je apsolutno samouvjerena, beskompromisna, elokventna, elegantna, šarmantna, magnetična, s odgovarajućom dozom maskuline/androgine energije, prikazana gotovo kao rock zvijezda, što njezine potencijalne žrtve i uvlači u njezinu orbitu. Ipak, film je neprestano uzdiže i ruši s pijedestala, gotovo sugerirajući da njezine privlačne osobine dolaze isključivo u paketu s njezinom beskrajnom arogancijom i manjkom empatije.
Zbog te kompleksnosti njezinog lika gotovo nijedna scena u filmu nije toliko jednostavna koliko se na prvu može činiti. “Ja sam Petrin otac”, reći će Tár na savršenom njemačkom djevojčici koja je maltretirala njezinu kćer i tako dječje igralište pretvoriti u još jednu demonstraciju svoje moći. Gledateljska reakcija na ovu scenu je ambivalentna: osuđujemo njezino grubo zastrašivanje djevojčice, ali smo istovremeno svjesne toga koliko društvo, uključujući djecu, može biti okrutno prema posvojenom djetetu tamnije boje kože s dvije mame lezbijke, kojem ovo nije ni prvi ni zadnji put da doživi neki oblik uznemiravanja ili zlostavanja.
Najgora optužba koja gotovo od početka filma prati Tár je da je svojim ponašanjem utjecala na samoubojstvo jedne od njezinih prethodnih štićenica, odnosno žrtvi – mlade perspektivne dirigentice s kojom je bila u vezi. Za Tár, ona je bila samo jedna na popisu koji se nastavlja paralelno s njezinim hladnokrvnim prikrivanjem tragova i negiranjem odgovornosti, što je očito uzorak ponašanja u kojem funkcionira, manipulirajući ili pokušavajući manipulirati gotovo svakom osobom u svojem okruženju. Kad konačno za to dođu i posljedice, i dalje se čini da su one za Tár više pitanje ega nego ičeg drugog, da je ona najlicemjerniji od svih “robota” – kako naziva one koje ne smatra sebi doraslima, a cijela tragedija njezinog karaktera i karijere ogleda se u nedostatku ljudskosti.
Kao velikoj ljubiteljici glazbe, tijkom gledanja filma nametala mi se i ona “narodna mudrost” koja kaže da nikad ne treba upoznati svoje idole. Čak i najveća umjetnička djela, kao što je ovdje Mahlerova Peta simfonija, moguće je okaljati na taj način; koliko god Tárina izvedba bila savršena, osobno bih radije prihvatila manje savršenu, a malo više ljudsku pozadinu izvedbe. Čak i ako zanemarimo pitanja roda i identiteta u ovoj priči (što je, naravno, nemoguće), i dalje nam ostaje sklonost naše kulture da pojedince, ili pojedinke, postavljamo na pijedestal bez previše preispitivanja, da ljude gledamo više kroz uspjeh, a mnogo, mnogo manje kroz vrijednosti koje žive. Relativizacija ljudskosti i empatije je oduvijek predstavljala onaj zajednički presjek svih “fobija” ovoga svijeta, pa to nije iznimka ni u ovoj priči, koja nas sve još jednom poziva da preispitamo do čega nam je zaista stalo.
- *BIPOC – black, indigenous, and other people of color.
