Kad je sredinom siječnja 2021. godine srpska glumica Milena Radulović optužila bivšeg profesora glume za silovanje, izazvala je trenutačnu lančanu reakciju – tisuće žena otad je javno progovorilo o vlastitim iskustvima seksualnog uznemiravanja, spontano formirajući pokret Nisi sama/Nisam tražila. Priče vezane uz tu inicijativu nekoliko su mjeseci odjekivale cijelom regijom.
Slučaj Milene Radulović, pisali su mediji citirajući aktivistkinju Sanju Pavlović iz Autonomnog ženskog centra Beograd, poslužio je kao „kolektivni detonator“. Mnogobrojne priče godinama su čekale biti ispričane i nezaustavljivo su tada preplavile javni prostor, a Facebook grupa „Nisam tražila“ postala je mjesto podrške, utjehe i razmjene proživljenih (i preživljenih) iskustava.
Užarena atmosfera u Srbiji nije jenjavala. Nedugo nakon Milene, o seksualnom zlostavljanju svjedočila je i glumica Danijela Štajnfeld. Zapravo, govorila je i ranije, ali tek je više pažnje dobila kad je ispričala kako ju je 2012. godine silovao kolega Branislav Lečić, koji za sebe voli reći da je “otac, profesor, glumac, političar i demokrata.“
U pripremi za ovaj tekst, ponovno sam pročitala nebrojeno mnogo članka koji priču Danijele Štajnfeld dovode do ekstrema, sa željom da je obesmisle, nedvojbeno joj ne pružajući onoliko podrške i prostora koliko su srpski mediji pružali Mileni Radulović. No, to je već neka druga tema.
Proteklih se mjeseci pisalo i o Danijelinom dokumentarnom filmu Zacijeli me (Hold Me Right, 2020). Dijelovi filma stavljani su u kontekste koji su odgovarali tabloidima ususjedstvu, iz čega se (pogrešno!) moglo zaključiti da je film svojevrsni obračun s Branislavom Lečićem.
Film, zapravo, putem devet intimnih svjedočenja, od kojih je jedno njezino, istražuje fizičke, psihičke i ekonomske posljedice seksualnog nasilja. Otkriva kulturu ravnodušnosti i nerazumijevanja koja pogađa žrtve i štiti počinitelje te postavlja pitanja što znači izlječenje i je li ono moguće.
Kompleksnost seksualnog zlostavljanja izvrsno je prikazana nizom razgovora s doista vrlo zanimljivim sugovornicima. Christa, Isaac, Karen, Danijela, Krystal i Heath doživjeli su seksualno zlostavljanje u različitim periodima života i na različite su se načine nosili s tim iskustvom. Silovali su ih supružnici, prijatelji, kolege i šefovi.
Ono što je svim pričama zajedničko su posljedice seksualnog nasilja.
Film Zacijeli me na stvarnim, izuzetno potresnim primjerima pokazuje kako seksualna viktimizacija može dovesti do, kako je detaljno objašnjeno na stranicama Ženske sobe, promjena u razvoju slike o sebi, svojoj seksualnosti i vjerovanju parterima/cama u formativnim godinama. Kod osoba koje su preživjele seksualno nasilje rizik od depresije, suicidalnog ponašanja i posttraumatskog stresnog poremećaja prisutan je u daleko većoj mjeri, o čemu svjedoče gotovo svi Danijelini sugovornici, pa i ona sama. Osim toga, svima je dobro poznat osjećaj ”poderane” društvene mreže, odnosno napuštanja od strane osoba kojima su dotad vjerovali (roditelji, partneri, kolege).
Posljedice su bile i napuštanje posla, škole, mornarice, u Danijelinom slučaju i države. Njihovi životi, osobni i profesionalni razvoj bili su naglo zaustavljeni. Neki od njih nisu uspjeli vidjeti lice zlostavljača, dok su neki širom otvorenih očiju upijali svaki trenutak, znajući da će im jedino to biti spas u kasnijoj dugotrajnoj borbi za pravdu i dostojanstvo. Ponovno su proživljavali traumu svaki put kad bi ih netko pitao da im ispričaju što im se dogodilo, uz obavezne popratne komentare, primjedbe i savjete.
Kao protutežu pričama osoba koje su doživjele seksualno nasilje, riječ je dala i Burtonu, Nicku i muškarcu koji je želio ostati anoniman. Njihove priče i okolnosti pod kojima su počinili kaznena djela spolnog zlostavljanja (a jedan i iskorištavanja djeteta), važan su dio filma i otvaraju niz novih pitanja, s posebnim naglaskom na ono možemo li/trebamo li razumjeti zlostavljače i kako prihvatiti činjenicu da su oni u najvećem broju slučajeva osobe koje jako dobro poznajemo.
Osim posljedica, za sve je bio isti i put izlječenja (iako je vremenski raspon tog puta, vidimo u filmu, od nekoliko godina do nekoliko desetljeća): faza negiranja, pa pokušaj pronalaska opravdanja i racionalizacija događaja, samooptuživanje i autodestrukcija te prihvaćanje i oporavak. Iako za neke kraj agonije znači i sudski epilog, jedno je – kako navodi Danijela u jednom od svojih intervjua – zacijeliti ranu, a drugo je tražiti pravdu.
Tu leži i dio odgovora na nezaobilazno pitanje „zašto žrtve toliko dugo čekaju“ da progovore o svojoj traumi. Zacijeli me se, naravno, dotiče i drugih, rekla bih, univerzalnih pitanja koja se bez iznimke ponavljaju kad je riječ o seksualnom zlostavljanju. Ipak, način na koji im autorica filma pristupa nije patetičan, niti se služi bespotrebnim senzacionalizmom.
Mislim da ne govorim samo u svoje ime ako kažem da su priče svih sugovornika iznimno osnažujuće, da pružaju neku vrstu utjehe i nadu da je izlječenje ipak moguće.
Danijela Štajnfeld aktivna je u organizaciji RAINN (Rape, Abuse & Incest National Network). Premijera filma bila je na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu.
Zacijeli me možete pogledati na ovogodišnjem ZagrebDoxu, u utorak 15. lipnja u 20:00 u Kinu SC, i u subotu, 19. lipnja u 15:00 u MM Centru.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
