Velika arhiva retrospektivna je izložba u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika (Galerije PM i Prsten) koja pokriva dva desetljeća stvaralaštva slovenskog umjetnika Tadeja Pogačara i Muzeja suvremene umjetnosti P.A.R.A.S.I.T.E. kojeg je osnovao 1993 godine. Područje interesa su mu ženska pitanja, paralelne ekonomije, samoorganizacija, urbane manjine, transformacija javnog prostora...
U svom radu Pogačar se bavi suptilnom dekonstrukcijom svakodnevice u različitim geopolitičkim i kulturnim kontekstima diljem svijeta, oslanjajući se pritom na teoriju francuskog filozofa Michela Serresa koji govori o „parazitizmu“ kao strategiji privremene kolonizacije određene kulture, društva ili situacije. Poput parazita, muzej P.A.R.A.S.I.T.E. virtualna je institucija koja ne posjeduje vlastiti prostor ni zaposlenike, već zaposjeda teritorije drugih institucija, iskorištavajući njihove resurse za vlastite ciljeve.
Iako donosi prilično nesistematičan pregled radova, zagrebačka izložba pruža solidan uvid u djelovanje slovenskog umjetnika, a najzanimljiviji su projekti koje je započeo u drugoj polovici 1990-ih i tiču se položaja žena – konkretno, seksualnih radnica. CODE:RED je dugoročni, suradnički i aktivistički projekt koji istražuje prostituciju kao specifični oblik paralelne ekonomije te modele samoorganizacije marginaliziranih skupina. Ekonomija seksualnog rada predstavlja važan izvor prihoda za brojne skupine populacije na svim kontinentima, skupine koje su isključene iz dominantne ekonomije. Obično je riječ o ugroženim društvenim skupinama poput žena i djece, koja u stvarnom i simboličkom smislu žive na marginama društva. Nova međunarodna podjela rada uvelike se oslanja na takozvani „ženski rad,“ koji je blisko povezan s migracijom, i u tom kontekstu prostitucija i trgovina ljudima igraju važnu ulogu.
U suradnji s Povjerenstvom za građanska prava prostitutki iz Pordenonea na Venecijanskom bijenalu 2001. održan je I. Svjetski kongres seksualnih radnica i novog parazitizma, u sklopu kojeg je, između ostalog, organiziran Marš crvenih kišobrana te su objavljene novine Sex Worker. Godinu dana kasnije, u Ljubljani je ilegalno podignut privremeni Spomenik neznanoj seksualnoj radnici čiji je cilj bio podsjetiti na anonimne žrtve seksualnog nasilja i zlostavljanja.
MonApoly je pak Pogačarova verzija najpopularnije kapitalističke igre Monopoly, koja vizualno nalikuje originalu, no sadržaj je potpuno izmijenjen. Tijekom igre razmjenjuju se informacije o globalnoj prostituciji, ključnim lokacijama i bandama, a igrači mogu financirati izgradnju sigurnih kuća ili osloboditi seksualne robinje. Edukativna funkcija igre je umjesto akumuliranja kapitala osvijestiti položaj seksualnog rada unutar globalnog kapitalizma kroz kartografiju prostitucije i trgovine robljem.
Predstavljen je i rad CODE:RED Brasil, DASPU (2006.), koji je nastao u suradnji Muzeja P.A.R.A.S.I.T.E. i brazilske civilne udruge Davida koja se bavi građanskim pravima prostitutki. Prostitutke iz Rio de Janeira dizajnirale su modnu liniju DASPU, nazvanu prema otmjenom butiku Daslu, koji je podigao tužbu, no odustao od nje nakon što je ismijan od strane medija. Unikatna vjenčanica koju su osmislile prostitutke prikazana je na modnoj pisti na otvaranju 27. bijenala u São Paulu, a sastojala se od ručnika i plahti iz „hotela ljubavi.“
Projekt Pozor – žena u gradu sličan je inicijativi Saše Šimprage u Hrvatskoj koji je potaknuo imenovanje zagrebačkih ulica prema znamenitim ženama. Pogačarov rad temelji se na nesuglasicama u Sloveniji oko imenovanja ulica, trgova i zračnih luka, a sastoji se od poziva na preimenovanje ulica u središtu Ljubljane. Na njegovoj fiktivnoj mapi vidimo tako imena novinarki, spisateljica, plesačica, feministkinja, slikarica… Simboličko prisvajanje teritorija odnosi se na pitanja kao što su identitet i politike moći – možda zato, ističe umjetnik – nijedna ulica ni trg u središtu grada ne nose žensko ime, čime se dodatno učvršćuje podjela na mušku javnu i žensku privatnu sferu.
Najrecentniji rad, Naša žena (2013.), uklapa se u tradiciju feminističke kritike reprezentacijskih obrazaca žena u medijima, a vrlo je jednostavan i jasan: sastoji se od kronološki poredanih naslovnica slovenskog časopisa Naša žena objavljenih u periodu između 1960. i 1970. Na naslovnicama je očigledna transformacija žene iz produktivne članice društva (radnice, znanstvenice, potpuno odjevene žene na skijanju, u prirodi) u površnu konzumenticu (bez zanimanja, koja razmišlja o modi, pozira na plaži, obilno našminkana).
Zapravo je pomalo iznenađujuće, ali na izuzetno pozitivan način, da se muškarac kroz umjetnost bavi ovim temama, a osobito problemom prostitucije kojeg čak i udruge koje se bave pravima žena najčešće zaobilaze. Seksualni rad i eksploatacija dotiču se cijelog društva i stoga bi ih trebalo razmotriti kao složene fenomene koji imaju svoje uzroke i posljedice te učiniti korake prema njihovoj vidljivosti.
Izložbu možete pogledati do nedjelje, 19. svibnja.
