Gotovo četiri godine su prošle od Ženskog stripa na Balkanu, velike antologije stripa koja je okupila radove ženskih autorica stripa koje su živjele i stvarale na području koje možemo zvati Balkanom: u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Bosni i drugim zemljama. Iako su ženske strip autorice na sceni prisutne još od ranih osamdesetih, razdoblja kada je strip prestao biti samo izvor zabave za dečke u pubertetu i one koje su se tako osjećali i postao ako ne “respektabilniji”, što je samo po sebi komplicirano definirati, onda u svakom slučaju crtan i pisan sa širom publikom na umu.
Ali, osamdesete su iza nas, pank je mrtav iako neki još vole plesati s njegovim reanimiranim truplom, a kultura stripa se na našim prostorima od tada promijenila. Dok se u Americi priča o tome kako su mlade žene najbrža rastuća demografska skupina koja čita i kupuje stripove, mi smo razgovarali s pet hrvatskih autorica kako bismo doznali kakva je situacija sa stripom u Hrvatskoj, koji su njihovi trenutni autorski projekti i kako diše ženski strip na Balkanu.
Ako imalo pratite strip na našim područjima, upoznati ste s Irenom Jukić Pranjić. Uostalom, Ženski strip na Balkanu njezino je idejno čedo, i ako ćemo ikoga nazivati ambasadoricom stripa, onda je to upravo ona. Irena trenutno radi na stripu Mak na plućima prema priči Maje Hrgović, koji bi trebao imati 180 stranica i nada se da će ga dovršiti do rujna.
“Ženski strip je bila sintagma koja je služila afirmiranju scene. Ona je bila napola provokacija, napola šala na račun predrasuda o ženskom, stripu i Balkanu. Knjiga je priređena tako da je iz njenog sadržaja jasno kako je interes autorica stripa toliko širok da ne može zaista biti sveden pod nazivnik nečeg jednoobraznog, niti da sve žene, samo zato štosu istog spola, moraju imati isti pogled na svijet i isti umjetnički senzibilitet. Netko mi je rekao da je tipično žensko stvaralaštvo nježno, preosjetljivo i plačljivo, to mi je bilo vrlo smiješno, naročito u relaciji s predrasudama o tipičnom Balkanskom kao grubom, bezobzirnom i poludivljem. Činilo mi se da je za svakog tko se susrete s knjigom dobro da prođe put od svojih predrasuda, do otkrića da su i „ženski“ i „strip“ i „Balkan“ puno više od onog što su očekivali”, kaže Jukić Pranjić.
U razgovoru s riječkim Novim listom, Jukić Pranjić je rekla kako nije počela crtati stripove motivirana feminizmom, a za Vox govori kako je to zato što kada je prije dvadeset godina počela crtati stripove, nije ništa znala o feminističkoj sceni u Hrvatskoj.
“Izuzetno poštujem rad feministica koje plaćaju istraživanja, osmišljaju taktike društvenih promjena, bave se zakonima i zaštitom žena. Mislim da ne mogu uzeti ikakve zasluge za taj posao nazivajući se feministkinjom samo zato jer to zvuči cool. Mislim da iza te oznake mora stajati netko tko se angažirao puno više od mene”, kaže Jukić Pranjić, no priznaje kako poučena dosadašnjim iskustvom, percepcijom drugih i osobnim životom, u svojim novim radovima više govori o ženskom položaju u društvu.
Irena Jukić Pranjić, Ornament duše
“Moj posljednji animirani film dovršen ove godine zove se Požuda i na tragikomičan način govori o tome koliko žene pretjeruju u idealiziranju i romantiziranju ljubavne veze, te što sve poduzimaju i podnose da bi bile voljene. Nadam se da ću imati priliku raditi i novi film Gamer girl jer je on najangažiraniji po pitanjima ženskih prava. Izvedba ovog filma ovisi o komisiji koja dodjeljuje sredstva za realizaciju filmova, pa ćemo vidjeti hoćemo li ga zaista vidjeti.”
Hrvatski strip, i strip općenito, prilagođava se novim medijima i onome što se voli nazivati “digitalnim dobom”. Prošlo je razdoblje isključivo papira i tiska. Strip se čita na laptopima, tabletima, mobitelima, svemu što ima ekran, a snagu i važnost distribucije stripa digitalno i putem interneta kod nas već dugo znaju Komikaze, mreža za širenje strip aktivnosti na internetu i distribuciju stripova pretežito mladih autora/ica. Osnivačica i jedna od koordinatora Komikaza je Ivana Armanini, strip autorica, ilustratorica, dizajnerica i fotografkinja.
“Brojni problemi strip izdavaštva i popularizacije autorskog stripa nestaju na internetu. Komikaze.hr mreža besplatnih stripova je uvijek i svima dostupna za gledanje/čitanje, privlačeći nove autore/ice sa svih dijelova kugle, kontinuirano se šireći i jačajući”, kaže Armanini.
“Samo izdavačka pohlepa koči napredak i svijetlu stripovsku budućnost. Broj autora koji rade stripove samo digitalno raste. Strip-festivali i izložbe su se transformirali u mjesto susreta i razmjene iskustava. Era Gutenberg je na zalasku, a tradicionalni tiskarski medij se oslobađa i traži nove izlagačke prakse. Strip osvaja prostor interneta, klubova, Facebook i uličnih wallova.”
Od preko dvije stotine autora na Komikaze stranici koja tematizira autorski strip, čak 60 je iz Hrvatske. Nedostatak autora/ica stripa u Hrvatskoj najmanji je problem, smatra Armanini. “Superjunaci/kinje imaju puno posla u Hrvatskoj”, kaže, komentirajući “spašavanje” hrvatskog stripa.
“Iz hrvatskog državnog proračuna izdvaja se sramotnih 0,49 posto za kulturu. Jedan sat je tjedna satnica likovnog odgoja u školama, slaba je distributerske umreženost na području exYu scene, needucirani su novinarski kadrovi, stripokritički rakurs je nepostojeći, marže u knjižarama su previsoke, tiskare su preskupe, autorski honorari slabi, a porezi na njih previsoki. Medij stripa je na hrvatskoj artističkoj sceni niže rangiran, galerijske mašinerije su trome; izdavači, neskloni rizicima s novim idejama i mladim ljudima su pod tržišnim diktatom.”
Zbog svih tih čimbenika, nije ni čudo da se većina strip autora/ica okreće Komikazama i drugim sličnim sredstvima alternativnog izdavanja i promoviranja vlastitog rada, tako da se nezavisna strip scena u zadnjih pet godina naglo razvila, što je obilježio Ohoho Festival u travnju.
“Osim prirodne evolucije medija i digitalnog širenja stripedukacije, postoje jaki europski trendovi kojima se ne možemo zauvijek odupirati. Slaba ili nikakva kulturna strategija nije alibi za autizam i kulturnu inerciju”, Armanini komentira.
“Izvori samoobrazovanja su se promijenili, nismo više tako lokalno uvjetovani kao nekada. Internet je ljudima otvorio nove perspektive, putovanja su sve dostupnija a fluktuacija ljudi, kulture i iskustava se povećala. Kriza koja nam svima ljulja tlo pod nogama očito je pokrenula kreativne vulkane. Često se događa da baš kada se sve raspada, scena cvate, jer se okrećete sebi u trenucima kada naprosto nemate što izgubiti.”
Plakat za Komikaze poPuli, Ivana Armanini
Ali treba li strip ostati “na rubovima” i u undergroundu, ili je vrijeme za (ponovnu) popularizaciju stripa i širenje strip kulture u mainstream? “Popularizacija je dvosjekli mač. Divlja priroda, zanimljiva avanturistima, za svakodnevni život je neodrživa najviše baš zbog nedostatka prometne infrastrukture – nužne za život, a pogubne za prirodu”, objašnjava Armanini.
“Prepreke uvijek postoje, a osobnu bitku vodimo svi, samo se razlikuju “neprijatelji”. Divno je doći u Francusku u kojoj su naizgled svi problemi na društvenom planu više-manje riješeni , stripknjižare su na svakom uglu, a strip je uz sir i vino glavni izvozni proizvod. Problem je što na kraju ipak ostajete sami sa sobom i tada kreću najveće bitke: s vlastitim egom, traumama, kreativnim blokadama, vanjskim izazovima, Facebookom, i tako dalje, i tako dalje.
Po meni je tu uvijek karakterno pitanje, gdjegod se slučajno rođenjem zatekli. Slobodu ne nasljeđujemo niti možemo zauvijek izboriti. Underground je moj osobni izbor jer se veći i atraktivniji fomati previše bave formom, pritom često gubeći autentičan sadržaj i unutrašnju motivaciju. Ali svugdje ima iznimaka pa nitko ne zna gdje ćemo završiti.”
No, i dalje se nameće pitanje “ženskog” stripa, i toga govorimo li o stvarnom fenomenu, ili je samo manje komplicirano koristiti se provokativnom i lako pamtljivom frazom kao što je “ženski strip”, radije nego da idemo u objašnjenja i napišemo nešto kao “žene koje crtaju stripove, ali i pišu, fotografiraju, dizajniraju, animiraju, i stvaraju svoj prostor unutar različitih umjetničkih i regionalnih pokreta”, čije stvaralaštvo ne možemo svesti na zajednički nazivnik samo zato što su istog roda.
Dapače, u razgovoru sa slovenskim časopisom Stripburger, Ivana Armanini komentirala je kako ne misli da postoji nešto što se može nazvati “ženskim stripom”, iako je sudjelovala u antologiji s tim u naslovu. Knjigu ne sudimo po koricama, a kao što je dokazao i Ženski strip na Balkanu, ni antologiju po naslovu!
“Strip je medij koji artikulira cjelinu, kao i drugi mediji. Muškarci danas hrabro otkrivaju i izražavaju i svoju „žensku stranu“ čak i u stripu. I obratno. Iz perspektive suvremenih strip „samospoznajnika“, s jajnicima i bez njih, teško je govoriti u jasnim granicama. Slažem se da je to možda u hrvatskom kontekstu viša točka gledišta, ali pomak prema sebi koji zovemo autorskim stripom nije rezerviran samo za žene. S druge strane, činjenica je da treba intenzivno raditi i na jačanju „ženske fronte“. (Ne)kulturno nasljeđe treba mijenjati, a to nije moguće bez jakog angažmana. Ove godine je Europski parlament izglasao nejednakost muških i ženskih poslova. Društvo je izbljuvalo još jednu sramotnu odluku. Postoji snaga grupe i metoda da se neka scena koja je sama po sebi sklona samozatajenju, prepozna, definira i afirmira”, kaže Armanini.
Ženski strip – Komikaze fragmenti: Dunja Janković, Evett Mak, Petra Brnardić, Ena Jurov, Ivana Armanini, Nina Bunjevac, Clementine, Neja Tomšič, Ivana Pipal, Anna Ehrlemark, Nele Broenner, Magda Drobczyk, Agneizka Piksa, Petra Brnardić
Komikaze mreža već 12 godina radi intenzivno i na afirmaciji “ženskog stripa”. Stripovi nekih autorica su prvi put objavljeni baš u Komikazama, a mreža je više puta prepoznata kao “ženska” zbog aktivnih ženskih protagonistica, kaže Armanini. Samo neke od autorica su: Ivana Pipal (1990) Hr, Petra Brnardić (1978), Hr; Petra Balekić (1989) Hr, Ena Jurov (1988) Hr; Dunja Janković (1981) Hr; Lina Rica (1981) Hr; Clementine (1985) Fr/De; Nele Broenner (1980), De;Magda Drobczyk (1985) Pl; Katie Woznicki (1984) SAD/Sr; Evet Makk (1984) Sr;Eroyn Franklin, Seattle/ Washington; Martha Verschaffel (1987) Be; Agneizka Piksa, Po;Maja Majolinica (1982), Sr; Nina Bunjevac (1980) Ca/Sr; Clara Bessijelle Johansson (1990) Sw;Anna Ehrlemark (1981) Sw; Maja Veselinović (1980) Sr; Azul Biaseotto, Brazil; Sonja Gašperov (1981) Hr; Aya Kakeda (1990) Tokio/Japan.
Lea Kralj Jager jedna je od novih mladih umjetnica koja radi stripove i bavi se animacijom. Nedavno je snimila debitantski animirani film Na prvi pogled, rađen u potpunosti stop-motion (lutka film) tehnikom. Privlači je dio posla u kojem izrađuje stvari, od setova do samih lutaka, i voli zaprljati ruke, a lutka animaciji sklona je od djetinjstva. Na prvi pogled bit će u panorami u sklopu ovogodišnjeg Animafesta sljedeći mjesec, a setovi s filma bit će izloženi u sklopu izložbe hrvatskog lutka-filma.
Što se tiče stripa, Jager radi na biografskom stripu o Mariji Jurić Zagorki u suradnji s Centrom za ženske studije (na naslovnoj slici, druga epizoda) što je prvi primjer suradnje stripašica i aktivistica u Hrvatskoj. Nedavno je završila još jednu strip-epizodu iz Zagorkinog života, i objavljuje recepte u formi stripa za Chickpea Magazine. Osim toga, planira se vratiti osobnim projektima, među kojima je i jedna zombie priča. Želi se nastaviti baviti biografijama poznatih i utjecajnih žena iz regije, i kaže kako bi prvu najradije u strip stavila Nastu Rojc.
“Sve je više žena koje crtaju i konzumiraju stripove, pa treba stvoriti prostor gdje ćemo moći razgovarati o kvaliteti pojedinih radova, izvan konteksta samoga spola i roda”, kaže Jager.
“Nekako me uvijek mučila problematika književnosti i ženskog pisma, ili stripa i ženskog stripa. Izvana izgleda kao da žene nisu dovoljno kompetentne da bi ih se nazivalo samo autoricama, nego je ona uvijek žena autor, a umjetnost koju stvara je uvijek ženska umjetnost, permanentno fiksirana stepenicu ispod muške. Mislim da je vrijeme da se stvaralaštvo pojedinca uzdigne iznad spolnih obilježja njezinog ili njegovog autora. Ovo je moje osobno stajalište jer i sama želim da me se gleda kroz prizmu mog rada, a ne kroz činjenicu da sam i sama biološki žena koja eto, crta.”
Lea Kralj Jager, kadar iz Nicola & Belmondo
Jedna od mlađih umjetnica na strip sceni je Ivana Pipal, čiji je strip album Priča o teti Mandi objavljen ranije ove godine, a bavi se identitetom, jugoslavenskim socijalizmom i prkošenjem patrijarhalnim idealima i prvenstveno je motiviran starim pričama naših baka i djedova. S obzirom da joj je naracija jedna od glavnih komponenti većine radova, strip je Pipal najjednostavniji način da priču ispriča slikom.
Svi njezini stripovi nastali su spontano, na temelju kratke ideje i često u jednom dahu. Stripu je najviše privlači, kaže, činjenica da sa svakim novim stripom može očekivati neku promjenu u vlastitom radu, s obzirom da na početku rada nikada ne zna što će napraviti. Za nju je strip medij kojim još uvijek može pomicati neke granice i koji svojom linearnošću naracije potiče nastanak čudnih situacija i apsurda, koji je Pipal vrlo drag.
“Stripovi svih su žena ženski stripovi, bez obzira na vrstu i temu kojom se bave,” kaže.
“Potreba za izdvajanjem žena kao autorica i naglašavanje ženskog stripa se pojavila zbog mišljenja da se samo muškarci bave stripom. A autorice su možda u strip unijele specifičnu vrstu senzibiliteta, teme koje su komentar vlastite pozicije u društvu i svojim radom ruše stereotipni prikaz ženskih likova koji se pojavljuju u klasičnim muškim stripovima; puno češće pričaju priče kroz ženski glavni lik koji je kompleksnije i realnije prikazan. Na taj način, mislim da je moj rad sigurno dio ženskog stripa. Ne biram namjerno teme koje će izražavati komentar na položaj žena, ali inspiraciju dobivam iz vlastitog života… a žensko sam biće.”
O svojim planovima kaže: “Trenutno istražujem popis sastojaka koji čine osjećaje, pripremam eksperimentalni udžbenik na tu temu, koji bi trebao pojednostavljeno predstaviti način na koji ljudsko biće doživljava svijet pomoću svojih osjetila: oči, uši, jezika, nosa i kože. Radim i na prijedlozima kako koristiti i istražiti sposobnosti koje imamo kao ljudska bića. Taj materijal ću iskoristiti za jednu izložbu, jednu plesnu predstavu i nadam se, nekoliko stripova.”
Ivana Pipal, Kolači
Helena Janečić , slikarica i strip autorica, hrvatskom stripu dala je Horny Dyke na rubu konvencije, strip o lezbijskoj superjunakiniji djelomično inspiriranoj Dylanom Dogom koja ženama pomaže u obavljanju svakodnevnih poslova. Horny Dyke se divi i zavidi Dylanu Dogu, kaže, a da se sretnu, pitala bi ga sigurno za savjete sa ženama, pa i za savjete o outfitu.
U svom radu sa stripom Janečić je najpoznatija po superjunačkoj fikciji, ali kaže kako je u zadnje vrijeme shvatila da su joj u tematskom smislu zanimljivije situacije iz stvarnog života. Trenutno radi na autobiografskom stripu o svom životu u Osijeku, u kojemu će govoriti o suživotu s mamom, lezbijskoj egzistenciji u malom gradu i odnosu s djevojkom. “Strip će također biti edukativan: kako uloviti dobru i uspješnu curu, kako nabaciti par mišića,” kaže.
“Žao mi je što uopće mora postojati termin ženski strip, ali da bi se ukazalo na postojanje ženskih autorica u mediju u kojem prevladavaju muški autori, on je valjda trenutno neophodan”, dodaje.
Bila sintagma “ženski strip” samo sintagma ili još uvijek neophodni zajednički nazivnik za promociju i (de)konstrukciju uloge ženskih autorica i njihovog rada na stripu, nikako se ne može reći da je stvaralaštvo žena u autorskom i nezavisnom stripu marginalizirano ili da su to žanrovi u kojima žene minimalno sudjeluju. Tako je to bilo 2010. godine kada je izašla antologija Ženski strip na Balkanu, tako je danas, a kako će biti u narednih pet godina?
“Nadam se da će nastaviti istim tempom kojim pulsira posljednjih desetak godina”, kaže Irena Jukić Pranjić. “U posljednje tri i pol godine izašla su tri albuma Sonje Gašperov: Vučine – od kolijevke do groba, Vučine – Nasljednik i Vučine – Urlaci. Nina Bunjevac izdala je album Hladna kao led, a na jesen će se u Hrvatskoj pojaviti i njen najnoviji album Fatherland, Sara Divjak objavila je album Dermatillomania. Pojavilo se i dosta novih, mladih autorica od kojih je Yana Adamović objavila album Vinski put zajedno s Igorom Kordejem.”
“Navijam za malo bolju potporu od strane Ministarstva Kulture koje bi itekako moglo pomoći u razvoju domaćih autora. S obzirom na dosadašnje dosege domaćeg stripa, zaista imaju temelja da jednako povjerenje koje pružaju stimulirajući autore na književno stvaralaštvo iskažu i autorima stripa. Kada bismo sva izdanja izašla u posljednjih deset godina stavili na policu, skupili bismo zbirku koja – ili je pravo čudo, ili možda dokaz da zemlje seljaka na brdovitom Balkanu i nisu tako loše.”
Helena Janečič, Best Ideas
