U novoj zbirci eseja Europa u sepiji Dubravka Ugrešić vraća se temama kao što su migracija, izdomljenost, nostalgija, položaj pisaca u transnacionalnom kontekstu, posljedice globalizacije i konzumerizma, te odnos Istoka i Zapada, koje je obrađivala i u knjigama Napad na minibar (2010), Nikog nema doma (2005), Zabranjeno čitanje (2001) i Kultura laži (1996).
Navedene teme provlače se kroz sve knjige, tvoreći svojevrsnu tematsku cjelinu, no ta je konzistencija u novoj knjizi narušena blagom promjenom tona: naime, autoričina karakteristična crnohumorna optika zamijenjena je sepija-naočalama kroz koje se sve doima beznadnim, sumornim i nepovratno izgubljenim.
„Nema više nade,“ piše razočarana pripovjedačica. Nijedan od njenih zapisa „nije sretan,“ jer danas “s čovječanstvom definitivno nešto nije u redu“ – „svatko vuče za sobom psihijatrijski ležaj.“
Revolucija je jedna od glavnih tema knjige, no pojavljuje se samo u obliku vlastite nemogućnosti: iako je nužna, zbog “nedostatka budućnosne imaginacije,” revolucija je u praksi trajno odgođena.
Inzistiranje na sveopćoj degradaciji na trenutke postaje zamorno (koliko još puta moramo slušati o tome kako napredak tehnologije i prevelika dostupnost informacija uzrokuju „duboki manjak“ i uništavaju međuljudske odnose?) i na momente vam se može učiniti da čitate vijesti iz crne kronike.
Takva strategija može se protumačiti kao svojevrsna šok-terapija svakodnevnim užasima pred kojima zatvaramo oči iz straha, koji Ugrešić definira kao jednu od ključnih emocija suvremenog svijeta. Koliko je ta strategija uspješna, odnosno koliko bombardiranje čitatelja negativnošću doista potiče na kritičko sagledavanje društvenih procesa i fenomena, teško je reći – svatko treba odlučiti za sebe. U konačnici, možda je upravo autorica ta kojoj nedostaje budućnosne imaginacije.
U trećem, ujedno i najboljem, poglavlju knjige, Ugrešić se bavi položajem autora/ica danas, odnosom malih i velikih književnosti te pitanjem ženskog kanona.
U eseju „Od čega se sastoji autor?“ pisanje na malom jeziku izjednačuje s etno biznisom u kojem se pisci moraju prilagoditi velikoj, najčešće angloameričkoj, književnosti te se pretvoriti u brend, odnosno visoko standardizirane autore, kako bi postigli vidljivost izvan nacionalnih okvira.
Slijedi da je kooptacija otpora neizbježna jer tržišna logika i etičke motive pretvara u proizvod, i „tako i najčišća borba za slobodu postaje borba za tržišni prestiž.“ U konačnici, pisati na malom jeziku „nije profesija, to je već dijagnoza.“
Patologizacijom malih književnosti tako se ukazuje na njihov nemogući položaj – onaj gubitnika u tržišnoj utrci u kojoj uvijek pobjeđuju oni čiji tekstovi ne trebaju putovnice.
U odličnom eseju “Ženski kanon?!” nacionalnu književnost Ugrešić uspoređuje s nogometnom momčadi: svi igrači, kao i svi idoli, su muškarci. A što je sa ženskim kanonom? Kome uopće autorice upućuju svoje književne poruke? Autorica upozorava na položaj književnica i njihove publike kao svojevrsnu slijepu mrlju svijeta književnosti, tvrdeći da žene još uvijek baziraju svoje vrijednosti na „samokolonizirajućim pretpostavkama.“
Modeli ženske kulture (poput Fride Kahlo, Oprah Winfrey ili princeze Diane) su, dakle, samo prividno emancipatorski, a zapravo su prilagođeni muškim fantazijama i stereotipu žene mučenice/svetice.
Ugrešić također ukazuje (nažalost, samo u jednom paragrafu) na mogućnost pronalaženja emancipatorskog potencijala u tzv. supknjiževnim žanrovima (npr. književnosti namijenjenoj tinejdžerkama), koji do prije tridesetak godina jedva da su bili smatrani književnošću, a danas su se infiltrirali u akademski mainstream te predstavljaju alternativu kulturi srednje klase.
A koje modele ženskosti Ugrešić koristi? Svi znamo da je nemilosrdna prema mačizmu, agresivnosti i neznanju balkanskog muškarca, osobito gastarbajtera, a u knjizi se ističe epizoda u kojoj u jednom amsterdamskom trgovačkom centru promatra svoje zemljake koje prepoznaje po odjeći i hodu, izbačenim trbusima i gazdinskom držanju.
„Njihova su lica bugačice koje su upile lica muškaraca s kojima su rasli, jedno se preslikava u drugome, lica djedova i očeva, ujaka i stričeva … lica političara, generala, vojnika, ubojica, kriminalaca.“
Njima suprotstavlja sliku androginog modela Andreje Pejić, koju idealizirano i pomalo smiješno opisuje kao blistavog jednoroga, simboličnu figu balkanskome junaštvu i božansku pogrešku od koje zastaje dah (?!).
No, Ugrešić ne ograničava svoju mizantropiju na muškarce – tu i tamo iznenađujuća mizoginija proviruje svoju ružnu glavicu, i to često u obliku tjelesne odbojnosti popraćene implicitnom moralnom osudom.
U njenim preciznim disekcijama svakodnevice žene izgledaju poput debelih ostarjelih grupija Abbe ili su napadne kokoši koje govore tanjušnim metalnim glasovima i nose uske traperice (pogled na njihove guzice u pripovjedačici izaziva gotovo sartrovsku mučninu).
Tu su i dvije prijateljice na kavi od kojih je jedna poput metka, druga poput pudinga, a obje pobuđuju podjednaku količinu zazora; djevojke koje neumjereno gutaju kontracepcijske tablete; djevojke koje tipkaju na mobitel; zatim mlada umjetnica, koju naziva „nadobudnom i lijenom djevojčicom“ i proglašava figurom opće umjetničke i intelektualne apatije; i konačno, „porno-komedijašice“ Filipinke koje vrte guzicama i izbacuju grudi dok zavode imućne Engleze.
U tom posljednjem eseju ono što bi trebala biti kritičnost prema kolonijalističkom stavu te rodnoj i klasnoj nejednakosti ubrzo se pretvara u jedva prikrivenu moralnu osudu više Filipinki (koje uspoređuje sa šišmišima) nego Engleza, popraćenu fizičkim gađenjem, jer ipak su one te koje izvode „vulgarnu pantomimu“ (ližu svinjske kosti, međusobno se sudaraju pubičnim kostima) i ispuštaju iritantni rafalni smijeh od kojeg pripovjedačicu podilazi jeza.
Ovakvi momenti nažalost kvare Ugrešićkina tipično pronicljiva i oštra zapažanja, postavljajući pitanje da li je gorčina postala sama sebi svrhom.
Sam kraj knjige donosi mogući odgovor na to pitanje: na posljednjoj stranici, gotovo poput zalutalog post scriptuma, pojavljuje se tračak optimizma usred sepijasto obojenog svijeta. Nakon promišljanja o smrti knjige, posljedicama globalizacije i nezaustavljivom napretku tehnologije koja gazi sve pred sobom, pripovjedačica zaključuje da ipak „treba sudjelovati u orgiji komunikacije“ i svim snagama poticati putovanje tekstova, „jer na nekom drugom kraju našu poruku čeka primatelj.”
Kruženje tekstova možda pridonosi umnažanju nesporazuma, ali i generira uvijek nova značenja, i zato trebamo ustrajati na književnosti i književnom otporu.
