Uvodna špica: veseli, poskakujući, ljepljivi džingl od kojeg zuji u glavi kao od previše koka-kole, onaj koji bi te natjerao da naručiš Megić u gluho doba noći.
Zavali se na kauč i prepusti se obećanju instant-drame i jeftinih užitaka koje će te našopati dopaminom bolje nego skrolanje For You Pageom, bejbe.
Mogu te ukrasti na minutu za razgovor? Prva kritika koju sam ikada napisala bila je prilično negativna i za žanr neobično čitana, osobito imajući na umu da se radilo o zbirci poezije. Knjiga o kojoj sam pisala ubrzo je, neovisno o mojoj refleksiji, ostvarila zavidan recepcijski i tržišni uspjeh, dok se nad mojom tek započetom kritičarskom karijerom – upravo zahvaljujući toj refleksiji – nadvio zvuk anđela i zasjalo neonsko-ružičasto svjetlo poželjnosti. Atmosfera je bila napeta; dok me dobar dio obožavatelja autoričine knjige na društvenim mrežama prozivao elitisticom zatrovanom akademskim obrazovanjem ili balavicom bez iskustva, počela sam primati brojne poruke kolega_ica koji su slavili spoj moje nonšalantne hrabrosti i analitičke potkovanosti, na književnim su mi događanjima odjednom prilazili nepoznati ljudi i čestitali, a ponude za različite poslove u polju književnosti naglo su se zagomilale. A new bombshell has entered the villa?
Tekst koji je trebao biti početnički pokušaj, moja Big Brother ispovjedaonica, zahuktao je dinamiku sezone, proizveo bujicu pažnje i prepoznatljivosti, pa čak i vlastiti mali fan/hate club publike koja je u meni vidjela sebe – i baš me zato obožavala ili mrzila. Odbijanje jednog tipa poetike pretvorilo se u nešto veće od mog privatnog estetskog suda; ulazak u igru uloga, pozicija i tipologija koje oblikuju književno polje. Međutim, u ovom reality showu, nažalost, nema estetski zadovoljavajućih koktela i isklesanih tijela u sićušnim bikinijima, opsesije monogamijom i kapitalističkim ritualima veze, ali, nasreću, ima drame, saveza i eliminacija, pažljivo izrežirane ispovjedne intime, citabilne ranjivosti i brendiranih persona. Umjesto ljubavnih trokuta, gleda se kako se natjecatelji bore za naklonost žirija, umjesto afterpartyja, tu su književne tribine, a umjesto finala s vatrometom – nagrade, rezidencije i pozivi na festivale.
Upoznaj natjecatelje
Kritika se često zamišlja kao oblik uspostavljanja dobrog ukusa: što vrijedi, što treba čitati, što je važno. Moj je dojam, naprotiv, da upravo trenuci gađenja, odbijanja i iživciranosti otkrivaju kako književno polje uopće funkcionira. Ukus je uvijek društvena valuta, marker klase, obrazovanja i kulturnog kapitala, dok je neukus ono što izmiče i što sustav pokušava zatomiti, premda ga neprestano proizvodi.
Književno polje, poput svakog dobrog realityja, zasniva se na dvostrukoj logici: publika želi emotivni intenzitet, identifikaciju, brze prečace do istinskog ili autentičnog iskustva, dok se od žirija (kritike, institucija, festivala) očekuje da održava privid ozbiljnosti, kriterija i kompleksnosti. Upravo u toj pukotini nastaje Cvilidreta (The Tear-Jerker). Stihovi te figure nabijeni su emocijom, ali bez unutarnje logike i strukture koje bi tu emociju poduprle. Afektivnost se proizvodi kao samodostatna gesta ili demonstracija boli, i baš zato brzo sklizne u klišej. Kritičari koji pile po temi Instagram poezije u pravu su kad opetovano ističu da taj tip poezije odbacuje složenost i nepristupačnost, no upravo zato i ima toliku publiku. Ekipa želi instant-identifikaciju, spektakl emocija i ustvari shvaćati što je pjesnik htio reći, a ne rasklapati metričku shemu, osjećati se glupo i dobiti glavobolju. Publika screenshota pjesmu i dijeli je, ali forma ostaje prazna, a pjesma ne uspijeva proizvesti ništa osim mehaničkog ponavljanja emotivnog okidača.
Na to se nadovezuje The Trendsetter, figura koja funkcionira kao poetski pandan lifestyle influenseru_ici koja je uvijek u trendu i koraku s temama na koje drkaju raznorazne potpore, stipendije i medijska mašinerija: tijelo, trauma, rod, identitet. Problem nije u temama – one su važne – nego u njihovoj predvidljivoj i banalnoj obradi, u tome što se pretvaraju u sladak dodatak; torbicu, ogrlicu ili naočale bez dioptrije. Kad svaka zbirka reproducira iste obrasce, rezultat je uniformirana, deja vu estetika koja održava privid suvremenosti. Upravo je to gorka logika poezije; beskrajne mogućnosti izraza stalno se svode na formulaične odgovore i copy-paste rješenja koja klize niz dlaku očekivanja žirija i publike.
Sličnu funkciju ima i The Crowd-Pleaser, ili, bolje rečeno, otvara još jednu dimenziju iste logike. Ova poetika nudi lako probavljive, glatko klizeće stihove koji se bez napora uklapaju u horizont očekivanja publike. Sve je odmjereno tako da ne zaboli i da se nitko ne osjeti prozvanim. Takva poezija ne izaziva otpor i ne riskira neuspjeh i upravo se zato doživljava kao comfort food književne scene. Čitatelj_ica dobiva dozu nečeg prepoznatljivog i utješnog, ali ništa što bi potreslo ili otvorilo prostor neizvjesnosti. Gađenje prema poeziji dokazuje da ona još uvijek ima snagu pokrenuti nešto u nama i koliko još uvijek izaziva žudnju – samo što se ta žudnja ne pretvara u traženje „novog”, nego se kanalizira kroz generičke proizvode.
U ekstremnijem obliku ta se dinamika očituje kod The Over-Sharer. On_a pretvara svaki osjećaj u stih, ne mareći za strukturu, ritam ili ekonomiju izraza, uvjeren_a da je dovoljna ogoljena „iskrenost”. Rezultat su tekstovi koji se razvlače, gomilaju suvišne riječi i guše ono malo energije što ih je uopće i pokrenulo. Kao kada u realityju kandidat_kinja ne zna stati, pa se sati materijala na jedvite jade moraju srezati na dvominutni isječak, tako i ovdje napuhanost guši samu pjesmu. The Over-Sharer podsjeća da i promašene pjesme imaju svoju privlačnost: pokazuju rub onoga što poezija ne može ostvariti, ali upravo zato održavaju fantazmu da bi jednom mogla.
Šećer na kraju je, ništa manje bitna, The Sloganista. On_a uvijek nastupa s angažiranim stihom koji zvuči kao uvriježeni natpis s prosvjednog transparenta: jasno, glasno, politički korektno. Time što se oslanja na taj tip retorike, pjesme često djeluju pozerski, kao gesta bez slojevitosti ili stvarnog sudara individualnog i kolektivnog. Za nju ili njega to je dovoljno jer je sama gesta uzdignutog slogana dokaz književne vrijednosti. Problem nastaje kada se ta retorika dovede u pitanje – The Sloganista ne podnosi sumnju, a svaku kritiku svog pamfletizma odmah tumači kao znak elitizma, konzervativnosti ili nedostatka empatije. Kese, etikete, rekla bi Bojana Vunturišević.
Trailer za novu epizodu
Sve te figure nisu samo slučajne individualne poetike nego i simptomi književnog sustava, vezani uz uvjete produkcije i prezentacije poezije u Hrvatskoj danas. Svako polje ima svoja pravila igre, pa tako književno posljednjih godina nagrađuje upravo ove tipove nastupa, koji su ogledala institucionalnih, tržišnih i medijskih uvjeta u kojima nastaju i u kojima se prezentiraju. Urednički i izdavački mehanizmi takve zapise guraju na tržište, oblikuju ih u brendove i podupiru trendove koji im osiguravaju cirkulaciju. Drugim riječima: ne radi se o lošim pjesnicima i pjesnikinjama, nego o sustavu koji selektira i amplificira određene tipove poetika jer se uklapaju u širu ekonomiju kulturnog kapitala.
Gađenje i iživciranost stoga nisu samo tvrdoglava osobna frustracija, elitistička poza ili isprazno podrugivanje, nego dosljedna metoda čitanja, alarm koji podsjeća na obrasce i trikove koji oblikuju mejnstrim. Kada nešto doživim kao patetiku, klišej ili pamfletizam, to mi ne govori o (ne)ukusu pojedinog autora_ice, nego o uvjetima u kojima je taj ukus nastao i o skeli koja ga podupire: od kulturnih politika koje nagrađuju određene teme, preko festivalskih formata gladnih parola i suznih ispovijesti, do tržišta koje knjigu polira dok ne zasja kao beživotni ukras za police.
U tom smislu gađenje znači da još uvijek nešto očekujem od poezije – ne ozbiljnost u smislu uzvišenosti mramornih bisti, nego ozbiljnu neozbiljnost: šljokice koje se ne daju oprati s obraza, TikTok ples koji je izvan ritma, lampicu koja titra pred eksploziju. Odbijanje je podsjetnik da poezija uvijek nudi nakrivljeno obećanje nečega „drugog”: scene koja još nije emitirana, obrata koji producenti_ce skrivaju, tajne koja čeka iza ugla, svjetlucanja onoga što bi moglo biti.
Svaki je kraj sezone napeti cliffhanger; gađenje i iživciranost su ono što me uvijek vraća na kauč, tjera da opet stisnem play i prepustim se tom apsurdnom ringišpilu. Ja, The Side-Eye Killjoy, još uvijek, doduše, sjedim u ispovjedaonici, kolutam očima i žvačem gnjecave kokice, ne zato što mislim da ću promijeniti scenarij ili utjecati na izbor pobjednika_ce, nego jer bez mojih refleksija ne bi ni imalo smisla gledati ovaj show.
Odjavna špica.
Tekst je originalno objavljen na Versopolisu na engleskom jeziku.
