Većina mojih prijatelja_ica različitih rodnih aproprijacija i zamjenica ne voli strejt parove i strejt ljude. Ja se ne slažem – uglavnom im volim pristupiti s djetinjom znatiželjom s kojom sam nekad odlazio u zoološki vrt, uzbuđen što ću vidjeti lijene zmije, divlje mačke i eterične meduze koje uvijek izgledaju kao da lete, lebde i plutaju u isto vrijeme, ispitujući što je to što određuje oblike kretanja pod vodom i nad njom. Nešto je otrežnjavajuće u činjenici da se jedini društveno prihvaćeni modeli romantično-seksualnih odnosa prelamaju oko stvari koje u kvir odnosima često nisu ni tema, a kamoli problem.
Dok empatično kimam glavom prijateljicama koje sa svojim partnerom ne mogu iznaći rješenje dugoročnosti odnosa bez prokreacije ili uspostaviti sustav komunikacije koji obuhvaća raspored čišćenja kupaonice, iza suosjećanja krije se neka vragolasta zahvalnost što je set problema s kojima se kvir ljudi nose u jednoj sasvim drugoj domeni, od problema ormara, manjka kandidata_kinja na tržištu, istraživanja različitih seksualnih praksi do pitanja koliko dejtova treba proći prije nego što se uselimo skupa te kad je i na koji način okej otvoriti vezu. Ovo važi, dakako, ukoliko načas zanemarimo probleme velikih gradova, generalne otuđenosti i seks-turizma te ostanemo na odnosima koji zaista jesu odnosi, a ne situacijske začkoljice.
Zato mi je premisa Poziva pod redateljskom palicom i glumačkim vodstvom urnebesne Olivije Wilde bila izrazito zabavna: Angela (Olivia Wilde) i Joe (Seth Rogan) jedan su od tih parova o kojima morate slušati od svojih strejt prijateljica – posvađani, umorni, opterećeni ljudi čiji je dugogodišnji brak samo prostor u kojem svatko pokušava iznaći nešto što će pripadati samo njemu ili njoj, prostor međusobnog izbjegavanja gdje zajednost postupno postaje samo obveza i opterećenje.
U goste im jedne večeri dolazi par s gornjeg kata, Piña (Pelelope Cruz) i Hawk (Edward Norton), koji ih svojom otvorenošću, ležernošću, glasnim seksom i opipljivom kemijom suoče s vlastitim nezadovoljstvom u braku kroz niz komičnih situacija, replika i gotovo slapstick intervencija. Poziv je, uzgred budi rečeno, također adaptacija filma Sentimental španjolskog dramskog pisca i režisera Cesca Gaya, gdje se sukob partnera na kraju razrješava njihovom spoznajom da ne žele odustati jedno od drugoga, gdje odlaze spavati u sobu u kojoj i doslovna i figurativna svijeća njihove ljubavi još uvijek gori.
Pitanje koje se otvara kroz raspravu o seksualnim životima dvaju parova pitanje je blisko svima u dugoročnim odnosima, a to je kako održati plamen strasti kad intimnost raste, a osoba nam postaje sve bliža i bliža. Dobar dio strasti, podsjeća nas psihoanaliza, utemeljen je na nepoznatom i novom, na mogućnosti da se osoba pretvori u nešto drugo i da nam ne postane odviše poznatom. Piña i Hawk istražuju tako užitak u nenormativnim seksualnim praksama, odnosno svinganju, te otvorenoj komunikaciji o svojim fantazijama, dok ih Angela i Joe oduševljeno slušaju, zaista pokazujući istu količinu znatiželje i entuzijazma kao ja pred meduzama u akvariju zoološkog.
Na stranu urnebesna činjenica da se oko ideje otvorenog razgovora u vezi radi ovakav big deal, da Angela i Joe o seksu ispituju kao da se radi o nečemu neopisivo egzotičnom te da su stvari o kojima ja ne mogu začepiti nešto što je velikom broju strejt parova znanstvena fantastika; možda je čak interesantnije da je ovo još jedan visokobudžetni holivudski film koji je u svojoj suštini komedija ponovljenog braka, o čemu sam pisao u osvrtu na Dramu.
Ukratko, radi se o pojmu Stanleyja Cavella iz njegove studije klasičnog Hollywooda, a obuhvaća filmove (uglavnom komične u tonu) u kojima se braku pristupa kao ugovoru: prostoru gdje se kroz rekonstituciju zajedničkih pravila rješavaju krize kako bi partneri pronašli način da ostanu zajedno, odnosno zavrijede ostanak s drugom osobom. Nešto je možda i simptomatično u ponovnom oživljavanju ovoga žanra danas. Aplikacije za dejtanje svele su upoznavanje potencijalnih partnera na kopanje po policama u trgovini, a bastardizacija je terapijske terminologije omogućila opravdavanje korozivnih i sebičnih ponašajnih obrazaca „uspostavljanjem granica” i „radom na sebi”.
Provođenje vremena s bliskom prijateljicom svodi se na „emocionalni rad” koji predstavlja veliku prepreku tome da postanemo „najbolja verzija sebe”, a mnogi_e su pronašli_e razgovore kakvi im u vezama fale – u AI-u. (Usput budi rečeno, mogli_e ste pitati bilo kojeg lava ili lavicu u svom životu, rado bismo vam i bez prompta rekli da je ljubav prema sebi korijen svake druge ljubavi i da su razgovori sa sobom najproduktivniji oblik bivanja s drugom osobom.) Teško je uopće zamisliti da se upuštamo u odnos bez barem nekakvog oblika transakcijske logike na umu.
U suštini, ljubav se danas sve više promatra kao predmet trgovanja gdje se algoritmima prepušta da osiguraju kompatibilnost i garantiraju mogućnost uspjeha, a mi joj pristupamo kalkulirano i kao potencijalnoj prijetnji za vlastiti integritet. Konačno, ukoliko smo zapeli u vezi kojom smo nezadovoljni ili zamoreni, ideja napuštanja tog familijarnog prostora radi suočavanja s nepoznatim i surovim tržištem partnera naprosto se ne doima kao iole afirmativna ili emancipatorna mogućnost – štoviše, često se ni ne doima kao mogućnost.
Što bi onda za 21. stoljeće mogla biti prigodnija ideja ljubavi od veze s istom osobom koja je pritom uvijek druga veza? Drugim riječima, jasno je da je ultimativni ideal odnosa danas upravo ideja ponovljenog braka, jer želimo i familijarnost poznatog i uzbuđenje nepoznatog – jedino je tako moguće istovremeno imati i stabilno tlo i slobodu prebiranja po supermarketu u potrazi za novim fiksacijama. U Drami je to naglašeno ljubavnim ugovorom partnera koji se iskazuje kroz igru stalnog ponovnog upoznavanja, što im osigurava da će se moći opet upoznati kao novi ljudi.
Poziv, za razliku od Drame i svog španjolskog predloška, ne dobiva sretan kraj. Kako Angela i Joe pucaju po šavovima tijekom „terapije” s novim susjedima (uz izvrsno i vrlo duhovito stavljanje Piñe u sredinu širokog kadra tijekom kojeg gleda u kameru kao da vodi sesiju), tako su i sami sve više i više svjesni da im odnos nema budućnost. Shvaćaju da su zaljubljeni u davno izgubljene verzije sebe, u osobe koje su bili kad su se tek upoznali. U ovome smislu oni su pravi romantici – zaljubljeni u slike i vlastite projekcije, a ne u stvarne, realne osobe. Nemogućnost rekonstitucije odnosa proizlazi iz njihove nemogućnosti da nadiđu ideju druge osobe utemeljenu na idealiziranom sjećanju te da se suoče sa stvarnim dimenzijama odnosa.
Zašto je tomu tako? Renata Salecl u svojoj studiji (Per)Versions of Love and Hate radi distinkciju između romantične i sublimne ljubavi. Sublimna ljubav označava ljubav o kakvoj piše i Simone Weil, ljubav koja „je svjetlo” jer je utemeljena na suočavanju s Realnim, s dimenzijama osobe koje ne mogu biti ukotvljene u simbolički sustav jezika. Romantična ljubav, naspram toga, temelji se na slici, simboličkoj tvorevini, a ona je zbog prirode jezika (višeznačnost, autoreferencijalnost, stalna odgoda značenja, a time i žudnje) nešto što nikad ne možemo dotaknuti na način na koji dotičemo nečije tijelo.
Zbog toga je romantična ljubav, piše Salecl, u svojoj naravi duboko masturbatorna: libidna energija prelazi sa stvarne osobe na sam proces razmišljanja o osobi, i ono što nastaje nije ljubav, nego neka vrsta seksualiziranog overthinkanja koje će biti i više nego poznato svima koji_e su napisali_e stih ili izradili_e komadić umjetnosti o objektu svoje žudnje.
A što na to kaže Love Doctor herself, kako me često zovu moji prijatelji (s kojima razgovaram kad sam sam u sobi)? Naime, dok pišem ovaj tekst, vrtim folklore, možda najbolji album Taylor Swift, u prozoru YouTubea (nećeš dobiti moje streamove, đavle!) jer kolovoz zaista istječe kao boca vina. Uvodna pjesma, the 1, uvijek je posebno rezonirala sa mnom jer oslikava i moju osobnu poetiku što se tiče pisanja o ljubavi.
Naime, iako mi je ljubav zaista najdraža tema u umjetnosti, nikad se ne bih drznuo pisati poeziju o osobi s kojom sam u vezi – poezija je rezervirana za bivše, prošle, potencijalne i buduće, poezija se piše o onome što nije bilo ili što je moglo biti, a ne o onome što jest. Kao što Taylor ustvrdi, „the greatest loves of all time are over now”, ili, još preciznije, „the greatest films of all time were never made” (što opravdava i prvih petnaest minuta Poziva, koje svojom iritantnošću nisu uspjele raspiriti moju djetinju znatiželju).
Možda se jednog dana odvažim razbiti kletvu i samom sebi dokazati da tako ne mora biti, da je moguće pisati o ljubavi iz trenutka ispunjenosti, da je njezina kolegica Kacey Musgraves napisala svoj album Golden Hour, jedan od najljepših albuma 21. stoljeća, o sreći i zaljubljenosti u braku, bez tuge (rastala se dvije godine nakon izlaska albuma).
Trenutno se pak trudim svoju vezu živjeti i na njoj raditi, a pisati o ljubavima koje nisu bile ili bi mogle biti. Angela i Joe to ne mogu: kad ona njega vidi, vidi ga kako pjeva pjesmu o njoj s bendom u kojem već godinama ne svira, a on u njoj vidi oduševljenu obožavateljicu koja je s lošeg dejta dotrčala u prvi red da ga sluša dok svira. I kad zajedno zasviraju klavir na kraju, to nije trenutak pomirenja, nego nemogućnosti da se pomire.
Naslovni Poziv tako nije možda poziv susjedima da dođu u goste niti poziv dotičnih susjeda na orgije. Možda je posrijedi poziv da se suočimo sa sublimnom dimenzijom ljubavi, the invite to get real. Tako ga bar ja biram tumačiti, iz čiste ljubavi (prema svim strejt parovima (koji to ne uspiju(, a fakat se trude (vjerujte mi)))). <3
