A gledajte. Oduvijek se čini da je drama posvuda, svijet je pozornica itd. Zaista dramatično. A ako je vjerovati recenzijama kritičara poput Richarda Brodyja ili Roberta Danielsa, drama je u društvu koje naslovni film ne uspijeva adekvatno prikazati, jer se odbija zadržati dovoljno dugo na društvenim problemima kojima se bavi. Drama je u mnogim pitanjima na koje nam ova romantična komedija odbija odgovoriti: zašto se mladi par nakon već dvije godine želi vjenčati, ako ne zna sve grozne stvari jedno o drugome, zašto dobivamo fragmente njihovog raspada umjesto „koherentnog emocionalnog putovanja” i filma koji ne radi ništa doli „stvara diskurs”, whatever that means?
Drama je, zaboravili su neki muški stvaratelji diskursa, i u tome što im argumenti očito proizlaze iz manjka interesa, nerazumijevanja romanse kao žanra ili kvazikritičkog izdrkavanja po identitetskim politikama e da bi promovirali ispravnost vlastite političke svijesti. Ocijeniti film na temelju toga što film nije umjesto onoga što jest također je dosta dramatično. I kako je moguće da nešto tako bezazleno kao romantična komedija sa Zendayom (Emma) i Robertom Pattinsonom (Charlie) dovede do tako polarizirajućih reakcija?
Drama je, dakle, film o zaljubljenom paru pred vjenčanjem, a njihov će odnos protresti i testirati večera s prijateljima_cama na kojoj će se raspravljati o najgorim stvarima koje su golupčići učinili. Emmino priznanje da je kao tinejdžerica razmišljala o tome da puškom izrešeta svoju školu uplašit će Charlieja, a prijatelje_ice dovesti do zgražanja i šikaniranja, dok će film nakon tog trenutka na vrlo zabavan način prikazati konflaciju stvarne Emme i Emme iz Charliejevih strahova i paranoja. Drama o kojoj govorimo puno je više komedija nego drama, mada je njihova tijesna veza veoma eksplicitno adresirana već pri samom početku, kad Charlie u nacrtu svog vjenčanog govora Emmu opisuje kao osobu koja njegovu „dramu pretvara u komediju”.
Preciznije, radi se o komediji ponovljenog braka – podžanru komedije vezanom za Hollywood tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća o kojem je pisao Stanley Cavell, osvrćući se na filmove kao što su Hawksova Njegova djevojka Petko i Sturgesova Lady Eve. Cavell romansi ne pristupa kao nečemu trivijalnom nego je definira kao filozofiju kojom se formiraju identiteti i društveni ugovor, odnosno definiraju uvjeti odnosa. Komedija ponovljenog braka ne postoji da bi odgovorila na pitanje hoće li par ostati zajedno, već – zavređuju li (ili mogu li) jedno drugo zavrijediti?
Proces prevrednovanja nije samo priča o ljubavi i zbližavanju, nego ispisivanje ugovora u kojem zaljubljeni moraju smisliti nova pravila za opstanak odnosa. Brak je, slijedeći tu logiku, prije svega uzajamno edukativni projekt koji nastupa kao proces zavređivanja druge osobe kroz jezične činove i osobni razvoj, ali i kao formacija filozofske slike američkih vrijednosti, od demokratske ideje jednakosti do Emersonove samodostatnosti.
Drama daje osvježavajući tejk na ovaj klasični žanr. U filmovima o kojima piše Cavell uglavnom se radi o braku ili odnosu u kojem dolazi do trenutka krize, nakon čega ljubavnici prolaze period rekonstitucije odnosa da bi na kraju izašli iz tog liminalnog prostora s novim pravilima i formiranim identitetima. Pri samom početku Drame promatramo prvi susret Emme i Charlieja: ona sluša glazbu i čita knjigu u bircu, on gugla naziv njezine knjige kako bi imao povod da joj priđe. Kad joj priđe, dolazi do greške u komunikaciji, nakon čega Emma predlaže da „započnu opet”.
Drama je tako na samom početku filma već usred rekonstitucije: sam je početak njihova odnosa zapravo ponovni početak. Cijeli film odvija se u prostoru stalne rekonstitucije stvarnosti, što izvrsno oslikava isjeckana montaža koja stavlja bitan naglasak na elipse, prekidanje rečenica, miješanje maštarija, prošlosti i stvarnosti, čime se stvarnost kontaminira i pretvara u snoliku masu unutar koje ljubavnici trebaju jedno drugo educirati. Drugim riječima, ljubavnici moraju kroz razgovor (u vrlo širokom smislu, što obuhvaća i šale, i svađe, i izazivanje, te stalnu reinterpretaciju identiteta) uspostaviti neke nove sebe koji će biti vrijedni drugoga te jednakovrijedni.
Igra ponovnog početka (odnosno, njezino ekspliciranje) ponovi se još dvaput u filmu. Drugi čin dogodi se nakon što Emma prizna svoju tajnu, a Charlie shvati da ne može, između (podužeg popisa) ostalog, s njom više imati seksualne odnose kakve su prije imali. Ona tad predloži da započnu ispočetka, postavljajući mu pitanja za upoznavanje. Charlie ovaj put odbija. Upravo je njegova nemogućnost da probavi Emminu prošlost to što ga dovodi do sloma: on je – a ne njegova jednoć naoružana supružnica – taj koji se tijekom cijelog filma ponaša suludo (da ne kažem histerično), ima impulzivne i nepredvidive reakcije, prevari svoju buduću ženu, baca u smeće šalicu koja ga asocira na pucnjavu, prilazi nepoznatim ljudima i traži savjete, a Emmi ostavlja da se bavi organizacijom vjenčanja i neugodnim razgovorima.
Njegov raspad nastupa kao posljedica nemogućnosti da prihvati pravila zajedničke igre, a time i Emmu kao biće odvojeno od onog u njegovim fantazijama, kao nekoga tko postoji kao zasebna osoba sa svojom perspektivom, svojim uvjetima i pravom na udio u stvaranju bračnog ugovora. Iznad svega, odbija prihvatiti Emminu prošlost i okolnosti što su je dovele do kontempliranja zločina koji nije počinila. Charlie tako paradoksalno postaje upravo Emma iz njegovih noćnih mora: rastrojena karikatura koja na vlastitom vjenčanju izvršava metaforički pokolj – priznaje prevaru, masakrira govor i popuši batine, između ostalog.
Lik Emme ne postoji kao razrađena jedinka, već kao sjecište Charliejevih paranoja; ova je redateljska i dramaturška odluka žanrovski čak i opravdana, budući da je jedan od središnjih problema komedije ponovljenog braka upravo stvaranje ženske svijesti, gdje sukob proizlazi iz muške ideje o tome što bi žena trebala biti te toga što žena jest. Stvarna Emma i njezina motivacija ostaju tajnovite budući da je (manje-više) konzistentno fokalizirana kroz Charliejeve oči.
Međutim, pitam se bi li film bio možda i bolji (ili bar jasniji kritičarima?) da je dao više prostora Emminoj deradikalizaciji. Ona je praktički svedena na mim, na par kratkih kadrova Emme kao srednjoškolske aktivistice na prosvjedima protiv naoružanja te funkcionira više kao duhoviti obrat nego kao okosnica njezina lika. No upravo je deradikalizacija njezina lika ključan faktor kad se propituju oprost, povjerenje i preispitivanje bračnih pravila, odnosno problemi u srcu Drame.
Teško je ipak poreći da i ovakva postavka funkcionira vrlo dobro, posebno kad se uzme u obzir klasno pitanje. Naime, reakcija njezinih prijatelja (pogotovo Rachel, u izvanredno odurnom nastupu Alane Haim) i njihovo moraliziranje čak se manje temelji na nekakvoj isprojiciranoj moralnoj superiornosti, a više na činjenici da nitko od njih Emminu pozadinu ne može ni pojmiti. Ona dolazi iz drugačijeg socioekonomskog miljea od ostatka Charliejeva društva, a vrijednosti im međusobno dolaze u sukob tijekom svih organizacijskih elemenata vjenčanja, od odabira glazbe za prvi ples pa do problema s DJ-icom.
Rachelina izjava da neće moći otići na vjenčanje osobe koja je razmišljala o pucnjavi zato što ima sestričnu koja je zbog neke druge pucnjave završila u kolicima predstavlja urnebesan primjer malograđanskog aktivizma. Moralna dilema tako je zapravo klasna dilema, gdje problem nije zločin (koji se nije dogodio) ni godine Emmina aktivizma (koje jesu), već činjenica da se iz njezine klasne pozicije zločine kontemplira, dok se iz klasne pozicije Charlieja i njegovih prijatelja zločine čini, ali ih se ne promatra kao zločine. Emmina se fantazija predstavlja kao zločin, a njezin aktivizam kao licemjeran i reaktivan, dok je činjenica da su tuđi činovi zlostavljanja kojima svjedočimo tijekom cijelog filma gori te da su se uistinu i dogodili.
Budući da se Charlie pak pretvara u vlastitu paranoičnu viziju Emme, on je taj koji na kraju vjenčanja završava u najgorem stanju i s najvećim osjećajem krivnje. Iste noći u kvartovskom restoranu Emma mu takvom raspalom prilazi i pita ga želi li započeti ispočetka, i tu završava drama (ili ne hihi). Sam ritual vjenčanja raskrinkava se kao sajam taštine i performativnosti, dok njihov osobni ugovor o ponovnim počecima ostaje pravi dokaz ljubavi koja se (uvijek iznova) nastavlja. Drama se tako ponavlja: prvi put kao komedija, drugi put kao tragedija, treći put kao farsa – ili možda samo kao komedija prema kojoj smo u međuvremenu razvili ciničan stav.
Drama je na kraju – nažalost ili nasreću – prije svega vrlo zabavna romantična komedija. Iako nije savršena ni pretjerano subverzivna, bez obzira na gestikuliranje u tom smjeru, radi se o filmu koji je većinu svog trajanja samo izrazito smiješan i savršen za gledanje s partnerom_icom dok se držite za ruke i govorite „mi” svake dvije sekunde – naposljetku, već tri mjeseca dejtate, a još se niste uselili_e u zajednički stan i vrijeme je da se ozbiljno promisli o zajedničkoj budućnosti i pravilima ljubavnog ugovora. Kako da onda netko ne izvadi pokoju filmsku teoriju iz vlastitog zakulisja i opravda kvalitetu filma (ili vlastito pozitivno iskustvo gledanja) tako što će natezati teorijske kategorije preko Zendaye i Roberta Pattinsona? Ne znam. Mislim da nitko nije toliko dramatičan. Ali bilo bi zaista komično!
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
