Objavljeno

Junakinja našeg doba

Film Najgora osoba na svijetu Joachima Triera zatvara redateljevu svojevrsnu trilogiju o Oslu posvećenu milenijalcima/kama (prva dva filma su Repriza i Oslo, 31. kolovoza). Posudivši literarnu formu, Trier je svoj najnoviji film podijelio u 12 poglavlja s predgovorom i epilogom, a naratorski nas glas uvodi u četverogodišnju kroniku života protagonistice Julie (glumi je Renate Reinsve).

O pozadini njezina života ne doznajemo mnogo – riječ je, dakako, o milenijalki na prijelazu iz dvadesetih u tridesete godine koja se još od fakulteta trudi shvatiti što želi u životu. Naime, Julia je tražeći svoju idealnu profesiju promijenila nekoliko studija, od medicine preko psihologije i fotografije, sve dok se njezin fokus sa studiranja ne okrene na muškarce. Tada se na neki način i  profesionalno skrasi, radeći kao trgovkinja u knjižari, a njezini se kratkoročni interesi akumuliraju u odnose s muškarcima, od kojih isprva ne traži više od seksualne zadovoljštine.

No, Juliju detaljnije upoznajemo tek kada se zaljubi u desetak godina starijeg crtača stripova Aksela i započne prvu ozbiljnu vezu. Aksel je čovjek u četrdesetim godinama, sa stabilnom karijerom, i dobro zna što želi od sljedećeg poglavlja svoga života – obitelj i djecu. Redatelj je ovdje iskoristio Aksela kao svojevrstan antipod Juliji, a upravo je njihovo sukobljavanje u vrijednostima i željama postavio kao temelj za prikaz unutrašnjih borbi protagonistice. U svijetu osobe koja traga za osnivanjem tradicionalne obitelji, Aksel bi bio apsolutni jackpot. Naime, njemu je doista stalo do Julije (intervenirat će i prilikom posjete njezinome nemarnom ocu) kojoj služi kao čvrst oslonac, a uz to je duhovit i intelektualno potentan.

No, Trierova predstavnica ove osjetljive generacijske skupine, koja je još uvijek u potrazi za odgovorima o tome što želi i tko uopće jest, daleko je od onoga što Aksel očekuje. Julija je zapravo daleko od ispunjavanja svega onoga što joj okolina nameće. Iako se naoko neopterećeno nosi s pitanjima koja zadiru u intimu, pristojno upakirani napadi koje joj postavljaju Akselovi stariji prijatelji koji su se prema određenim patrijarhalnim kriterijima ostvarili, u prosječnoj će milenijalskoj gledateljici aktivirati vulkan anksioznosti izazvan upitima “čime se baviš”, “jesi li razmišljala o svojoj budućnosti” i “kada ćemo imati djecu”.

Zanimljivo je, pritom, kako su svi likovi ovog Trierovog filma izrazito plošni, a takvom se može učiniti i Julia. Drugim riječima, redatelj nije ponudio njihovo psihološko seciranje, već ih je odredio prema njihovom društvenom i interesnom kontekstu, čak modernom stereotipu. Julia je tako prikazana kao privilegirana i nepouzdana osoba koja funkcionira po principu bijega, a kao jedan od mogućih uzroka njezinih unutrašnjih pomutnji pojavljuje se razapetost između impliciranih daddy issuesa izazvanih neprisutnošću oca i nastojanja da održi snagu kakva je odlikovala nekoliko generacija žena iz njezine obitelji. Iako se takav prikaz može učiniti izrazito plitkim (što Trieru, uostalom, mnogi zamjeraju), u Julijinom slučaju bijeg se čini kao jedini mogući kompas unutar okoline koja joj podmeće očekivanja na svakom koraku. Ona možda ne govori mnogo, ali maestralna Renate Reinsve samo pogledom uspijeva gledatelju dočarati Julijina unutrašnja stanja.

Ključna sekvenca filma je ona u kojoj Julia romantično uspijeva zaustaviti svijet: u kritičnom momentu svoje veze upoznaje Eivinda, a trenutak u kojem odlučuje ostaviti Aksela prikazan je kao melodramatična fantazija u kojoj zaustavlja svijet kako bi barem nakratko mogla uživati u novoj ljubavi. Upravo u tim zadovoljavajućim trenucima možemo vidjeti protagonisticu koja slobodno i nasmiješeno trči, uživajući u svome bivanju najgorom osobom na svijetu – oslobođena okova i spremna za novi bijeg.

Trier je kroz lik Julije uspio prenijeti osjećaj generacijskog kaosa koji se oslikava na svim poljima njezina života. Ona unutar svoje sredine predstavlja društvenu anomaliju koja ne može ostvariti stabilnost ni u jednom polju, pa tako ni kada je riječ o društvenim stavovima (oko kojih iznosi sumnju u svom eseju “Oralni seks u doba #MeToo pokreta”, gdje se pita je li moguće biti feministkinja, a istovremeno uživati u oralnom seksu). Milenijalska će gledateljica svakako imati prostora za poistovjećivanje i duboko razumijevanje Trierove moderne junakinje koja hrabro progovara u ime svih onih koji, preplavljeni očekivanjima, u neispunjavanju društvenih imperativa djeluju kao – najgore osobe na svijetu.


Povezano