„Ti nisi kao druge cure“, redovito su mi govorili ljudi cijelu osnovnu i srednju, misleći to kao kompliment dok sam ja zahvalno kimala glavom. S jedne je strane toj antidefiniciji doprinijelo to što u svojoj glavi nisam bila cura, a s druge set predrasuda u rasponu od mizoginije do elitizma. „Ne biti kao druge cure“ drugima je, a posljedično i meni, značilo da volim sport, nisam opsjednuta izgledom, da sam pametna, a ne lijepa; da ne znam što je in, da slušam dobru glazbu i čitam dobre knjige. Sve povezano s feminitetom za mene je bilo negativno, a sve što su sredovječni strejt muškarci nazivali kulturom bilo je ideal, pa sam tako sjedila u sobi s nogometnim dresovima u ormaru, istovremeno čitajući Jesenjina, slušajući Creedence Clearwater Revival na gramofonu i mrzeći rozu.
Ali paralelno s time potajno sam listala i njušila kataloge Avona i Oriflamea; upijala svaku riječ iz Okeja i Teena, rješavala kvizove napamet, bez zaokruživanja, da nitko ne sazna kakva sam kad se zaljubim i koji je moj stil zavođenja; gledala Kućanice, Seks i grad i Slatke male lažljivice, pa čak i Red Carpet. Htjela sam, zapravo, da i ja na školskom plesu mogu iz sveg glasa pjevati I Kissed a Girl ili Nikotin, a ne namrgođeno stajati sa strane jer ne puštaju ex-Yu rock. Odlijepiti slojeve seksizma, autohomofobije, klasizma i snobizma sa sebe, svog identiteta i kulturnih proizvoda koje konzumiramo zahtjevan je posao, vječni work in progress i uključuje nošenje s tonama srama, ali on me doveo do toga da pri kraju dvadesetih, na čuđenje okoline, besramno postanem Swiftie i otvoreno proživljavam – girlhood.
Čestitke, sramite se
Vidjeli smo previše Spotify Wrappedova da bismo se pravili da ne slušamo Taylor Swift. Oni koji njezinu glazbu prvoloptaški nazivaju smećem, padaju na prvoj prepreci – da, besties, Shake It Off, We Are Never Ever Getting Back Together, 22 i sve u što je umiješan Ed Sheeran predstavljaju najdosadniji sloj Taylorina opusa. To preskačemo. No, isto tako, diskreditiranje onih koji je slušaju kao površnih i glupih ljudi koji nemaju ukusa usmjereno je na zaista ogromnu društvenu skupinu koja je dominantno sastavljena od djevojaka, žena i kvir osoba, a mi pripadamo kulturi čije je k malo. Kada osjećamo da nas je pred nekime sram zbog glazbe koju slušamo i da se trebamo opravdati, nije baš uvijek problem u nama.[1] U ovom slučaju to znači da samo trebamo vrištati „so casually cruel in the name of being honest“ još glasnije.
Ipak, Taylor i ja imamo velik problem – i on je klasni. Taylor Swift je milijarderka i jedan od njezinih glavnih interesa, uz poeziju, jest zgrtanje kapitala. Mnogi je slave jer je self-made woman, no kao netko tko misli da milijarderi bilo kojeg roda ne bi smjeli postojati, ne vidim to kao razlog za pljesak ili čestitke što je probila stakleni strop i živi američki san. Taylor, nažalost, zaista jest podjednako poduzetnica i umjetnica, što je liberalnom feminizmu možda pobjeda, no zapravo je poraz. Ali ljudi koji za TS izvlače antikapitalističku argumentaciju često nisu iz mog tabora jer se njome služe isključivo za Taylor, što je indikativna nedosljednost i povezuje ih s problematikom iz uvoda, odnosno sa seksizmom, elitizmom i Kulturom. Kapitalizam nije loš samo onda kad novac ima osoba koja nam se ne sviđa, nego uvijek. Glazbena i filmska industrija u cjelini zahtijevaju antikapitalističku kritiku, uključujući i Taylor koja nekako čak nije ni najgora.
Zna to Taylor, otprilike, i na to se možda i pokušala osvrnuti u himni korporativnog feminizma The Man s pripadajućim spotom u kojem u ljigavo-hot boy dragu (packer included) rekreira Vuka s Wall Streeta. Kažem možda jer ta kritika ne polazi od kritike cjelokupnog sustava. Taylorino se propitivanje dvostrukih standarda svodi na pitanje: „Zašto sam ja kuja kad zarađujem isto koliko i Leonardo DiCaprio i pritom se ne manspreadam?“ Ne problematizira gomilanje novca, nego žali što ga ona nema više samo zato što je žena.
Politika i gospodarstvo Taylor Swift vrlo su zanimljive tema koje zahtijevaju vlastitu studiju, no jasno je da bi eat the rich iz Taylorinih usta svakako bio samo čin performativnog autokanibalizma. Njezin deklarativni feminizam (#Hillary2016, #Kamala2024), slavne donacije pučkim kuhinjama i bonusi za zaposlenike_ice ostaju u magli njezinog ugljičnog otiska, a politička oštrica kojom zamahuje na vrlo specifičnu viziju patrijarhata mogla bi porezati i nju. Sreća što je potpuno tupa.
Mastermind
Ipak, Taylor me strašno zabavlja, naročito njezina otvorenost oko vlastitih osjećaja koji u društvu nemaju najbolju reputaciju – bijes, ljubomora, sitničavost, želja za osvetom, ranjivost i teški, teški krindž. Uz to ima neizmjernu volju za poigravanjem načinom na koji je javnost percipira: elementi iz njezina privatnog života, gafovi ili trijumfi iz javnog te tračevi i teorije publike redovito se pojavljuju u njezinim pjesmama i daju još materijala za čitanje. Oko nje se stvara mitologija, u čemu ona aktivno sudjeluje. Taylor Swift odgaja publiku kao studente_ice komparativne, potiče ju na pomno čitanje, stalne reinterpretacije, preslagivanje kanona, intertekstualne vratolomije, mozganje o (auto)referencijalnosti. Tragovi su u stihovima, vizualima, odjeći, spotovima, tijelu te pokretu, i publika svojim beskonačnim i upornim iščitavanjem na društvenim mrežama potvrđuje da nema ničega izvan teksta. Derrida za Taylor? Nego za koga drugoga?[2]
Jedna od figura koje su se kristalizirale kroz igru s motiviranom publikom, ali i hejterima, zasigurno je ona koja Taylor predstavlja kao manipulatoricu, što se odlično vidi u pjesmi Mastermind. Na prvi pogled čini se da slušamo kako partneri u romantičnom odnosu razmatraju kako su se međusobno osvojili, što je slatko, ali čitanje u ključu odnosa s publikom puno je zahvalnije. U prvoj strofi susret je predstavljen kao igra sudbine i horoskop, ali već u nastavku situacija postaje složenija – fitilji, lančane reakcije, makijavelizam, domine, jednadžbe, countermoves – „checkmate, I couldn’t lose“. Sve ukazuje na proračunatost, pomno planiranje, gratifikaciju koja slijedi uz odgodu, nakon eksplozije, kad riješimo jednadžbu, na kraju igre. Taylor je, začudo, strijelac, a ne djevica.
Čini se da je užitak ipak više u samoj vještini igre nego u happy ever after in the marketplace. No prepredeni lirski subjekt, dobro, Taylor, ne da značenju da se smiri, pa umjesto da pohvatamo tko pije, a tko plaća, što je sretan pad graha, a što spretan trik, dobivamo još priznanja na klimavim nogama. „What if I told you none of it was accidental / And the first night that you saw me, I knew I wanted your body?“, stihovi su koji nam govore „planirala sam te osvojiti prije nego što si uopće znao za mene“, ali početni „what if I told you“ sugerira da je i taj „plan“ samo laž, naknadno stvoren narativ. Izdržimo još malo, jer za kraj Taylor ipak „priznaje“ da je sve to plod vještog spletkarenja čija je jedina svrha dobivanje ljubavi (nitko se nije htio igrati s njom dok je bila mala), no eto opet obrata:
I laid the groundwork and then saw a wide smirk
On your face, you knew the entire time
You knew that I’m a mastermind
And now you’re mine.
Pjesma je konstruirana tako da nam odgovor na pitanje tko je zapravo mastermind stalno izmiče jer iz stiha u stih proganjamo istinite laži, no definitivno vidimo da je romansa možda malo toksična. Ali ako se sada vratimo na odnos autorica-tekst-publika, onda ovaj toksični odnos prepoznajemo kao rad teksta i onih koji ga čitaju i pišu.
U Mastermindu od poigravanja tezom o božanskom nadahnuću i geniju dolazimo do njezina demistificiranja – pjesma se gradi, ona je promišljena, matematička, pod kontrolom autorice, ne zvijezda. No nailazimo i na problem autorske intencije jer kontrolu autorica možda ima u pisanju, ali ne i u interpretaciji. Tu u igralište utrčava publika sa svojim strategijama i analitičkim alatima za koje autorica shvaća da su izvan njezine moći. Wide smirk osmijeh je prepoznavanja dviju instanci koje su si međusobno ravne, a povezane su tekstom. Ne znamo tko je prvi počeo, tko je koga zaveo i što je ili nije išlo po planu, ali u toj borbi i natezanju nalazimo značenje u stalnom nastajanju, dinamično, pokretno, neulovljivo. Taylorin najveći uspjeh upravo je u tome što je navela publiku da zagrize u tekst, da ne pušta i čita, čita, čita kako bi joj doskočila.
Uz pretpostavku da Taylor prirodno i kompetitivno navija za sebe, ne mogu odoljeti a da njezinu nemogućnost da na jednom koncertu točno otpjeva stih „if you fail to plan, you plan to fail“ ne sagledam u ovom kontekstu. Saplićući se pred svima o vlastitu tezu o minucioznoj pripremi i kalkulacijama, sa smiješkom i samosviješću prokazuje koliko je pokušaj kontroliranja značenja pjesama i narativa o sebi uzaludan posao.
What a shame she’s fucked in the head
Kako čitanje ovog teksta ne bi trajalo duže od albuma The Tortured Poets Department, uz puno ću se samokontrole posvetiti još samo jednoj figuri – Taylor koju je sludio svijet. U ovom se kontekstu kroz Taylorino pjesništvo provlače dvije slike; jedna je ona luđakinje koju je tuđa zloba nagnala da se bori i vraća dvostruko, a druga je ona koju su ljudi slomili, pa sad mašta o tišini egzila kroz idealizaciju viktorijanske figure pjesnikinje.
Potonja eskapistička vizija najbolje je vidljiva u pjesmi „The Lakes“, bolno pretencioznom izdanku Taylorina opusa. Za ilustraciju, pjesma počinje stihom „Is it romantic how all my elegies eulogize me?“, a nastavlja se molbom „Take me to the lakes where all the poets went to die / I don’t belong, and my beloved, neither do you“. Zamišljajući sebe kako, kao Mary Shelley onomad u časovima dokolice kraj Ženevskog jezera, bosonoga plače, zaziva muze i kontemplira o bilju, Taylor se obračunava sa svojim progoniteljima od kojih se ovamo sklonila: „I’ve come too far to watch some namedropping sleaze / Tell me what are my words worth“. Referencu na Wordswortha, konačno, osjetila sam u prsima kao val krindža koji puštam da me poklopi, poželjno, utopi. Gdje? Isto gdje se i Taylor banja, naoružana rječnicima i nalivperom: „I bathe in cliffside pools / With my calamitous love and insurmountable grief.“
Potraga za savršenim mjestom nastavlja se i u pjesmi „I Hate It Here“, i ovaj put u mašti: „secret gardens“, s ključem i lokotom, fantazija stvorena iz knjiga pročitanih u djetinjstvu, samoća nedjeljiva s drugima. Jer u stvarnosti, Taylor je partibrejker i umjesto da se zabavlja s društvom, ona sve deprimira:
My friends used to play a game where
We would pick a decade
We wished we could live in instead of this
I’d say the 1830s but without all the racists
And getting married off for the highest bid.
Da, jasno je da je Taylor u svim svojim devetnaestostoljetnim fantazijama plemkinja, doduše, „freezing in the palace“; blijeda bijela buržujka koja u vrućici pada na otoman kad se uzruja, ali politički je korektna, pa možemo dalje. No u „I Hate It Here“ ipak pokazuje samosvijest (za koju bez dokaza želim vjerovati da je postojala i iza nepodnošljive razmetljivosti leksika u „The Lakes“): „Nostalgia is a mind’s trick, / If I’d been there, I’d hate it.“
Ali mir i tišina, vidimo u „The Alchemy“, smore čovjeka: „What if I told you I’m back? / The hospital was a drag / Worst sleep that I ever had“, i zato je alternativa pastoralnim, dvorskim ili bolničkim scenama unhinged Taylor, hajdučica Lara, žedna krvi, željna osvete. Ta je verzija vrlo popularna u medijima, no ona je često svedena na pjesme o bivšima i traženje referentnih točaka za isključivo biografsko čitanje pjesama. Reduktivno, jer daje nam puno više, i o trokutu autorica-tekst-publika i o društvu.
Iako je cijeli album Reputation razračunavanje s onima koji su nakon skandala s Kim i Kanyeom inicirali lov na vještice, kroz prijeteću „Mad Woman“ još se preciznije lociraju problemi društvene konstrukcije Taylorina novog identiteta – moderne luđakinje u potkrovlju: „Every time you call me crazy / I get more crazy“ ili „No one likes a mad woman / You made her like that“. Taylor osvještava poziciju u koju su je stavili – nazivaju je ludom, što znači da je luda; vide je ludom, što je izluđuje, iako dotad nije bila, valjda, jer što je uopće ludost? No umjesto da se povuče sa scene kao što je očekivano, Taylor gradi svoj otpor kroz pisanje upravo ovakvih pjesama. Zaista: „What did you think I’d say to that? / Does a scorpion sting when fighting back? / They strike to kill and you know I will.“
Sličan sentiment vidimo i u najnovijem bangeru „Who’s Afraid of Little Old Me?“, pravoj studiji slučaja u kojoj Taylor kao sablast skače s vješala i vrlo motivirano juri za onima koji je nisu uspjeli dokrajčiti, vrišteći:
I was tame, I was gentle ’til the circus life made me mean
“Don’t you worry, folks, we took out all her teeth”
Who’s afraid of little old me?
Well, you should be.
Referirajući se na pseudoznanstvenu praksu vađenja zubi u psihijatrijskim bolnicama iz prvih desetljeća 20. stoljeća, Taylor nas opet vraća na spomenutu cirkularnu dinamiku pripisivanja identiteta – zubi se vade tek kad si već u bolnici, što znači da joj je bolest već dana, ali vađenje zubi kao lijek za „histeriju“ izaziva bijes, bez obzira na legitimnost dijagnoze, a onda je sve što kaže nepouzdano. No sa zubima ili bez njih, Taylor Swift i reži, i laje – i grize.
Is it over now?
Pripremajući se za pisanje ovog teksta, nečitko sam ispisala mnoge papire, iskrižala rečenice, iscrtala oblačiće, pospajala, podcrtala, zalijepila, obojila. Nikad nisam pisala istovremeno toliko manijakalno i pažljivo. Kao The Chart u The L Wordu, svi su bili sa svima u nekom koljenu, sve je povezano i grananje zaustavlja samo moj strah od toga da me, ako uđem preduboko, nitko neće htjeti slijediti, osobito ne hejteri, a i oni mi trebaju. Odustajanje od megalomanskog pokušaja da sve kažem odjednom, u istoj rečenici, i u ovaj tekst uklopim sve tematske krugove koji me uzbuđuju, stvara mi osjećaj frustracije jer znači još pisanja, a pisanje je teško i nikad nije gotovo i što ako Taylor previše zezne i bude „zbogom, Cosmo, više neću pisati o tebi“, a nisam još ni spomenula gaylor?
Ne znam, ali znam da svako malo nad tipkovnicom strastveno planem u don’t call me kid, don’t call me baby iako me, srećom, nitko tako ne zove; da me dio drugog razreda jedne srednje skeptično gledao dok smo uz Petrarcin sonet interpretirali Enchanted, ali girls, gays & theys skoro su se ispucali_e iz stolica od intertekstualnog uzbuđenja; i da kad čujem „I cry a lot but I am so productive, it’s an art“, hitno moram s nekime razgovarati o tome da to nije takav flex kakav Taylor misli da je, jer je romantičarsko poimanje figure spisateljice passé, a zbog kapitalističkog će je poimanja produktivnosti stići burnout, ako je prije ne dohvate orke. Ovo znam, Taylor Swift: zbog tebe idem u lov na značenje, sumanuto se bacam na tekst, tvoj i svoj, i beskrajno fangirlam. Puno je zabavnije od stajanja uz zid dok sviraju cajke.
Za one koji žele znati više:
- Taylor Swift – Seven – lezbe kad su bile male
- Taylor Swift ft. Phoebe Bridgers – Nothing New – studija krhkosti
- Taylor Swift – Dress – thirsty lesbians
- Taylor Swift – You’re Losing Me – najgori prekid
- Taylor Swift – My Tears Ricochet – osveta je moja, ja ću je vratiti.
[1] Može biti, naravno, npr. ako slušamo novi album Katy Perry dok je Bezos ispucava u svemir zajedno s Gayle King. Sve skupa dosta homofobno.
[2] Preporučam zajedničko guglanje Taylor Swift i Jacquesa Derridaa.
