31. Salon mladih poseban je po tome što nije ni po čemu poseban, i još tu svoju neposebnost otvoreno iskazuje.
Među 20 odabranih bilo je radova koji su mogli biti „neprimljeni,“ koji ne donose ništa novo i originalno ili su pak već prije izlagani, a valja spomenuti i začuđujući manjak novih medija. Sam postav bio je prilično tradicionalan i statičan, a takvi su uglavnom bili i radovi, od kojih se većina referirala na oprobane i kul teme kao što su, primjerice, odnos privatnog i javnog, masovna proizvodnja i nestanak radničke klase, ili pak korištenje tipično ženskog medija za kritiku patrijarhata.
Na službenom plakatu 31. Salona mladih: Korekcije (4. - 23. rujna, HDLU), djelu švedske ilustratorice Karin Sunvisson, vidimo hrpu životinja kako proždiru jedna drugu. Atraktivna ilustracija, naslovljena “Gangbang,“ u svojoj je originalnoj namjeni bila politička i simbolizirala je okupaciju Afganistana kroz povijest. Moram priznati, kad sam prvi put vidjela plakat, nije mi bilo jasno, kao prvo, zašto je odabrano djelo strane ilustratorice, i kao drugo, što bi pobogu taj plakat trebao označavati?
Kustos Salona, Vladimir Čajkovac, smatra da je upravo mogućnost različitih interpretacija plakata njegova prednost. Hm. Pa sam tako odlučila protumačiti ovu poli-životinjsku masu kao metaforu za salone mladih, koji proždiru jedan drugoga u beskonačnom nizu sličnoga.
No, krenimo otpočetka. Salon mladih održava se od 1968. godine u organizaciji HDLU-a i obično je smatran najznačajnijom hrvatskom manifestacijom stvaralaštva mladih kojoj je cilj dati presjek aktualne produkcije. Isto tako, riječ je o manifestaciji koja svakim svojim izdanjem pokušava redefinirati, dekonstruirati ili odbaciti koncepte svojih prethodnika. Namjera ovogodišnjeg Salona bila je, kako stoji u tekstu izložbe, vratiti se oprobanim pokušajima i ponovno upotrijebiti metode koje su se pokazale uspješnima. Ili, kao što kaže sam Čajkovac, inače dobitnik nagrade za najuzbudljiviji intervju godine, idejnih novina nema – „sve što je na ovom salonu napravljeno ili je već prije pokušano ili izvedeno.“ Dakle, 31. Salon poseban je po tome što nije ni po čemu poseban, i još tu svoju neposebnost otvoreno iskazuje.
„Svaki salon dolazio je s nekom novom korekcijom formata, ali nijedna od tih promjena nije zaživjela, bilo da je riječ o vrlo jakoj kustoskoj koncepciji, selekciji ili širenju izvan institucije,“ kaže kritičar Marko Golub. Na ovom salonu bila je i stroga selekcija, relativno jak kustoski koncept (dovoljno jak da zasjeni radove, ali nedovoljno jak da ostane zapamćen), i bogat popratni diskurzivni program, koji je istovremeno najslabiji i najjači aspekt cijele priče (više o tome kasnije).
Činjenica da je od 180 prijavljenih radova žiri odabrao samo 20 izazvala je opću frapiranost u umjetničkom svijetu. Selekcija je, kažu, napravljena po kriteriju „kvalitete“ te su posebno vrednovani pismenost prijave te zaokruženi radovi i priče.
U zbunjujućem pokušaju objašnjenja, Čajkovac ističe da smo suočeni s „paradoksalnom situacijom u kojoj Salon mladih odbija mlade umjetnike, a institucije, protiv kojih je Salon napravljen, zapravo primaju bez ikakvog problema te iste umjetnike,“ stoga na Salonu nema odbijenih, već samo neprimljenih.
Među odabranih 20 bilo je radova koji su mogli biti „neprimljeni,“ koji ne donose ništa novo i originalno ili su pak već prije izlagani, a da ne spominjem začuđujući manjak novih medija. Što se tiče samih radova, duljina teksta ne dopušta mi da ulazim detaljno u taj aspekt, niti smatram da je zapravo potrebno. Ionako je, kako kaže Golub, „lice ovogodišnjeg Salona priča o samom Salonu, a puno manje radovi koji ga sačinjavaju,“ no „nedostajali su snažniji naglasci kakve obično sa sobom nose jaki, ili barem vizualno upečatljivi, radovi.“
Sam postav bio je prilično tradicionalan i statičan, a takvi su uglavnom bili i radovi, od kojih se većina referirala na oprobane i kul teme kao što su, primjerice, odnos privatnog i javnog, masovna proizvodnja i nestanak radničke klase, ili pak korištenje tipično ženskog medija za kritiku patrijarhata.
Prvotno zamišljen kao mjesto za izlaganje mladih umjetnika koji su tada bili u podređenoj poziciji u odnosu na starije i etablirane, Salon je danas institucija par excellence. Čak je dovoljno jak da ne samo da ga ne zastrašuje oporbeni događaj poput Salona odbijenih, odnosno Antisalona, već takav događaj sam podupire, prigrljujući vlastitu kritiku.
Vladimir Tatomir i Stipan Tadić bili su pozvani da naprave Paralelni salon u prostoru Džamije, no odlučili su organizirati Antisalon (14. rujna, Medika). Umjetnicima „neprimljenima“ na službeni Salon tako je pružena mogućnost da svoje radove izlože izvan institucije, u sklopu alternativnog, izložbenog-tulumskog modela - iako je Antisalon ustvari bio svojevrsni produžetak Salona, a ne njegova prava alternativa.
Bio je tu i Praktikum Kustoske platforme s funkcijom praćenja i kritičkog sagledavanja Salona te problematiziranja njegove uloge i budućnosti, i zahvaljujući njemu produciran je niz intervjua s umjetnicima i drugim pripadnicima art svijeta. A što je možda najzanimljivije, u samom prostoru izložbe, iako pomalo nezgrapno uklopljen, bio je dostupan i otvoreni arhiv prijava koje su posjetitelji mogli slobodno pregledavati te pokušati zamisliti kako bi Salon izgledao da je selekcija bila drugačija (bojim se da ne puno drugačije). Ipak, time je postignuta određena razina transparentnosti, unatoč tome što je, recimo, izostalo objašnjenje zašto su baš Oko Okato i Igor Ruf proglašeni pobjednicima.
Ovogodišnji Salon, dakle, puca od samokritike. Uzevši u obzir spomenute popratne autodekonstruktivne programe, kao i predavanja i radionice, cijela stvar ipak više zvuči kao pokušaj osiguravanja od kritike na način da je sam Salon unaprijed proizvede, odnosno uspostavljanje kontrole nad kritikom njenim zadržavanjem unutar vlastitih okvira.
Držim da su neke od metoda kojima je ovo izdanje Salona pokušalo ogoliti vlastitu strukturu vrlo dobre (prvenstveno mislim na otvoreni arhiv i suradnju s drugim organizacijama kao što je Kustoska platforma) te da ih budući Saloni ne bi trebali olako zaboraviti.
