Objavljeno

Portugalska umjetnica i feministica Carla Cruz govori o projektu All My Independent Women koji gostuje na Vox Feminae Festivalu

All My Independent Women (AMIW) izložbeni je projekt koji se temelji na rodnim pitanjima s ciljem povećanja vidljivosti podzastupljenih feminističkih praksi.  Započela ga je portugalska umjetnica Carla Cruz 2005. godine kao grupnu izložbu koja istovremeno predstavlja umjetnike čija praksa problematizira rodne konstrukcije ili koji koriste feminističku perspektivu i metodologiju. Na ovogodišnjem Vox Feminae Festivalu, od 21. do 24. 11. na katu Kina Europa, biti će predstavljen AMIW Video Lounge, zbirka video radova feminističkih umjetnica/ka iz AMIW mreže.

Možeš li ukratko objasniti kako je projekt All My Independent Women započet i kako se razvijao?

-Pozvana sam 2005. da napravim samostalnu izložbu u Galeriji SMS u sklopu Arheološkog muzeja u Guimarãesu. Došla sam na ideju da napravim grupnu izložbu na kojoj bi bili zastupljeni radovi ljudi koje poznajem, s kojima sam već surađivala i koji dijele moje interese. Stavila sam se u poziciju kolekcionarke, željela sam izložiti djela koja problematiziraju rod, koja su na neki način bliska meni i mom radu. U to vrijeme umjetnici koji su se bavili takvim temama nisu znali jedni za druge, a isto vrijedi za akademsku zajednicu. Zato je jedan od ciljeva bio stvoriti mrežu i povezati ljude. Izložbu sam nazvala All My Independent Women djelomično iz šale, kao referenca na pjesmu grupe Destiny’s Child koja s jedne strane promiče girl power ideologiju, a s druge predstavlja izrazit primjer postfeminizma u kojem se radikalna feministička politika stavlja na stranu.

Pripremajući izložbu i tražeći nit vodilju, oslonila sam se na Rječnik feminističke kritike (Dicionário da crítica feminista, ur. A. G. Macedo i A. L. Amaral) koji je objavljen iste godine i u kojem se po prvi puta na portugalskom jeziku tumače pojmovi iz anglosaksonske feminističke kritike i koji u prijevodu nemaju isto značenje, poput, primjerice, riječi rod. Odabrala sam nekoliko pojmova – biseksualnost, maskulinitet, pobačaj, bajke, itd., te ih upotrijebila kako bi proširila čitanja određenih radova. Kada sam autoricama javila da sam koristila njihovu knjigu, pozvale su me da izložbu dovedem na predstavljanje Rječnika u Bragi 2005. i Lisabonu 2006. U međuvremenu je mreža počela rasti, dobila nove članove, a danas broji oko 80 članova iz cijelog svijeta. Do sada smo gostovali u Trofi (2007.), Coimbri (2010.), Beču (2011.) i Londonu (2012.).

Da li se s vremenom povećala vidljivost umjetnica/ka koje/i se bave feminističkim temama? Kakva je situacija u Portugalu što se tiče rodne osviještenosti, aktivizma, feminizma?

-Povećala se, iako je situacija daleko od idealne. Feminizam je u Portugalu smatran dijelom prošlosti – nešto kao, „imamo jednakost, ne treba nam više feminizam.“ No to nije tako. Prije revolucije 1974. nisu postojale grupe koje se bave ženskim pravima i rodnim pitanjima. Kada sam se počela zanimati za feminizam i započela studij na akademiji krajem 90ih, riječ ‘feminizam’ bila je nešto što se izbjegavalo. Radila sam tada s nekim kolektivima i svoje akcije nazivali smo feminističkima, što je izazvalo dosta negodovanja.

Otkad sam inicirala AMIW, pojavili su se i drugi feministički projekti u vizualnim umjetnostima, od kojih je jedan pod okriljem ženske grupe UMAR koja postoji od 1976. i predstavlja najveći aktivistički ženski pokret u zemlji. Oni su organizirali FeministizARTE, festival feminističke umjetnosti u Bragi.

Ako smatramo da su umjetnice još uvijek diskriminirane, recimo, ili umjetnici koji se bave temama vezanim uz rod ili seksualnost, valja razmisliti zašto je tako. Umjesto da pokušavamo upisati naše prakse u mainstream, trebamo pronaći nove načine proizvodnje, izlaganja, sakupljanja i zaštite umjetničkih djela. Svijet umjetnosti previše je fokusiran na oglašavanje i utrživanje pojedinih imena, dok feministička umjetnost može potražiti nove modele djelovanja. Imamo još puno posla.

Što je, po tebi, zadatak feminističke umjetnosti danas?

-Treba utjecati na sam svijet umjetnosti i umjetničko tržište. Ako smatramo da su umjetnice još uvijek diskriminirane, recimo, ili umjetnici koji se bave temama vezanim uz rod ili seksualnost, trebamo razmisliti zašto je tako. Umjesto da pokušavamo upisati naše prakse u mainstream, trebamo pronaći nove načine proizvodnje, izlaganja, sakupljanja i zaštite umjetničkih djela. Svijet umjetnosti previše je fokusiran na oglašavanje i utrživanje pojedinih imena, dok feministička umjetnost može potražiti nove modele djelovanja. Imamo još puno posla.

Bilo je nekoliko izložbi feminističke umjetnosti u posljednjih 15 godina, neke od njih blockbusteri (recimo, WACK! u MOCA-i u Los Angelesu), no moramo razlikovati izložbe umjetnosti i feminizma te prave feminističke izložbe i prakse. Ima nekoliko primjera koji su revolucionarni i mogli bi postati uzor za smišljanje novih pristupa. Primjerice, zanimljiv je interdisciplinarni projekt kustosice Ute Mete Bauer, First Story (2001.), u kojem se stvara prostor za komunikaciju i suradnju između umjetnika, aktivista i kulturnih djelatnika. AMIW također pokušava pronaći nove načine djelovanja u budućnosti koji bi bili više od kolektivne izložbe umjetnosti u čijem središtu leži feminizam.

Kako je projekt pozicioniran u odnosu na ‘službenu’, institucionalnu umjetnost?

-Nalazi se na marginama! Ali mislim da je to dobro jer ne moramo praviti ustupke. Osim toga, na marginama ima više ravnopravnosti. Činjenica da nismo mainstream znači da možemo ponuditi alternativu unutar svijeta umjetnosti. Da nas veliki muzej pozove da izlažemo, mislim da to ne bi bio pravi kontekst za ono čime se bavimo. Mene više od vidljivosti koju velike institucije omogućuju zanima razmjena između ljudi, odnosi koji se mogu oformiti kroz te razmjene, a postoji i mogućnost mijenjanja načina na koji uspostavljamo hijerarhije i diskurse.

Kako AMIW funkcionira tehnički i administrativno? Koja je uloga bloga u cijeloj priči?

-Blog je pokrenut kako bismo lakše razmjenjivali informacije, pratili tko što radi i dijelili zanimljivosti. Putem njega komuniciramo, a služi i kao svojevrsni arhiv. No, kao što se može vidjeti, većina postova je moja, iako ima i drugih koji povremeno objavljuju, recimo Nina Höchtl. Voljela bih da bude dinamičnije, ali ja sam na neki način središte, ja vodim projekt, većina službene komunikacije ide preko mene, preko mog email računa. Borila sam se protiv te uloge neko vrijeme, no danas se u njoj osjećam ugodno, i mislim da je mreža zadovoljna ovim načinom funkcioniranja.

Kako se financirate?

-Nemamo stalni izvor, financiramo se od projekta do projekta. U početku smo se za sve sami brinuli, uz eventualnu pomoć galerije ili organizatora. U Coimbri smo imali prvu izložbu za koju smo dobili sredstva, a poduprla nas je i lokalna vlast i neke zaklade. Od tada se situacija donekle popravila, na izložbama u Beču imali smo potporu gradskih vlasti, Engleskog vijeća za umjetnost i Sveučilišta Goldsmiths.

Postoje li planovi za formalizaciju mreže?

-Nisam o tome razmišljala, mislim da zasad nema potrebe. Sviđa mi se da su stvari otvorene.

I, na kraju, koji su planovi za budućnost?

-Zasad smo prilično uspješno okupili radove, doveli ih na jedno mjesto. Idući korak bi bio dovesti umjetnike na jedno mjesto, ostvariti izravnu komunikaciju, no za to nažalost nemamo sredstava. Uz to, osim sadržaja trebamo mijenjati i način prezentiranja radova, same modele izlaganja, to je nešto o čemu razmišljam, ali još nisam pronašla pravo rješenje.


Povezano