Usprkos tome što se o njoj gotovo uvijek govori u superlativima, proglašavajući ju se jednom od najznačajnijih (njemačkih) umjetnica današnjice, Isa Genzken tek je nedavno u Berlinu dobila svoju prvu veliku retrospektivu. Na koji je način uopće moguće prikazati četiri desetljeća radikalnog i inovativnog djelovanja umjetnice koja gotovo nikada nije radila u istome mediju, uvijek iznova mijenjajući svoj umjetnički rukopis?
Odgovor na to pitanje pokušava dati izložba postavljena u Martin-Gropius-Bau pod nazivom Mach dich hübsch! (Učini se lijepom!) koja, odbacujući kronološki pristup prikazivanju, poput svojevrsnog tematskog mozaika razotkriva glavne preokupacije Genzkenina opusa, kao što su arhitektura, grad, identitet i tijelo.
Isa Genzken rođena je 1948. godine u njemačkom gradiću Bad Oldesloeu. Studirala je na Akademijama u Hamburgu, Berlinu te Düsseldorfu, gdje je ranih 1970-ih godina ušla na umjetničku scenu kojom su dominirali njemački i američki poslijeratni umjetnici vezani uz struje minimalizma i konceptualne umjetnosti. U takvom gotovo isključivo muškom okruženju Genzken je upila neke utjecaje, ali se na sebi svojstven način hrabro otisnula u novom smjeru, čemu svjedoče i njezini prvi radovi s kojima se posjetitelji/ce susreću već u atriju izložbenog prostora.
Elipsoids and Hiperbolos (1976.-82.) naziv je serije kompjuterski dizajniranih drvenih skulptura, nastalih u vrijeme kada su se računala mogla koristiti samo u znanstvenim institutima. Položene na pod, one podsjećaju na lebdeće, ispružene figure čime evociraju temu ljudskoga tijela kao jedan od problema kojima se Genzken bavila.
Nadovezujući se na istu problematiku, poveznica elipsoida s velikim fotografijama ženskih ušiju koje se nalaze na okolnim zidovima atrija na taj način postaje očitija. Fotografska serija Ohr (1980.) nastala na ulicama New Yorka tako što je Genzken fotografirala uši slučajnim prolaznicama, poigrava se s idejom ženskog portreta u povijesti umjetnosti. Genzken je tvrdila kako ju niti jedna žena nije odbila zato što nije tražila da fotografira lice, već uši – nešto anonimno. Na taj su način nastali portreti koji su fragmentarni i serijalni, ali u biti istovremeno i detaljni te individualizirani u prikazivanju ženskoga tijela.
Ohr
Na sličan način funkcionira i serija autoportreta X-Ray (1991.-92.), niz rendgenskih snimki umjetničine glave, koje predstavljaju maksimalno razotkrivajući čin prikazivanja, ali izveden na jedan hladan i klinički način. Za umjetnicu koja rijetko kada daje intervjue i pruža informacije o sebi, ovakav potez redefinira ideju autoportreta kroz vizualizaciju koja istodobno otkriva i sve i ništa.
Nasuprot ovoj zaleđenoj slici umjetničine unutrašnjosti nalazi se rad Jacken und Handen (1998.), sastavljen od Genzkenine odjeće oslikane i ukrašene pod utjecajem estetike berlinske techno kulture, koji autoportret u ovom slučaju postavlja kao nemogući odraz fluidnosti i neuhvatljivosti identiteta, ali i rezultat pregovaranja između privatnog i javnog imidža, seksualnosti i rodnih uloga. Genzken na taj način postavlja umjetničko djelo kao ono koje, umjesto nje same, treba progovarati o njoj kao osobi i umjetnici.
X-Ray
Do sada navedeni radovi govore o spektru materijala i metoda koje Genzken koristi, a u čijoj se pozadini uvijek nalazi težnja k skulpturalnosti kao provodna nit za njezin opus te medij u kojem je prvo počela raditi još kao studentica.
Od betonskih objekata iz osamdesetih godina, među kojima se najviše ističu Weltempfänger-i(1987.-89.), serija betonskih skulptura radioprijemnika s antenama kao simbolima komunikacije i odnosa čovjeka sa svijetom koji ga okružuje, do šarenih staklenih panela iz New Buildings for Berlin (2004.) kao odgovora na poslijeratnu izgradnju Berlina te ideju kakva bi arhitektura trebala biti, Genzken pokazuje kako sve može postati materijalom za skulpturu.
To se posebice odnosi na njezine asamblaže, kakav je primjerice projekt Ground Zero (2008.) nastao nakon što je grad New York raspisao natječaj za izvedbu memorijalnog prostora na mjestu nekadašnjih zgrada Svjetskog trgovačkog centra. Genzken je oblikovala niz struktura sastavljenih od dizajnerskog namještaja i predmeta (smeća?) iz svakodnevnog života, propitujući na taj način odnos između konzumerizma, masovne i visoke kulture, ali i ideje toga što sve može postati lijepim umjetničkim predmetom. Njezini su asamblaži također i posveta onome što ona smatra duhom New Yorka, koji svojom radikalnošću, ali i humorističnošću promišljaju koncept memorijalnog spomenika.
Temama arhitekture i grada Genzken se u svojem djelovanju uvijek iznova vraćala. U tom pogledu dva najvažnija toposa njezina opusa su Berlin i New York – Berlin kao grad u kojem živi i radi, ali koji za nju simbolizira prostor konzervativnosti i konvencionalnosti. S druge se strane nalazi New York, kao Genzkenin svojevrsni grad-muza, mjesto koje je posjećivala od tinejdžerske dobi te koji funkcionira kao pozitivan simbol u njezinim radovima. Interes za arhitekturu je pak samo jedan od aspekata većeg zanimanja za odnos između čovjeka i okoliša koji ga okružuje, stalne referentne točke njezinih radova.
Soziale Fassaden
„Ona je osoba koja nije zadovoljna s društvom kakvim ga vidi te neprestano pokušava kritizirati to društvo“, rekao je o Genzken američki umjetnik Lawrence Weiner.
Njezina djelatako nisu odvojena od svijeta u kojem živi, ona su politički činovi, radikalni u svojim estetskim i društveno-političkim zahtjevima. Kao što prozori nebodera reflektiraju prolaznike/ce, na što se osvrću skulpturalno-arhitektonski radovi pod nazivom Soziale Fassaden (2008.), tako i Genzkenina djela trebaju održavati, ali i mijenjati promatrače/ice.
Najizraženiju posvetu Berlinu i New Yorku predstavljaju umjetničke knjige koje je Genzken izradila u formi scrapbooka, prepune fotografija, slika i reminiscencija. Prema jednoj od njih, koja je u Berlinu nastala prije 15 godina kao svojevrstan spoj osobnog dnevnika i umjetničkog manifesta, čitava je retrospektiva dobila ime – Mach dich hübsch!
Upravo je pitanje ljepote i njezinog radikalnog preispitivanja prisutno na više razina njezina opusa, pa stoga ne začuđuje što retrospektiva započinje i završava serijom skulptura Nofretete (2012.).
Isa Genzken / Foto: Jens Kalaene
Genzken je u njoj prisvojila poznatu bistu egipatske kraljice Nefertiti, koja se inače nalazi u berlinskom Neues Museumu, te ju je ‘modernizirala’ modnim dodacima poput sunčanih naočala ili perika. Rezultat takvoga ‘uljepšavanja’ je pak komičan komentar na razvoj tradicije ženskoga portreta i suvremenih standarda ljepote, koji postavlja pitanje što čini ženu, skulpturu ili umjetnost – lijepom?
Genzken je svoje mišljenje na tu temu već izrazila, a nama preostaje jedino da ga iščitamo – i reagiramo.
