Objavljeno

Osvrt na film „Muške nade, muški snovi“

Na ovogodišnjem izdanju Tjedna češkog filma prikazan je film – Muške nade, muški snovi (Muži v naději, redatelj Jiří Vejdělek, 2011.) koji je možda nepovratno uništio moj interes za češke komedije.

Doduše, već dugo češkim komedijama toleriram tretiranje ženskih likova kao gotovo isključivo seksualnih objekata, ali ako u filmu vidim i najmanju trunčicu nekakvog odmaka, spremna sam mu progledati kroz prste. Kad god bih prije spomenula ovaj aspekt čeških komedija, ljudi oko mene bi uglavnom odmahnuli rukom te rekli nešto poput – češke komedije ne treba ozbiljno shvaćati. Prije bih znala održati feministički govor pokušavajući objasniti kako perpetuiramo opasne stereotipe, no u međuvremenu sam odustala. Naravno, propitujući se, osjećajući se neprilagođenom i krivom što to tako ozbiljno shvaćam. Nisam pala ni s Marsa ni s Venere, znam što sve uključuje muško-ženski odnos, ali znam kada osjećam da je nešto prešlo granicu i da nije u redu.

Taj prelazak granice vraća me spomenutom filmu. Uvodno pitanje sinopsisa na stranicama Kina Europe za ovaj film glasi: „Može li nevjera biti temelj sretnoga braka?“ A, kako ga najavljuje sinopsis, jedan od dva glavna muška lika, ženskar u šezdesetim i „šarmantni veseljak“ Rudolf suvereno tvrdi: „Žena treba imati osjećaj da se mora boriti za svoga muškarca, da se mora truditi da ga zadrži. I što je najvažnije, žena se ne smije dosađivati!“. Bojim se da je to sasvim dovoljno za najavu ovoga filma. Jer film nam otvoreno poručuje da – nevjera je poželjna kao temelj sretnoga braka i to nevjera koja se skriva po svaku cijenu, i da, žena će na kraju dobiti ili zadržati svoga muškarca ako se svim silama bori za njega – „ženskim“ metodama i prihvaćanjem njegove nevjere. Zatim, naučili smo da u žena muževljeva vjernost izaziva silnu dosadu i odbojnost. I, kako se film odvija, shvatili smo, po tko zna koji put, da je prirodno da svatko svakoga vara, i da nam je najbolje da prihvatimo „da je to tako“ i da se tome sa simpatijom nasmijemo. Nevjera sama po sebi ne zaslužuje bezrezervno zgražanje, a sigurno joj se možemo i sa simpatijom nasmijati. Međutim, u ovom filmu meni baš ništa nije bilo ni smiješno ni simpatično. Komično u filmu obično proizlazi iz naglašenog stereotipa i neke vrste prepoznavanja. Zapravo, voljela bih misliti da je tako, no sjetih se kako publika često „otkida od smijeha“ na raznorazne vulgarnosti kao i na nasilne elemente/scene (nekada je to bio nevini slapstick, a vjerojatno bi se tu trebali ubrojiti i crtići tipa Tom & Jerry), pa i danas taj žanr ima svoje nasljednike – u rasponu od posve benignih do izuzetno brutalnih (u prosjeku dobijemo Američku pitu!).

U „Muškim nadama…“ osobno nisam prepoznala čak niti stereotipe koji bi „držali vodu“. Scenarij, likovi i sam humor djelovali su mi baš anakrono, i cijelo vrijeme sam se u čudu pitala – zar se još uvijek snimaju ovakvi filmovi? U glavi mi je odzvanjao popularni komični filmski serijal iz doba moga odrastanja Tesna koža – i  mada ga se baš ne sjećam dobro, imala sam osjećaj da sam opet izložena istoj torturi primitivizma, koju kao dijete nisam znala definirati, ali sam je itekako osjećala.

Naravno, sama tema – ljubavni/ljubavnički/partnerski/bračni/obiteljski odnosi – nije niti najmanje anakrona, i pruža mnoštvo materijala da se od srca ili pritajeno nasmijemo samima sebi, ali kada je cijeli film utemeljen na „komici“ brutalno-patrijarhalnog slapsticka, smještenoj u nekakvu bezvremensku, bezmjesnu, ničim društveno relevantnim obilježenu „stvarnost“, a sve to u sklopu kulturne manifestacije kao što je Tjedan češkog filma, pitam se kako je i zašto do toga došlo. No, publika se smijala, a ta publika nisu bili prosječni tinejdžeri subotom u Cinestaru, i opet sam se mučila s osjećajem neprilagođenosti kao kad sam kao djevojčica gledala spomenutu Tesnu kožu. Film je igrao tih tjedan dana u Kinu Europa u Zagrebu, te u Art-kinu Croatia u Rijeci,  i možda će eventualno naći svoj termin na nekoj od televizija. Premda se radi o nagrađivanom redatelju, ovoga puta nagrade su izostale, kao i za film – svojevrsnu prethodnicu ovomu, koji smo mogli gledati na prošlogodišnjem Tjednu češkoga filma – Žene na kušnji (Ženy v pokušení, 2010.). No, u Češkoj su oba ova filma imala izuzetno veliku gledanost. Niti jedno niti drugo me ne čudi.

Priznajem, film sam išla gledati s testom Alison Bechdel* u glavi, prvenstveno zbog prije uočene objektivizacije ženskih likova u češkim filmovima. Ukratko, Bechdel-test originalno je namijenjen za identifikaciju rodnih predrasuda u fikciji, te ga se opisuje kao „standard prema kojemu feministička kritika prosuđuje televiziju, filmove, književnost i druge medije“. Da bi neki film „prošao“ na ovom testu potrebno je da: 1. ima barem dva ženska lika (koja imaju ime); 2. da ta dva ženska lika vode konverzaciju; 3. o nečemu drugom osim o muškarcima.

Ovako stoje Muške nade, muški snovi: 1. ženskih je imenovanih likova koliko i muških (zapravo čak brojčano stoje i bolje jer osim dva glavna bračna ženska lika, tu je i neizbježan ženski pin up koji stvara cijelu „dramsku“ pomutnju) ; 2. odvija se jedan ključni i nekoliko sporednih razgovora ženskih likova. Ključni razgovor vode majka Marta, udana za spomenutog „šarmantnog ženskara“ u godinama Rudolfa, i njihova kći Alica, udana za „pristojnog“ Ondřeja, koji se pod utjecajem svekra upušta u avanturu s pin up Šarlotom. Zapravo, upravo ova njihova opsežna konverzacija predstavlja ključni dramski preokret u filmu, a na temelju njega Alica spoznaje majčinu tj. „žensku mudrost“, te okrećući ploču i prihvativši Ondřejevu nevjeru uspijeva ga vratiti sebi; 3. sve ostale usputne konverzacije među ženskim likovima također za temu imaju isključivo muškarce.

Večer prije gledala sam film Woody Allena Meci iznad Broadwaya, a potom i najnoviji njegov film Rimu, s ljubavlju. Znamo da Allenovi filmovi kao jedan od fokusa imaju muško-ženske odnose, a feministička kritika tu itekako ima posla. U komparaciju neću ulaziti, a ono što u mojim mislima veže ovaj češki i Allenove filmove (osim činjenice da sam ih paralelno odgledala) jesu tema, žanr komedije i test Alison Bechdel. Meci iznad Broadwaya ne prolaze na ovom testu, a Rimu, s ljubavlju doslovno se provukao zahvaljujući jednoj maloj sporednoj sceni.

Rado ću provjeriti kako će na testu proći ostali Woodyjevi filmovi, radujem se tomu i pretpostavljam da će rezultati biti raznoliki. S češkim komedijama to ne namjeravam, ako ih uopće još budem gledala.

 

 


* http://bechdeltest.com