Nisam se ni po čemu isticala. (…) Jutarnje sunce naglašavalo mi je tanki mašak na licu koji sam bezuspješno skrivala puderom u prahu, za nijansu preružičastim za moj bljedunjavi ten. Bila sam mršava, koščata, kretala sam se trzavo i neodlučno, držala se ravno kao metla. Lice su mi izrovali mekani, razdražljivi ožiljci akni pa se nije razaznavalo skriva li se iza moje smrtno ledene vanjštine tipične za Novu Englesku veselje ili ludilo. Da sam nosila naočale, mogla sam proći pod intelektualku, ali bila sam previše nestrpljiva da budem istinski pametna.
Uvodne su to riječi antijunakinje Eileen Dunlop, koja već na samom početku romana u prvom licu secira svoju prosječnost uz puno očajavanja. Eileeen, središnji lik istoimenog romana nagrađivane američke spisateljice Ottesse Moshfegh (prevela Maja Šoljan, Vuković i Runjić, 2023.), sama na sebi brusi zube i u sebi ne pronalazi ni jednu iskupljujuću kvalitetu pa joj tako njena stvarateljica ostavlja skoro dvije stranice teksta da ospe paljbu na sebe. Moshfegh nas bez oklijevanja katapultira u vrzino kolo patološkog nezadovoljstva i depresivnosti Eileen, koja je opisana kao dosadna, mizantropična i neurotična mlada žena zaposlena u popravnom domu za dječake. Eileenine osjećaje neadekvatnosti i izoliranosti od društva lako možemo iščitati iz traumatičnog odrastanja u skučenoj, neimenovanoj ruralnoj sredini s ocem alkoholičarem.
Eileen je kompleksna studija lika i anti-bildungsroman koji ni u kojem trenutku ne poseže za stereotipizacijom ili lažnim stvaranjem bezgrešnog, uzornog i inspirativnog feminističkog Mary Sue lika, pa me iz tih pobuda zanimalo na koji se način te ideje romana pretaču i u njegovu prošlogodišnju filmsku adaptaciju koju potpisuje redatelj William Oldroyd. Budući da je film u većoj mjeri kvalitetno adresirao materiju i problematike romana, ovaj ću tekst, s povremenim oslanjanjem na izvornik, posvetiti analizi lika Eileen i njezinog odnosa s Rebeccom (koja je, prema nekim teorijama, plod Eileenine mašte, op.ur.).
Dok nam je autorica pri početku romana odškrinula vrata u Eileenin osjetni manjak samopouzdanja, filmom se pak otvaraju druga vrata njene ličnosti. Gledamo je kako sjedi u svom autu pored zamrznutog jezera i pažljivo promatra par u ljubavnom zanosu, uslijed čega dobiva pobudu za samozadovoljavanjem pa u trenu zanosa otvara vrata auta, uzima komadinu snijega na kojoj se jasno ocrtavaju žuti tragovi urina te je žurno gura u gaće.
Zazor koji pobuđuje ta radnja podudaran je i s ostalim prikazima i opisima protagonistkinje, koja uživa u raznovrsnim, uglavnom seksualno obojenim senzoričkim iskustvima čije inscenacije i opisi zbog njihove sirovosti namjerno izazivaju gnušanje konzumentima_cama i filma i romana. Posebno rahlo doimaju se i druge seksualne scene u filmu, primjerice kad Eileen miriši dlan nakon što iza prikrivenog djelića sobe u odgojnom domu masturbira na Randyja, zaštitara koji je predstavljen kao njena tiha patnja i objekt seksualne požude. Tu se nalaze još nebrojene scene koje nisu ni uključene u film, kao što je na primjer njeno uriniranje u staklenku i bacanje urina s prozora na bijeli snijeg.
Sve te scene prikazuju se s ciljem da se naglasi Eileen kao ćudljivu, društveno neprilagođenu pustinjakinju koja svoj seksualni nagon i druge anksioznosti olakšava kroz vrlo specifične radnje. Svoj jak osjećaj alijenacije i frustracije životom tek može utažiti ponekad blažim, a ponekad ekstremnijim metodama samoregulacije, a nama je ostavljeno da se osjećamo zgroženo, ali i da zauzmemo empatičnu poziciju prema njoj jer naprosto ne zna drugačije.
Takvim polaritetima u prikazu protagonistkinje nas film (a ponajprije i sama Moshfegh) tjera da konstantno propitujemo što mislimo o njenim postupcima i da se i mi u jednakoj mjeri osjećamo disocirano od nje kao što se ona osjeća disocirano od sebe. Premda je možda u filmu to ipak malo nespretno ili nejasno izvedeno do samog kraja, osjećaj nesigurnosti i tanka granica između jave i mašte isprepliću se, stoga je na momente teško pratiti Eileen jer se doima kao nepouzdana naratorica koja i sama jedva spaja fragmente svog sjećanja u koherentnu priču. Smušenost u pripovijedanju dodatno pojačava uznemirenost koju Eileen neprestano osjeća, što dobro reflektira njeno mentalno stanje kao osobe koja je prekapacitirana nakupinom svih osjećaja koje redovito guta da bi uopće trezveno mogla pripovijedati o sebi. Tek se pri kraju filma redaju sekvence različitih iteracija priča protagonistkinje kod kojih na prvi mah nije jasno što je istinito, a što nije.
Kompulzivne radnje na koje se oslanja radi olakšanja svog mentalnog tereta pojavljuju se često povezane i uz druge likove. Tako je njen otac, s kojim ona živi, zaslužan za to da Eileen često fantazira o samoubojstvu ili o njegovom ubojstvu jer joj stalnim tjeranjem maka na konac okida intruzivne samoubilačke misli. U njenim maštanjima manifestira se njegov pištolj, koji ona stavlja u svoje ruke i povlači okidač ne bi li si ubojstvom sebe ili oca olakšala muke. Iako oca isprva upoznajemo kao turobnog ovisnika o alkoholu koji se ne može pomiriti sa smrću supruge, brzo uviđamo koliko se zlostavljački odnosi prema njoj, tretirajući je kao nesposobno dijete koje se ne zna brinuti o sebi i ponižavajući je pritom svojim britkim upadicama.
Stoga ni ne čudi da protagonistkinja na početku romana izdašno ponavlja očeve projekcije o njenoj “običnosti” koje je on usadio u nju. Tjerajući je da se brine o njemu i da mu dodvorava u bolesnom izvrtanju uloge roditelja i djeteta, otac je uz to jednom prilikom izbacuje iz kuće i prijeti, posramljuje i ponižava jer se odjenula izazovnije i jer ju je pronašao pijanu u autu u dvorištu. Njegovo alkoholizirano ponašanje rezultira i agresivnim ispadima i prema susjedima te eskalira gubitkom njegova pištolja, koji nakon intervencije policije zbog njegovih prijetnji susjedima ide u ruke njegove kćeri.
U tom neočekivanom preokretu protagonistkinja na neki način s pištoljem u posjedu napokon preuzima kontrolu nad svojim narativom. Pištolj je gotovo ikonografski obilježen kao svojevrsna pobjeda za slobodu, a kasnije zauzima i veliku ulogu u drugim Eileeninim igrama moći tijekom radnje filma. Unatoč tome što Eileen, paradoksalno, osjeća dužnost skrbljenja za oca, ali i sveprožimajuću mržnju prema njemu, sve do kraja ga ipak ostavlja neokrznutog.
Uz oca se u nekoliko sekvenci spominju i njena preminula majka te sestra Joanie koja više ne živi s njima. Krnji sestrinski odnos se iz romana, nažalost, u potpunosti ne prenosi na film, što je šteta jer dobro adresira Eileenin proturječan odnos prema ocu. U obiteljskom poretku Joanie zauzima mjesto očeve mezimice, što u Eileen budi zavist i gnjev jer osjeća da njena sestra nepravedno dobiva svu pozornost i naklonost oca. Dok otac odgaja Eileen da bude pokorna puritanka zadovoljna mrvicama koje joj on dobaci, njena sestra živi slobodno, oblači se provokativno i uživa u pravima koja su Eileen uskraćena. Takav odnos, u kojem otac triangulira Joanie i Eileen, samo još više stvara jaz između njih dvije i produbljuje rane koje se provlače još od njihovog djetinjstva.
Najzanimljiviji je pak odnos koji protagonistkinja ima s novopridošlom psihijatricom Rebeccom, arhetipom fatalne, nepogrešive i neodoljive hitchcockovske Rebecce kojoj prethodi njena dobra reputacija o kojoj bruje svi u odgojnom domu za dječake. Upečatljivu scenu Eileeninih prvih utisaka o Rebecci zapisala je Moshfegh ovako:
Iznenadila me je cigareta koju je držala među prstima. Mnoge su žene pušile, naravno, znatno više nego sada, ali čudno mi je bilo što puši dok stoji tu u uredu kao da je na kakvoj koktel-zabavi, kao da je ona vlasnica cijelog ovog prostora. (…) Kad je ta žena uvlačila dim, lice joj je drhtalo i oči treptale u blagoj ekstazi, kao da je okusila neki slasni desert ili zakoračila u toplu kupku. Držala se kao da je opčinjena, savršeno sretna.
Rebecca je šarmantna, samopouzdana i elokventna, završila je prestižni fakultet i vidno dopire do problematičnih dječaka u domu, neudana je i za tim ne žali te je vrlo konvencionalno atraktivna. Sve su to redom karakteristike za kojima Eileen žudi. Premda je drugi zaposleni u odgojnom domu ismijavaju, uznemiravaju ili potpuno ignoriraju, Rebecca joj prva pristupa sa željom da se bolje upoznaju: bombardira je komplimentima, sa zanimanjem ispituje o njenom životu te je naposljetku poziva na neformalno druženje van posla. Protagonistkinji to sve imponira jer je Rebecca prva osoba kojoj ona nije nevidljiva i koja ju ne gleda sa sažaljenjem.
Međutim, ona Rebeccu promatra kroz ružičaste naočale i idealizira svaki njen korak, pa čak i ignorira neke njezine mane ili nelogična ponašanja ne bi li zadržala priljev pažnje koji dobiva. Sa svakom sljedećom scenom Rebeccina paukova mreža u koju upliće Eileen sve se više razotkriva i njena pokvarena i narcisoidna narav – koju gledatelji naslućuju od početka – izbija polako na površinu. Eileenina nezdrava opsjednutost Rebeccom kulminira zajedničkim odlaskom na piće u lokalni bar, gdje Rebecca obrani svoju “štićenicu” od mangupa za šankom, a zatim je poziva na ples. Zajedničko pijanstvo završi Eileeninim i Rebeccinim poljupcem, koji još više potencira Eileeninu sapfičku libidinoznu privrženost Rebecci.
Makar autorica negira lezbijske note u njihovom odnosu (iako svesrdno podržava queer čitanje njihovog odnosa), Eileenina opčinjenost Rebeccom u svakom smislu odražava jednako nezdravi obrazac ponašanja koji ima i prema već zaboravljenom Randyju, kojeg uhodi. Sav fokus protagonistkinje je na Rebecci te njeno kasnije odsustvo iz doma nakon izlaska u bar shvaća osobno i s puno boli. Svu svoju vrijednost nalazi u tomu da je netko tko je društveno poželjan poput Rebecce prihvaća, pa njenim odlaskom za blagdane Eileen ponovno regresira u ulogu autsajderice.
Stvarni Rebeccini motivi razotkriveni su kada je poziva na večeru uoči Badnjaka. Film dobro prenosi kriptičnu atmosferu scene Eileenina dolaska pri kojem se od početka osjeća neka opaka nelagoda u zraku. Rebecca se napokon prikazuje kao nesavršena i nesigurna, lišena svog uobičajenog primamljivog glamura. Nema ništa pripremljeno za badnjačku gozbu pa nudi Eileen pokvarenim sirom i nasumično odabranim vinom koje nezgrapno otvara cipelom. Uz to pada i Rebeccina maska sređene i uvijek prema najnovijem kriku odjevene femme fatale, koja se sada pred Eileen pokazuje s razbarušenom kosom u neuglednom džemperu.
Ono što sluti na poprilično jadnu večer Rebeccinog samosažaljenja nad minulim studentskim danima pretvara se u talačku krizu: kuća u kojoj se nalaze zapravo je kuća jednog Rebeccinog pacijenta iz doma, a u podrumu drži njegovu zavezanu majku iz koje silom želi izvući informacije o sinu.
Eileen s malim oklijevanjem i na nagovor sada već vidljivo psihopatske Rebecce rado postaje njena partnerica u zločinu i uspijeva uz prijetnju pištoljem iskamčiti ispovijed majke pacijenta. No, saznajući kako je majka svjesno puštala svog muža da seksualno zlostavlja sina, Eileen u nju instinktivno ispaljuje hitac. To, naravno, izaziva metež u kojem Eileen i Rebecca pokušavaju zataškati svoj zločin, pa tako upucanoj ženi guraju tablete protiv bolova u usta. Iskuju plan kako će zajedno pobjeći, no naivna Eileen ponovo pada na Rebeccine laži, zbog čega na koncu bježi od policije sama. Nakon stopiranja uz cestu ulazi u kamion sa smiješkom, znajući da se napokon izvukla iz svoje sredine.
Autorica kao da ni u jednom trenutku ne daje Eileen da ostvari čak ni trenutak sreće, već joj tek povremeno otpušta metaforički lanac oko vrata, što samo na tren pomaže otpustiti tjeskobu koja se u njoj neprestance taloži. Kao čitatelj romana, ali i gledatelj filma, neprestano sam i nestrpljivo iščekivao barem časak predaha za Eileen. U suosjećanju i svojevrsnoj identifikaciji s njenim statusom autsajdera, ostao sam, kao i sama Eileen, emocionalno pregoren od čekanja nekog boljeg perioda koji je autorica predvidjela za nju. Čitavo vrijeme, Moshfegh majstorski uspijeva uroniti čitatelja u Eileenin vrtlog misli i osjećaja kao mlade žene koja se ne uklapa u svoju sredinu i suočena je s mučnim životnim okolnostima.
Radnja romana se u solidnoj mjeri uspješno prevela u ekranizaciju, kojoj je katkad mana da ne obrađuje temeljito sve odnose koji se pojavljuju u knjizi, već se oslanja na gradnju središnjeg odnosa između Rebecce i Eileen, koji je jednakim intenzitetom i vještinom prikazan i u knjizi. Šteta je što neke strategije autorice romana, poput, primjerice, Eileenine blage nevjerodostojnosti kao lika, nisu prenesene u medij filma. Ipak, redatelj je ostao vjeran tekstu, iako određene elemente na neki način ublažava ili reducira ne bi li ostavio dovoljno mjesta za protok glavne radnje koja se odvija oko likova Rebecce i Eileen.
U nekim recenzijama filma navodi se da Eileen nije dovoljno velika čudakinja, s čime se potpuno slažem. Naime, ublažavanje mušičavosti lika dovelo je do toga da gledatelj_ica ne osjeća jednaku odbojnost, ali i zabrinutost za Eileen, zbog čega njen lik i odluke koje donosi u filmu nemaju istu jačinu ili smislenost kao u knjizi. Tek kada shvatimo da je Eileen na rubu suicida, jasno je koliko se ona hvata za slamke bilo kakve nade. Zbog toga se, nažalost, neki od izvrsnih autoričinih mehanizama karakterizacije slabije čitaju u filmu, što ipak ne znači da film nije vrijedan gledanja.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.