Objavljeno

Reevaluacija ženskog pokreta u Njemačkoj i Austriji

Kada aktivistkinja Erica Fischer raspravlja o promjenama i kontinuitetima feminizma, ona zaista zna o čemu govori. Ova autorica s 50-godišnjim iskustvom borbe za ženska prava, novinarka i prevoditeljica, u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Feminismus revisited piše o vlastitim iskustvima, pritom povezujući raznoličita feministička tematska područja. Knjiga objavljena 2019.  u izdanju nakladnika Berlin-Verlag dodatno je potkrijepljena razgovorima koje je autorica vodila sa zanimljivim pojedinkama –  znanstvenicama, volonterkama, političarkama i LGBTI osobama.

Fischer je stekla svjetsku slavu bestselerom Aimée & Jaguar iz 1994. (preveden na hrvatski 2017.), na temelju kojeg je također nastao film, a koji pripovijeda ljubavnu priču dviju žena, Židovke i supruge nacista, u vrijeme Drugog svjetskog rata. Prema riječima autorice, taj roman joj je omogućio približavanje vlastitim židovskim korijenima.

Fischer je rođena 1943. godine kao kći židovsko-austrijskih izbjeglica u malom mjestu nedaleko Londona. Progonstvo, roditeljsko iskustvo bijega i povratak u Austriju nedugo nakon završetka rata nisu bili laki. Ova su iskustva utjecala na autoricu utoliko što, kako sama navodi, na današnje izbjeglice gleda s većom mjerom suosjećanja od nekoga tko nije iskusio progonstvo na vlastitoj koži („Uvijek ću biti izbjegličko dijete“, piše). Autorica istovremeno kritički preispituje kako ljudi koji traže zaštitu i azil promatraju suvremeni zapadnjački svijet žena, koji često smatraju stranim. U razgovoru s jednom volonterkom, autorica saznaje kako izbjeglice iz Sirije i drugih zemalja s kojima volonterke rade njih s jedne strane uvelike poštuju, no s druge je strane upravo ženama koje pružaju pomoć nerazumljivo kada neke izbjeglice u državi koja ih je prihvatila počinjavaju kaznena djela i seksualno uznemiruju žene.

Upravo je rasprava oko seksualnog nasilja ono što Fischer smatra posebnim aspektom drugog vala ženskog pokreta, kada dostignuća pionirki, poput pristupa visokom obrazovanju i pravo na glas, više nisu bila upitna. Seksualno zlostavljanje u njezinoj knjizi ima gotovo samoterapijsku ulogu budući da je kao 18-godišnjakinja tijekom odmora u Poljskoj jedva izbjegla silovanje. Nažalost, nije mogla računati na potporu okoline; Austrijanac kojem se povjerila komentirao je incident ovim riječima: „Ženu koja ne želi, ne može se silovati“. Tada još nije znala da je protiv počinitelja mogla podnijeti prijavu. Umjesto toga, postavljala si je pitanje je li joj dotični Poljak možda želio nauditi iz osvete za posljedice Drugoga svjetskog rata. U svakom slučaju, nije znao da je kao Židovka i sama bila žrtvom nacionalsocijalističke politike.

Fischer, koja je bila jedna od osnivačica ženskog pokreta u Beču, tek je kao feministička aktivistkinja uspjela progovoriti o onome što je doživjela. Kulturologinja Mithu M. Samyal, s kojom je autorica vodila jedan od mnogobrojnih razgovora, smatra da je tragično što je seksualno nasilje bilo i ostalo svakodnevna pojava. Koristeći silu, zastrašivanje, nadjačavanje i prijetnje počinitelji seksualno zlostavljaju žene i ušutkavaju ih. No, za razliku od prije, danas se žene sve više brane. Oružje kojim se koriste protiv zloupotrebe moći jest otvorena komunikacija te izvješćivanje u medijima i na društvenim mrežama, gdje se informacije brzo i lako šire.

Prosvjed za pravo na pobačaj, Beč 1971.

Međutim, važno je dati glas i mogućnost političkog djelovanja i žrtvama ratnih silovanja. U tom kontekstu, Erica Fischer upućuje kritiku njemačkim aktivistkinjama za ženska prava koje su žene silovane tijekom rata u Bosni i Hercegovini u 1990-im godinama u medijima većinom predstavljale tek kao slomljene žrtve, a nisu naglašavale snagu tih žena kada su se, na primjer, odvažile na to da govore u zatvorenom krugu poznanika ili čak u javnosti o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti počinjenim nad njima.

Iako se u feminističkoj raspravi puno toga promijenilo od ženskog pokreta 1970-ih godina, aktivistkinje za ženska prava danas su suočene s novim izazovima. Rasprave u pojedinim zemljama pritom se uvelike razlikuju: kada žene u Saudijskoj Arabiji slave jer su se napokon izborile za pravo na vožnju automobila, problemi žena u Njemačkoj tada se doimaju kao luksuz. Kada je riječ o Europi, autorica se posebno osvrće na desničarski populizam i ekstremizam koji predstavljaju novu opasnost:

U brojnim europskim zemljama i u SAD-u, desničarske nacionalističke stranke i pokreti okomili su se na migrantice i migrante, Muslimane i Muslimanke, izbjeglice, osobe ne-bijele boje kože, LGBT+ osobe i žene, dakle na sve one koji su pripadnici marginalnih skupina, no koji u konačnici čine većinu stanovništva.

Prema Fischer, najveće je postignuće solidarna borba današnjega ženskog pokreta za marginalizirane skupine. Primjerice, u Njemačkoj od siječnja 2019. uz “muško” i “žensko” postoji i mogućnost odabira treće oznake spola u dokumentima.

Novi val mržnje usmjeren na sve one koji se smatraju „drugačijima“ u demokratskom je društvu u kakvom živimo potpuno neprihvatljiv. Stoga je knjiga Erice Fischer važan doprinos koji nam iznova osvješćuje stvarnost u kojoj živimo, kao i našu društvenu odgovornost. Naposljetku, koliko je tema zaštite ljudskih prava te stvarne jednakosti između žena i muškaraca važna pokazuje i prijedlog njemačke ministrice za obitelj, Franziske Giffey, da rodna ravnopravnost i suzbijanje nasilja nad ženama postanu ključne teme njemačkog predsjedanja Vijećem Europske unije 2020. godine.


Povezano