Objavljeno

Čemu služe vještice?

Ernst Ludwig Kirchner, Nagi ženski likovi plešu oko sjene, 1936.

Razdoblje ranog novog vijeka za odlagalište nedopuštenih emocija iskoristilo je tijela vještica, žena onkraj ljudskog i prirodnog čija je sposobnost da iscijele ili unište bila sastavnim dijelom njihove prijeteće, čudovišne Drugosti. Nataša Polgar u svojoj knjizi Vještica na kauču. Psihoanalitički ogledi o suđenjima vješticama u Hrvatskoj (Institut za etnologiju i folkloristiku, 2021.) vodi nas kroz uzbudljivo psihonalitičko istraživanje konstrukcije vještica kao anti-majki i anti-žena, te kao tijela odobrenih za kanaliziranje agresije i nasilja čitavih zajednica.

Masovni progoni vještica na europskom tlu odvijali su se od 15. do konca 17. stoljeća, a u Hrvatskoj još barem stoljeće duže. Autorica detaljno ocrtava povijest konstrukcije vještica, ulogu političke klime, afektivne atmosfere ranog novog vijeka, demonološke literature, kao i pučkih vjerovanja u stvaranju vještica kao neprijateljske Drugosti.

Premda procesi postaju masovni u 15. stoljeću, optužbi za vještičarstvo i čarobnjaštvo bilo je i ranije, doduše u nešto drugačijim okolnostima u odnosu na organizirane progone. Oni su isprva bili politički motivirani, dok su u drugoj fazi procesa žene većinom bile optuživane za maleficij (nanošenje štete društvenom ili političkom društvenom poretku ili pojedincu) te, konačno, u razdoblju organiziranih progona, glavni motiv postaje ugovor vještica s đavlom.

Povijesna rekonstrukcija pojma vještica rasvjetljava utjecaj reformacije i protureformacije, demografskih promjena, klasnih preraspodjela, epidemiološke situacije, agrarnih i političkih kriza na potrebe za stvaranjem prijeteće Drugosti na koje se imaju projicirati sve neugodne emocije, strahovi i tjeskoba koje redovito prate spomenute nedaće. Kao što autorica naglašava, spaljivanja vještica bilo je znatno manje tijekom ratova, kada se potreba za kreiranjem neprijateljskog Drugog ispunjavala u odnosu prema ratnom neprijatelju.

Sklapanje ugovora s đavlom, spolno općenje s đavlom na noćnim okupljanjima (sabatima), ubojstva djece, kanibalizam te pravljenje masti od dijelova ubijene djece koja im je omogućavala da lete, samo su neki od prijestupa vještica opsežno opisanih u demonološkoj literaturi 15. stoljeća, koja je imala važnu ulogu u stvaranju vještičjeg imaginarija, a jednako tako i utjecaj na zakonske procedure o kažnjavanju vještica.

Razumijevanje kažnjavanja žena optuženih za vještičarstvo omogućile su opsežne historiografske analize, a Polgar se osvrće i na feminističke i psihoanalitičke teorije koje su ponudile zanimljive interpretacije, ali koje ipak treba uzeti u obzir s dozom opreza. Mit o vještici kao snažnoj, emancipiranoj ženi koja živi život po svome, kršeći pravila patrijarhata, te svojevrsnoj prvoj feminističkoj junakinji produkt je romantičarske historiografske analize i drugog vala feminizma, upozorava Polgar. U većini zemalja žene su bile glavna meta progona, i to najčešće upravo najsiromašnije pripadnice zajednice, stare i nemoćne žene, neudane i bez djece. Možda su baš zato i bile „najpogodnije“ za ono čemu je kreiranje vještičje Drugosti i služilo – kanaliziranju straha, ljutnje i tjeskobe na za to „odobrene“ objekte.

Psihoanaliza je pak na vještičarstvo gledala kao na elemente psihopatologije – Jean Martin Charcot i Sigmund Freud pronašli su mnogo sličnosti između histeričnih pacijentica i optuženih žena, kao i između psihoanalitičke psihoterapije i priznanja dobivenih tijekom torture. Uspomene koje nikad ranije nisu bile ispričane ili za koje nije pronađeno rame za plakanje, tek u tim teškim trenucima torture bivaju dijeljene s okolinom, što ih čini sličnima psihoterapijskoj seansi. Drugi ih autori pak nalaze sličnijima ispovijedi s obzirom na to da žene pri torturi kopaju po vlastitim sjećanjima kako bi pronašle nešto što bi moglo biti zanimljivo publici, a to su prije svega priznanja vlastite devijantnosti, iskrivljenosti i izopačenosti. Iako su naracije dobivene neljudskom torturom – uz to pretočene u neupravni govor pravnog diskursa, što umanjuje njihovu vjerodostojnost – one ipak sadrže i autentična, većinom bolna sjećanja koja su u trenucima prije sigurne smrti isplivala na površinu. Kako i sama autorica kaže, te su naracije možda jedne od rijetkih sačuvanih ženskih naracija tog perioda (usprkos njihovoj donekle upitnoj autentičnosti s obzirom da ih nisu one same zapisale).

Središnje mjesto u konstrukciji vještice ima žensko tijelo koje služi kao osnova za označavanje vještice kao prijeteće, neprijateljske Drugosti. Vještičja tijela prestaju biti vlasništvom žena, a moć nad njima preuzimaju država i njezine produžene ruke. Propusnost, odnosno nejasna omeđenost tjelesnim granicama vješticama omogućava nadljudske sposobnosti, poput transvekcije i transmutacije, ali i počinjenje najstrašnijih prijestupa kao što su infanticid i kanibalizam.

Međutim, nijedna od tih „izvanrednih sposobnosti“ ne bi bila moguća da nije vještičje združenosti s Đavlom, apsolutnim Zlom. Đavao, lakanovskim rječnikom definiran kao Das Ding ili Stvar, muška je figura iz čijeg partnerstva vještica crpi svoju moć. Njega se, za razliku od žena, ne može kontrolirati, pa niti posve definirati. Đavao odolijeva označivanju, što ga stavlja izvan simboličkog. On unosi kaos i razdor, poništava pravila i zakone. Predstavlja zapravo (redovito muške) simbole moći ranog novog vijeka, prema kojima nije dopušteno iskazati ljutnju, već ju je potrebno preusmjeriti na tijela koja su za to društveno i zakonski odobrena – tijela vještica. Pečat na tijelu vještica dokaz je seksualnog čina s vragom, za kojim se u postupku torture traga, a potom u procesu odznačivanja odstranjuje i pohranjuje, dok se tijelo vještice javno poništava spaljivanjem, uklanja iz simboličkog poretka te u potpunosti pokorava.

Vjerojatno najviše zastrašujući aspekt vještičarstva predstavlja kanibalizam i antropofagija. Vještice su optuživane za posjedovanje kostiju i lubanja, proizvodnju masti spravljene od ubijene djece ili  proždiranje tuđih organa, naročito srca koje u vrijeme masovnih progona još uvijek čini središnje mjesto subjektiviteta prije nego što tu ulogu preuzima mozak. Optuživanje vještica za antropofagiju rezultat je projiciranja vlastitih nedopuštenih fantazija izazvanih ljutnjom koja se neprestano mora izmještati, a dijelom je i odraz straha od fragmentacije krhko sagrađene ličnosti. Kako autorica objašnjava, tijelo je uvijek tijelo Drugoga, onoga (odnosno one) koji osigurava cjelovitost našeg bića, ali koji ima moć tu cjelovitost i oduzeti.

Fantastični aspekti vjerovanja u vještice danas se mogu učiniti smiješnima i bizarnima, što navodi na pomisao da je nastup prosvjetiteljstva (s naglaskom na racionalnom, razvoj prirodnih znanosti) ili pak medikalizacija, odnosno psihijatrizacija vještičarstva dovela do okončavanja procesa protiv vještica. Međutim, takva razmatranja vode banalizaciji i pojednostavljivanju pojma vještice, kao i zanemarivanju društvene funkcije tog pojma. Time se “krivac” za masovne progone nalazi u pučkoj kulturi, koju se iščitava kao primitivnu i inferiornu u odnosu na racionalnu, elitnu kulturu koja rasvjetljava nelogičnosti magijskih elemenata.

Međutim, upozorava Polgar, progoni vještica ne mogu se interpretirati isključivo kao procesi “odozdo”, nego je nužno uzeti u obzir kreiranje afektivnih atmosfera straha i tjeskobe, koje su pokretane prije svega “odozgo”. Na našim prostorima, značajnom smanjenju procesa protiv vještica doprinio je zakon Marije Terezije iz 1756. kojim se reguliraju procesi protiv čarobnjaštva, tj. preuzima se kontrola nad lokalnim sudovima koji su sada o procesima dužni obavijestiti caricu. Iz tog ugla, nezahvalno je promatrati odredbe carice Terezije kao znak altruizma ili zauzimanja za prava žena kada su one prvenstveno manifestacija moći i kontrole nad zakonodavstvom i lokalnim institucijama. Prekid progona vještica može se stoga tumačiti promjenama koje se nastale “odozgo”, zamjenom jednog sustava moći drugim, pojavom novog vladara/vladarice koji stvaraju novu afektivnu atmosferu, koriste druge oblike kontrole, ali s istim ciljem – discipliniranja subjekata.

Čini se da je za to redovito potreban prijeteći Drugi, ili tijela odobrena za kanaliziranje tjeskobe, straha i agresije, koje se time izmještaju prema “dolje”, odnosno prema marginaliziranim, ranjivim pripadnicima zajednice, koje danas nalazimo u izbjeglicama, muslimanima, pripadnicima LGBTIQ zajednice te, u određenoj mjeri, i dalje prema ženama. Mehanizmi konstrukcije čudovišne Drugosti možda su se dijelom promijenili, ali njihova važnost u obrani elitnih skupina od gnjeva nižih slojeva društva ostala je nepromijenjena. Jednako tako se i pozicija žena u posljednjih nekoliko stoljeća uvelike promijenila, ali postojanje krajnjih aspekata ženstva kao demonskog ili sakralnog još uvijek ima svoje uporište. Upravo zato, proučavanje vještica i njihovih naracija lekcija je iz povijesti kojoj Nataša Polgar daje smisao, a osiguravši analizi progona psihoanalitičko sidrište, daje okvir za tumačenje procesa koji bolno podsjećaju na suvremeni društveni poredak.


Povezano