„hrvoje pisat cu o rosaliji za vox / da pisem o rosalji ili o svom glupom bivsem???” poslao sam frendu upit „u šali”, na što mi je ovaj hladno odvratio da se saberem. A stvarno sam se šalio. Ne da mi se zapravo pisati o osobi o kojoj sam napisao najviše rečenica u životu, samo sam htio relatable navlakušu za recenziju. U svakom slučaju, mom su prijatelju promaknule poveznice između lika koji me ghostao i španjolske glazbene senzacije (ili sam ga svojim ljubavnim jadima već previše puta smorio), tako da vas molim da učinite nešto što on nije – ostanite sa mnom.
Čak i ako još niste poslušali LUX, Rosalíjin četvrti studijski album, teško da ste propustili raznorazne „kontroverze” koje Rosalíju prate od najranijih dana. Prvo su bile vezane uz činjenicu da najviše posuđuje od flamenca, tradicionalno romske forme, i prihvaća američke nagrade za uplive u latinoameričke glazbene žanrove (poput dembowa i reggaetona) koji joj ne pripadaju. Spočitavalo joj se i da joj je dikcija nekonzistentna, ostavljajući nejasnim ruga li se „katalonska konkvistadorica” formi koju cijeli život izučava ili naprosto jede slogove u urbanoj kastiljskoj maniri.
Danas je kritika oštrija: Rosalía je svoj novi singl nazvala po zloglasnom berlinskom klubu, Rosalía pjeva na arapskom, a nije osudila genocid u Gazi (na Instagramu), Rosalía surađuje s CocaColom koja plastičnim otpadom davi morske kornjače. Naravno, većinu su ovakvih ogleda izrodili angloamerički mediji poput Pitchforka, egzemplificirajući ne samo značajan pad pismenosti stanovništva, već i probleme koji nastaju kad se angloameričkim konceptima pristupa kao transkulturnim univerzalijama te kad ih se silom primjenjuje na dijelove svijeta koje žitelji Sjedinjenih Država jedva mogu pronaći na karti.
Rosalía će u Americi, naravno, i dalje dobiti sve pohvale i nagrade namijenjene „latinoameričkoj” glazbi zbog svoje komercijalne moći, a za kulturnu aproprijaciju bit će prozvana sama izvođačica, a ne sustav koji validira upravo njezin izražaj naspram nekog drugoga.
Oprostit ćete mi zaostalost u vremenu i/ili zasićenost najperformativnijim aspektima identitetskih politika: možda mi fale vremena kad se „kontroverzni” imidž selebritija gradio i kroz alkoholizirane vožnje, flešanje gaćica i boravke u zatvoru, kada nije bio samo nuspojava života u kapitalizmu. Možda mi jednako tako fale i osvrti koji nisu Instagram slajdovi što će u pet sličica pretendirati na analizu kulture, kao i dublje analize političnosti pop-zvijezda, koje neće polaziti od ideje da svaka od njih mora predvoditi radničku revoluciju i potom se čudom čuditi što takvi trenuci izostaju.
Marketing Rosalíjinog novog albuma posebno me živcira. Njegova se tobožnja „zahtjevnost i idiosinkratičnost”, kao i manjak interesa za stvaranje generičnog AI bućkuriša, uporno opravdava, i to tvrdnjama da pjevačica radi „klasičnu glazbu u četiri stavka” i pjeva na 14 jezika, kao da je to najzanimljiviji aspekt ovog uratka – ili bar onaj koji će najviše imponirati olinjalim muževima preživjelih glazbenokritičkih portala. U moru sličnih primjera, reprezentativna je recenzija Willa Richardsa za Rolling Stone UK, puna napuhanih tvrdnji o Rosalíjinom „manjku interesa za pop-glazbu” i LUXu kao „antikomercijalnom” albumu.
Pritom se ignorira činjenica da je Rosalía jedan od rijetkih scenskih fenomena koji uživa nekakav srednji prostor ispunjen snažnom podrškom i kritike i publike, iako se zaista može činiti da cijelo vrijeme samo radi ono što želi, bez značajnih ustupaka industriji.
Kritika je smatra istinskom umjetnicom, komercijalna scena smatra je kul trendsetericom, gostovanje u Euforiji ili suradnje s mainstream imenima nisu joj ispod časti, ali svejedno odbija poglupiti ili razvodniti svoj zvuk. Radi se o vrlo specifičnoj poziciji koju zaista ne zauzima puno pop-zvijezda (bar ne na angloameričkoj sceni) i samim time ostaje joj puno prostora za pogreške, zbog čega nije nužno da znatno prilagođava svoju viziju. To je recepcija ovog albuma samo potvrdila.
Da neke stvari odmah, khm, rasvijetlimo (tek smo počeli, pripremite se): Rosalíjin „govor u jezicima” uglavnom se svodi na nekoliko stihova po pjesmi, dok je većina albuma na dobro poznatom (kastiljskom) španjolskom. Da, Londonski simfonijski orkestar zaista je prisutan duž cijelog albuma i da, obilje je eksperimenata sa strukturom, vokalima te produkcijom. Pritom se, doduše, puno manje zaziva Wagnera i Vivaldija, a puno više Björk i Kate Bush.
Usprkos svemu što ćete čuti, LUX je u svojoj suštini pop-album koji klasične aranžmane koristi u vrlo pop-maniri, i način na koji je plasiran na tržište najviše zapravo svjedoči o tome da je današnjoj glazbenoj kritici i dalje potrebno da se pop-glazba na neki način opravdava, da mora imati određenu dozu intelektualne zahtjevnosti da bi je se smatralo vrijednom osvrta i pažnje. Kritičari tako pišu panegirike ovom albumu (trenutno jednom od najbolje ocijenjenih albuma na Metacriticu), no s posebnim naglaskom na to koliko je LUX drugačiji od svega što je Rosalía ikad stvorila i od svega što se trenutno vrti u pop-mainstreamu, kao da je album nekako odvojen i od njezine diskografije i od povijesti pop-glazbe.
Tako bi i način na koji se LUX u osvrtima stavlja u opoziciju sa svojim prethodnikom Motomami dao pretpostaviti da se radi o nekakvom hipereksperimentalnom zaokretu u zvučni opskurluk, što zapravo oba albuma predstavlja u krivom, khm, svjetlu. Drugim riječima, niti je Motomami toliko mainstream pop niti je LUX toliko alternativan – oba su albuma vrlo dosljedan izraz umjetnice koja najviše uživa kad u isto dvorište dovede pop-ljestvice, lokalne izvedbene forme i svoju glazbenu naobrazbu.
LUX, pritom, zaista odiše zrelošću i osjećajem pronalaska onog najiskrenijeg i najautentičnijeg zvuka ili stilskog pečata. Puno se manje doima kao puki revamp u seksi časnu sestru, a puno više kao slika glazbenice koja pronalazi najčišći oblik svog izričaja, a koji obuhvaća svu njezinu širinu, kompleksnost i kontradikcije.
Klasični elementi također nisu nešto što je Rosalía uvela u pop-glazbu, a ova godina obiluje izdanjima koja se njima igraju, bilo da se radi o švedskoj goth senzaciji Anni von Hausswolff ili recentnom plesno-violinskom eksperimentu izvanredne Sudan Archives. Dapače, kombinacija elektronike i dramatičnih gudača na prvu možda najviše zaziva neke Björkine klasike, kao što su Homogenic i čak u većoj mjeri Vulnicura, s jednom bitnom razlikom.
Homogenic je izgrađen na kontrastu elektronike i akustike, dok je kod Rosalíje temelj kompatibilnost između njih: elektronski puls na Divinize produciran je tako da oponaša stvarni bubanj, a i obrnuto je slučaj. Oboe, timpani i violončelo koriste se tako da sviraju dionice koje smo navikli slušati u elektronskim izdanjima, što rezultira albumom u kojem postotak orkestra i sintesajzera postaje nebitan, budući da su svi elementi podređeni stvaranju skladne cjeline koja je duboko ljudska.
Rosalía je od samih početaka karijere učenica art popa, stoga postaje nejasno koga bi trebala impresionirati ideja da će nam servirati Posvećenje proljeća.
Ono što je meni zanimljivije leži ispod medijske pompe, a to je album inspiriran hagiografijama, misticizmom i teologijom, Simone Weil, Clarice Lispector i (drugim) marginaliziranim sveticama, album u isto vrijeme grandiozan i intiman. Njegova priča ispletena je iz cijeloga niza figura koje Crkva ne voli gurati u prvi plan, jer nasilni vjenčani misticizam Tereze Avilske ili vizije Svete Katarine iz Siene u kojima joj Isus pruža vjenčani prsten izrađen od vlastitog prepucija naprosto nisu toliko pogodne za održavanje puritanskih dogmi na kojima počivaju politike TikTokPopova i dežurnih dušebrižnika.
LUX pritom nije historiografska lekcija ili ičija pseudobiografija; priče o sveticama služe kao okvir oko jedne priče koja je puno ustaljenija u formi pop-albuma, priče o slomljenom srcu.
Naravno, prosvijetljena (neću stati) pjevačica nije jedina koja je ljubavne rane liječila iščitavajući Simone Weil i svjetlopisom ispisujući teatralne tekstove o izgubljenoj ljubavi. Rosalía nije jedina koja je nakon bolnog prekida shvatila da je njezin „najljepši uragan” ustvari „emocionalni terorist” i „hodajuća crvena zastavica”. Svi znamo nekog takvog, zar ne?
„Ljubav nije utjeha, ljubav je svjetlo”, Weilin citat iz Težine i milosti stoji ugraviran u svaki LUX CD. Slomljeno srce zaista jest univerzalno ljudsko iskustvo od samih početaka umjetnosti, ali Rosalíjin je tejk na ovaj fenomen izrazito zanimljiv: umjesto perpetuiranja dozlaboga dosadnih narativa o girlbossanju i samodostatnosti kao odgovoru na bol, ona donosi okret prema metafizičkom.
Osvježavajuće je u sveopćem političkom klizanju udesno i pokušajima popularizacije tradwife narativa slušati album u kojem je protagonistica „guapa para Dios / nunca pa’ ti ni para nadie / solo guapa para Dios” (Novia Robot), odnosno – lijepa za Boga, a ne za muškarca. Ona nije lutka koja će ostvariti svoj krajnji cilj tako što će nekom mužu pokazati u koji pretinac perilice rublja ide omekšivač ili gdje se na karti svijeta nalazi – klitoris.
I nije da je išta loše per se u ovakvim oblicima humanitarizma, ali Rosalía je od početka karijere bila više zainteresirana za preispisivanje tradicije pa tako u svetačkoj radikalnoj predanosti Bogu pronalazi izraz otpora patrijarhalnim strukturama.
Pritom je bitno naglasiti da se ovdje ne radi o katoličkom Bogu. Rosalía je inspirirana upravo onim aspektom svetačkog i mističkog iskustva o kojem saznajemo iz života njezine imenjakinje, Svete Rozalije iz Palerma, koja je napustila svog zaručnika i bogatu obitelj da bi ostatak života provela u pećini, posvećena kontemplaciji (o suvremenim iteracijama rekluza možete više pročitati u izvrsnom ogledu Kiše Bizović Grgas).
Drugim riječima, posrijedi je ideja da zbog predanosti višoj sili napuštate svijet kakav ste znali_e, jer vas čeka vječna ljubav s Bogom, pri čemu Bog nije tek stroga paternalistička preslika ovozemaljskog čovjeka, nego osobni kapacitet za ljubav koja se umnožuje i otvara svijetu.
Rosalía pritom radi nešto drugačije od svoje imenjakinje; plemkinju Rozaliju upravo je zasićenje materijalnim dobrima dovelo do toga da se posveti višoj sili, dok je kod pop-ikone slučaj slomljeno srce, ljubav koju izgubi dok cijeli svijet u nju gleda, navodeći je da se na uvodnoj Sexo, Violencia y Llantas zapita – kako živjeti na pola puta između neba i zemlje?
Ostvarenje ovog božanskog ideala ona pronalazi upravo u umjetnosti: komadiće svoga slomljenog srca ostavlja po svijetu (Reliquia) i sve što izgubi pripast će nekom drugom. Ona nikome neće biti druga polovica (Focu ‚Ranni), ali će umjesto toga kroz svoj rad pripadati cijelom svijetu, što je dočarano tim jezičnim blic-ekskursima u mandarinski, sicilijanski, francuski et al.
Rosalía naprosto ne može dopustiti muškarcu ni nesretnoj ljubavi da je uništi, jer njezin je konačni cilj ostaviti svijetu nešto što nadilazi nju samu, nakon čega će se naći s Bogom na pola puta, dok se njezina duša bude uzdizala prema nebu a Bog vraćao na zemlju (ova prekrasna slika na Magnolias zatvara album i odgovara na pitanje iz prve pjesme). I to nije nikakva utjeha – to je svjetlo.
Propozicija albuma svakako je grandiozna i prigodno mediteranski teatralna. I bilo bi je lako otpisati kao prevelik zalogaj ili slučaj drame-radi-drame da Rosalía u tome što radi nije toliko nevjerojatno uvjerljiva. Njezina najveća umjetnička snaga leži u tome da se stvarima ne bavi rekreativno i površno: ona poznaje reference koje koristi i razumije pravila igre pa ih može prekršiti i pogoditi lijep balans između ugode familijarnosti i avanturizma koji golica maštu.
Primjerice, pjesma Mio Cristo Piange Diamanti, na kojoj je radila više od godinu dana, inspirirana je talijanskim opernim arijama, i pritom ne zvuči kao puki kuriozitet ili izvedbena vježba, nego predan rad nekoga tko ostavlja dojam da cijeli život pjeva operu.
Kad vam se učini da ste pohvatali to što vam album ima ponuditi, ona vas odvodi na drugi put: evo promjene ritma, evo Yvesa Tumora, evo prijelaza na ukrajinskom, evo fado kakav bi i Madonnu posramio (hihi). Sastavnica je toliko puno, ali izvanredno su uklopljene u cjelinu, a zvučne su tehnikalije bravurozne i ispolirane, no nikad po cijenu emocionalne dubine. Kad Rosalía radi klasiku, to je izučena klasika, kad radi pop, radi ga kao ljubiteljica popularne glazbe.
A kad radi flamenco, radi ga kao predana učenica flamenca, ne libeći se stati bok uz bok sa suvremenom legendom žanra Estrellom Morente, čiji grleni glas odjekuje kroz La Rumba del Perdón kao kroz bijele pećine Sacromonta.
Hajde da bar zavirimo i u tu Pandorinu kutiju. Ova andaluzijska forma nastala je u siromašnim romskim zajednicama; Andaluzija je dugo bila zadnja rupa na iberijskoj svirali, kako zbog dikcijskih specifičnosti tako i zbog neimaštine i etničke raznolikosti. Međutim, kad je Franco došao na vlast i kad je trebalo stvoriti narativ o unificiranoj Španjolskoj, on odabire upravo andaluzijske kulturne forme kao one koje najadekvatnije uprizoruju (katoličke) španjolske vrijednosti, i tako se i flamenco i Semana Santa i copla izjednačuju s idejom jedne nacije te postaju označiteljima koji će Španjolsku predstavljati na međunarodnoj pozornici.
Migracije Roma uslijed Francove fašističke diktature dovode do toga da nove flamenco forme (ili palos) nastaju izvan granica Andaluzije, a tako i u Rosalíjoj rodnoj Kataloniji – rumba catalana primjer je autohtono katalonskog pala, a već spomenuta La Rumba del Perdón te njezin stariji singl Milionària pripadaju ovoj podvrsti.
Rosalía, dakako, nije Romkinja, ali kompleksna povijest flamenca opire se angloameričkim redukcijama na cultural appropriation ili appreciation. Flamenco naprosto jest njezina kultura – iako svakako ne u mjeri u kojoj jest romskim izvođačima – zbog čega valja postaviti pitanje kako bi ona točno mogla „aproprirati” nešto u čemu je rođena i nešto što polovicu svoga života izučava.
I ovdje u obzir dolazi jedan koncept koji je postmodernističkom kasnokapitalističkom modusu postojanja posebno mrzak: intencionalnost. Naravno, ljubitelji Rosalíjinog rada sjetit će se Bulerías ili Que no salga la luna i njezinih objašnjenja vlastite poetike i politike, isticanja da dolazi iz duboke zaljubljenosti u forme s kojima je odrasla i kojima je pristupala katkad nespretno, katkad vješto, ali uvijek s dubokim divljenjem. Je li to dovoljno? Na slušatelji(ca)ma je da odluče.
Tako ni intencija ovog osvrta nije da bude ikakva apologija Rosalíje, bez obzira na to što ga se može tako čitati. I sama će pjevačica u prvih pet minuta albuma reći da nije svetica. I ona i ova recenzija vole misliti da su pop. Pop pak dolazi sa svim zamkama suvremenog marketinga, gdje priče oko pojedinog kulturnog proizvoda postaju bitnije od njega samog i gdje bi ga oni najrazvikaniji elementi mogli predstaviti kao nešto što nije.
Ali to što LUX nije trosatna klasična simfonija suvremene Hildegard von Bingen ne znači da nije jedan od najboljih pop-albuma u zadnjih nekoliko godina.
„super je tekst al izbaci ovaj dio o bivsem ne treba ti”, zazvonio mi je mobitel dok mi je zadnja stvar, Magnolias, izvlačila suze, „i zapravo uopce ne pricas o njemu”. Međutim, ako se bavimo svjetlom, možda nije naodmet da ga na tren uperimo i u moje osobno licemjerje. I sama Simone Weil rekla je – No soy una santa, pero estoy blessed. Ili?
