Anika Pyle, frontmenica njujorškog punk bombona Chumped, nedavno je za Vulture napisala opširan esej u kojem izlaže svoje uvide u to kako je biti žena u glazbi, poglavito u punku.
Govori se tu i o fenomenu povećanog interesa za glazbenice zadnjih godina, tome što se na punk sceni događalo 2014. godine, ali i tome što bi sve budućnost mogla donijeti. Povodom prošlotjednog koncerta Chumpeda u Meidiki, s Anikom sam popričala o raznim temama; dotakle smo se Riot Grrrl pokreta, ženskog identiteta u pop glazbi i pitanja hoće li punk zauvijek biti boys club.
Nedavno si napisala esej za Vulture naslovljen 2014: Godina u kojoj su žene preuzele punk glazbu. Misliš li da su žene stvarno preuzele domenu punka?
Kao što smo vidjeli kroz povijest, žene su utjecale na gotov svaki njen aspekt, ali je priznanje zasluga ono što bi obično izostalo. Žene su također oduvijek sudjelovale i u DIY zajednicama i radile glazbu. Iako se DIY zajednica originalno postavila kao politički korektna i osviještena po pitanju rodne ravnopravnosti, pati od istih problema kao i razne druge zajednice, te priznanje zasluge često izostane, čime se neposredno kreira kultura seksizma i straha.
Kao netko tko sudjeluje u punku od djetinjstva, prvo samo kao konzumentica a onda i kao izvođačica, mogu reći da podrške ženskim glasovima ima sve više i više. Još jedan od razloga zašto mislim da je 2014. bila super za žene u punku jest i hrpa novih izdanja iza kojih stoje žene. Cayetana, White Lung, Speedy Ortiz… a tu su i povratnice The Muffs i Sleater-Kinney. Moram spomenuti i Against me koji su nekoć bili bend sačinjen isključivo od muškaraca, a sada ih predvodi žena! Jako je bitna u svemu tome i činjenica da su žene (i općenito pro-feministički nastrojene osobe) napokon brojnije na „pozicijama moći“ u glazbi, bilo da se radi o pisanju o glazbi ili o organiziranju koncerata.
Kada se spominju žene u punku, ljudima je često prva asocijacija i dalje Riot Grrrl pokret od kojeg je prošlo već skoro 20 godina. Zašto misliš da je tako?
Riot Grrrls su bile jako glasne sudionice svojih zajednica, pa su tako bile i prisutne u zineovima i underground publikacijama. Iz nekog razloga su se i mainstream mediji zainteresirali za njih, unatoč tome što su se Bikini Kill i još neki riot grrrl bendovi izričito klonili kontakta s njima. Riot grrrl je prvenstveno izjava, zauzimanje prostora: “Mi smo tu, ne moramo odgovarati nikome, i razbijamo patrijarhat.”
Mislim da je to popločalo put novim generacijama i djevojkama poput mene. Kad sam tek ušla u punk, slušala sam bendove koje su sačinjavali skoro isključivo muškarci. Onda sam odjednom otkrila svijet žena koje rade glazbu koja mi se sviđa, kao nekakva posebna zajednica koja ima svoj vlastiti krug u kvadratastom dijagramu punk svijeta. Riot Grrrl su imale veliku ulogu u tome.
Feminizam je odavno prisutan kao ideja u punku, ali nisam naišla na toliko propitivanja samog roda kao što to primjerice rade neki drugi žanrovi?
Pitanja roda je nešto o čemu se u punk zajednici pretjerano ne razgovara. Postoje varijacije svake alternativne kulture. Neki ljudi su jako tolerantni i potiču razgovor, ali postoje i neke druge krajnosti, koje su sve samo ne progresivne. Ono što je meni oduvijek bilo bitno kod punka je postojanje prostora u kojem mogu istraživati alternativne ideje, razgovarati o stvarima koje su problematične, i nailaziti na ljude koji ne osuđuje tuđa mišljenja.
Voljela bi kada bi taj prostor u punku bi malo širi, pogotovo kada pričamo ne samo o rodnoj ravnopravnosti, nego o samom rodu i njegovoj (ne)binarnosti.
Primijetila sam da ste na dosta mjesta označeni kao female-fronted bend. Što misliš o toj oznaci? Da li ona utječe i na tvoj izbor glazbe?
Na početku smo označavali svoju glazbu kao female-fronted jer mi je bilo važno da mlade žene koje žele pronaći glazbu koju su napravile žene mogu to učiniti. Ali nakon mnogo razmišljanja zaključila sam da je to jako problematičan termin jer su i female/male sami po sebi dubiozni pojmovi koji iza sebe imaju puno povijesnog konteksta s kojim se ne slažem. Uz to, mnogo ljudi ( i žena i muškaraca) neće uopće poslušati bend jer vide oznaku female-fronted.
Trebala bi postojati neka drugačija terminologija jer female-fronted nije najsretnije rješenje ni za bend koji se sastoji od dva muškarca i žene, ili tri žene i jednog muškarca, ili dvije žene… Kako definirati bend kao što je Against me? Da li Laura J. Grace želi biti označena kao žena a njen bend kao female -fronted? Što uopće tražiš ako tražiš female-fronted bend? Tražiš li poseban zvuk glasa, želiš li podržati žene koje rade glazbu, koja je tvoja motivacija? U članku za Vulture namjerno koristim termin woman-fronted jer je to mnogo inkluzivniji termin.
Kako vidiš reprezentaciju ženskog identiteta u mainstream pop glazbi?
Volim puno mainstream izvođačica, od Katy Perry do Miley Cyrus, ali i dalje sam svjesna da ih ne doživljavam previše ozbiljno. One su dio većeg stroja koji kreira njihov identitet za njih, i često ne odlučuju o svemu same. Kritična sam prema njihovoj reprezentaciji ženskog identiteta i prema tome što misle da je to osnaživanje. Super mi je i novi album Beyonce, ali i dalje mislim da je problematična figura kada govorimo o promicanju feminizma jer je proturječna.
S jedne strane predstavlja moćnu žensku figuru koja je ideja ekonomske neovisnosti i osnaženja, a s druge ima tim muškaraca i žena koji su iza nje i donose odluke za nju. Naravno da je ekonomska neovisnost i više nego bitna za emancipaciju, ali jednako tako mislim da ideja feminizma nije biti dovoljno bogata da si možeš kupiti dijamant.
Za kraj, savjeti za mlade punk ratnice!
Imam tu mantru koju volim bajati djevojkama oko sebe, najčešće svojoj mlađoj sestri koja ima 8 godina. “Be deliberate and afraid of nothing.” Autorica je Audrey Lorde, i mislim da govori o tome kako bismo trebali stajati čvrsto i neovisno iza svojih odluka, jer samo sami sebe možemo učiniti sretnima.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
