U posljednjih nekoliko godina pojavio se veći broj mlađih afričkih pjesnika i pjesnikinja koje pišu na engleskom – u Nigeriji ili Etiopiji, Velikoj Britaniji ili SAD-u. Neke dolaze iz zemalja koje imaju dugu tradiciju književnosti na engleskom (npr. Nigerija ili Gana), dok je za druge engleski jezik u koji su se uselile kao migrantkinje ili djeca migranata. Osobito kod ovih potonjih često se postavlja pitanje gdje ih uopće smjestiti. Kada ovdje govorim o “afričkoj” poeziji, polazim od samoopredjeljenja autora i autorica koje se na ovaj ili onaj način identificiraju s tom oznakom. To, jasno, ne isključuje njihovo sudjelovanje u drugim književnim prostorima (npr. britanskom), ali govori nešto o njihovoj često problematičnoj poziciji prema tim prostorima.
Ovaj pjesnički zamah ne događa se sam od sebe, već je osnažen nekolicinom zagovaračkih i drugih inicijativa iza kojih stoje stariji afrički pjesnici i pjesnikinje koji tvrde da je afričkoj poeziji prvenstveno nedostajala pozornost urednika/ca i kritičara/ki (što vrijedi i za ranije spomenute autore/ice, koji djeluju izvan Afrike). Zanimljivo je spomenuti da je u Velikoj Britaniji još 2005. samo 1% pjesničkih izdanja otpadalo na crne i azijske autore i autorice, što je brojka koja jasno pokazuje njihovu podzastupljenost u odnosu na sastav britanskog stanovništva. Uz to, većina tih knjiga objavljena je kod usko specijaliziranih izdavača. Nakon desetljeća intenzivnog rada na tom polju, koji je bio usmjerena na mentoriranje manjinskih pjesnika (program The Complete Works), stvaranje mreža i kolektiva te njihovo uključivanje u izdavačke programe, ta je brojka porasla na 12-14% pjesničkih izdanja pri velikim izdavačkim kućama koje su te autorice i autore do tada sustavno zanemarivale.
Jedan od najvažnijih poticaja na međunarodnoj razini je nagrada Brunel za afričku poeziju, koja se je u svojih šest godina postojanja profilirala kao pouzdani pokazatelj pjesničke kvalitete i relevantnosti. Zato se čini smislenim ovaj kratki uvod u aktivan i fascinantan, a istovremeno uvelike zanemaren segment svjetskog pjesničkog stvaralaštva započeti s dosadašnjim dobitnicima i dobitnicama ove nagrade. Njih je dosad bilo 10, što, naravno, ne može biti antologijski reprezentativan presjek stvaralaštva čitave pjesničke generacije jednog kontinenta, no ipak nudi solidan, iako neiscrpan uzorak različitih pristupa, interesa i poetika autora i autorica koje se identificiraju kao afričke (nagrada Brumel je namijenjena “pjesnikinjama i pjesnicima koji su se rodili u Africi, koji su državljani neke od afričkih zemalja ili čiji su roditelji Afrikanci”).
Kada je osnivala nagradu – koja se dodjeljuje pod sponzorstvom londonskog Sveučilišta Brunel uz potporu zaklade African Poetry Book Fund (APBF) – njena utemeljiteljica, književnica Bernardine Evaristo (inače, zajedno s Margaret Atwood, prošlogodišnja dobitnica nagrade Booker), krenula je od činjenice da je afrička poezija na međunarodnoj književnoj sceni “takoreći nevidljiva”. Stoga je njena namjera bila, s jedne strane, dati više pozornosti tom zapostavljenom segmentu stvaralaštva, a s druge motivirati novu generaciju pjesnikinja i pjesnika. Iz tog razloga, APBF nagrađenim, ali i nominiranim autorima daje mogućnost objave pjesničke zbirke, što je posebno važno budući da je riječ o mladim umjetnicima koji još nisu objavili svoju prvu “veliku” pjesničku zbirku.
Žiri nagrade čine etablirani pisci i spisateljice koji sudjeluju u afričkim književnim prostorima, a s nominiranima dijele slične individualne i kolektivne povijesti. Uočljive su višestruke identifikacije (preuzete s web stranice nagrade), koje su prisutne i kod prethodnih dobitnica i dobitnika, a koje govore u prilog njihovoj višestrukoj upletenosti u različite prostore i povijesti, zbog čega ih je naprosto nemoguće ukratko opisati. “Afričkost” afričkih književnosti u prošlosti je često bila predmetom više ili manje homogenizirajućih i normativnih opisa i kategorizacija.
No, u tekstovima koji prate i promišljaju spomenute pjesničke inicijative nalazimo prisutno je dosljedno odbijanje takvih osjećaja, čak i kada dolaze “iznutra”. Umjesto toga, čitamo o heterogenosti reakcija i pristupa specifičnim kolektivnim povijestima i pojedinačnim iskustvima afričkih pjesnikinja i pjesnika, o širokom zahvaćanju najraznovrsnijih književnih utjecaja i poveznica, samouvjerenom poigravanju s različitim kulturnim položajima, itd. Primjerice, Chris Abani je o procesu selekcije i predstavljanja nove afričke poezije u izdanjima APBF-a napisao: “Pazimo da ne pokušamo prosuditi tko je ili nije Afrikanac, što je ili nije afričko. […] Ne želimo reći: ovo je afrička poezija, već: ovdje imamo neke nove razgovore, vođene u umjetničkom obliku, u ovom konkretnom kulturnom trenutku, među ovim pjesnicima afričkog podrijetla, koji žive na kontinentu ili izvan njega.”
Da bismo ipak pokušali iscrtati osnovna zajednička obilježja te skupine pjesnika/kinja – počevši od toga zašto, s obzirom na sve navedeno, uopće govoriti o “afričkoj” poeziji – dogovorili smo razgovor s Bernardine Evaristo. Nažalost, nismo se mogle sastati uživo – bila sam u Londonu neposredno prije proglašenja ovogodišnjih dobitnika/ca Brunela – ali zato je Bernardine izdvojila vrijeme, unatoč brojnim književnim, uredničkim i aktivističkim obavezama, da se dopisujemo s mladim afričkim pjesnikinjama, književnim kategorijama, nagradi Brunel, vidljivosti i uključivanju marginaliziranih pjesničkih glasova.
Kad razgovaramo o književnosti, oznake “Afrika” i “afrički” prilično su fleksibilne: ponekad označuju čitav kontinent, ponekad samo njegov supsaharski dio. (Najčešće označuju i osobe afričkog podrijetla općenito). Kad je u pitanju nagrada Brunel, odlučili ste se za širu definiciju, koja obuhvaća cijeli kontinent te podrazumijeva i pjesnike i pjesnikinje koje žive van Afrike i čiji roditelji su Afrikanci. Kakvu ulogu imaju takve inicijative u oblikovanju kategorije “afrička poezija” (ili šire, “afrička književnost”) – i kakva je uopće uloga takvih kategorija?
Za mene “Afrika” podrazumijeva čitav kontinent, jer Afrika je upravo to: cjelina. Uvijek mi se čini besmislenim kad se isključuje Sjeverna Afrika – ponekad to rade sami Sjevernoafrikanci! Kada smo 2012. utemeljili ovu nagradu, želja mi je bila da razvijamo afričku poeziju koja je tada bila gotovo nevidljiva na međunarodnoj sceni. Željela sam da se usredotočimo na one koji su rođeni na afričkom kontinentu i tamo žive ili one čiji su roditelji iz Afrike.
Mislim da je naša nagrada, koja ulazi u svoju sedmu godinu, usmjerila pozornost na brojne nove afričke pjesnikinje i pjesnike te tako pomogla oblikovati generaciju novih pjesničkih snaga. Biramo najistančanije i originalne glasove. “Afrička poezija” je raznolika, kao što smo i kao ljudi raznoliki. Te kategorije ne vidim kao nešto što reducira ili ograničava, iako sam svjesna da ne razumiju svi koliko je važno da možemo imenovati određenu književnu skupinu. Kategorije vidim u smislu slavljenja velikog raspona perspektiva koje su prisutne na tako raznolikom kontinentu i njegovoj dijaspori – perspektive koje su često zanemarene. Izraze američka, irska, ruska, kineska ili britanska književnost shvaćamo kao opće i neograničavajuće, a isto bi trebalo vrijediti za afričku književnost, sa svim mogućnostima i slobodama koje su autorima i autoricama dostupne.
Kategorizacija je jedan od načina kako prepoznati i imenovati književnost koja potječe iz zajednica čije su perspektive, priče i kultura bile na bilo koji način prezrene ili marginalizirane. Čitatelji/ce tako mogu potražiti djela koja možda izravnije tematiziraju njihova vlastita iskustva, a autori/ce se mogu povezati sa zajednicom i mrežama podrške oko višestrukih identiteta koje dijele.
Kada su objavljene ovogodišnje nominacije, rekli ste da uvijek nastojite kreirati sveobuhvatan izbor pjesnika i pjesnikinja. Čini se da to još uvijek predstavlja izazov. Odakle dobivate najviše prijava? Je li bilo nekih iznenađenja?
Najviše prijava dobivamo iz Nigerije, što i ne čudi s obzirom da je najmnogoljudnija. Nažalost, dobivamo vrlo malo prijava iz Sjeverne Afrike.
Imate li objašnjenje zašto je to tako? (Možda se radi o pitanju identifikacije samih pjesnika s oznakom “afrički” ili, banalnije, o jezicima na kojima pišu, o manjoj vidljivosti vaše inicijative u sjevernoafričkim državama, odnosno tamošnjim medijima…)
Zapravo ne znam, ali moguće je da je povezano s razlozima koje navodite.
U konkurenciju za nagradu ulazi i poezija u prijevodu. Jeste li dosad zaprimili prijave (ili čak proglasili nominacije) za prevedenu poeziju?
Nisam sigurna budući da ja osobno ne pregledavam sve prijave, a i same pjesme ne budu uvijek označene kao prijevodi (ako i jesu prevedene). Koliko mi je poznato, dosad nismo nominirali prevedene pjesme. Naravno, nemamo ništa protiv njih – rado bismo uključili više neanglofonih pjesnika i pjesnikinja.
Brunel je afrička književna nagrada sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu; pjesničke zbirke dobitnika izdaje African Poetry Book Fund sa sjedištem u SAD-u. Možemo li reći da je za afričko književno stvaralaštvo još uvijek važno da njegov velik dio nastaje, ali i bude prepoznat izvan afričkog kontinenta?
Potpuno ste u pravu, ali te inicijative dolaze od ljudi poput mene i Kwamea Dawesa koji rade na britanskim ili američkim sveučilištima. To vrijedi za afričku književnost općenito, ona uglavnom nastaje izvan Afrike; autori i autorice koje postignu određeni uspjeh često emigriraju u Europu ili Ameriku, ako već nisu tamo, i to djelomično promijeni perspektivu iz koje pišu. Riječ je o vrlo važnom pitanju o kojem moramo nastaviti raspravljati; nema jednostavnog odgovora.
Svake godine nominiramo do deset pjesnika koji time ne samo da dobiju veliku medijsku pozornost, već većina njih objavi svoju poeziju u sjajnim kompletima pjesničkih knjižica koje svake godine objavljuje African Poetry Book Fund koji vodi Kwame Dawes. Partnerstvo Brunelove nagrade i APBF-a je iznimno produktivno; dosad je javnosti putem takvih kompleta predstavljeno oko 40 novih afričkih pjesnika i pjesnikinja. APBF dodjeljuje i svoje nagrade; taj val aktivnosti i podrške omogućio je etabliranje brojnih novih autora/ica.
Godišnji kompleti knjiga u izdanju APBF-a su doista fascinantni, kako zbog same poezije, tako zbog popratnih tekstova. U jednom od uvodnih zapisa, Kwame Dawes govori o uredničkom izazovu traženja ravnoteže između pjesnika koji žive i rade u afričkim državama i onih iz novije dijaspore. Dawes pritom primjećuje da potonji “teško pronalaze zajednice s kojima dijele slična iskustva i koje uopće razumiju njihovu specifičnu estetiku i što ih kao pjesnike zanima.” To je ponovo povezano s pitanjem vidljivosti, odnosno uključivanja marginaliziranih perspektiva, kojim se bavite i s druge strane, unutar britanske književnosti, u okviru programa The Complete Works.
The Complete Works (2007.-2017.) bila je inicijativa za razvijanje poezije britanskih nebijelih pjesnika. Tada smo odabrali tri skupine pjesnika i pjesnikinja, po 10 u svakoj skupini, te im dodijelili mentore i mentorice koje su im pomagali, a ponudili smo im i grupne seminare, tjedne tečajeve i događanja namijenjena umrežavanju, kako bi stekli kontakte u pjesničkoj industriji. Projekt je sjajno vodila Nathalie Teiler, koja je i osigurala sredstva za projekt, i bio je iznimno uspješan – većina sudionika i sudionica već je objavila prvu (i u nekim slučajevima i drugu) pjesničku zbirku, i to kod različitih izdavača. Mnogi od njih su osvojili i važne nagrade za poeziju, književne rezidencije i općenito priznanje za svoj rad. To su, primjerice, Mona Arshi, Sarah Howe, Kayo Chingonyi, Karen McCarthy Woolf, Warsan Shire, Momtaza Mehri, Inua Ellams i mnogi drugi.
Nakon šest godina dodjeljivanja nagrade, poezija dobitnika i dobitnica predstavlja nevjerojatno raznolik uzorak nove afričke poezije. Kako biste opisali tu novu generaciju pjesnika i pjesnikinja?
Mislim da ih je sasvim nemoguće kategorizirati.
A kakve odnose uspostavljaju prema svojim prethodnicima i drugim pjesničkim tradicijama?
Nisam sigurna da na to uopće želim odgovoriti budući da se ipak radi o više od 50 država od kojih svaka ima svoje književne povijesti (u množini, ne jednini). Rekla bih da današnje autore/ice inspirira svjetska poezija, gdje god je pronašli, a često je nalaze na internetu. Nigerijski pjesnik Romeo Oriogun, koji je otvoreno gej, sve do 2017. godine – kada je dobio nagradu – nije bio izvan Nigerije. Na pisanje poezije motivirala ga je prva dobitnica nagrade, Warsan Shire, Somalijka koja je odrasla u Londonu.
Lijepa priča! Bit će zanimljivo vidjeti koga će (ili već jest) nadahnuo Oriogun… Internet je doista imao značajnu ulogu u povećanju dostupnosti tekstova, ali i doprinio zajedništvu i mrežama književnika, o čemu ste govorili ranije. Hoće li možda doprinijeti i širenju svjetske publike kada je u pitanju afrička poezija?
Mislim da smo već doprli do svjetske publike i da će ona samo rasti. Ti pjesnici se identificiraju kao afrički, no to ne znači da njihova djela svojim rasponom i kvalitetom ne mogu doći do međunarodnog čitateljstva. Možda neki zaista to misle, ali pritom ne razmišljaju o, recimo, bijelim američkim ili britanskim pjesnicima, za koje vjerojatno smatraju da pišu “univerzalnu” poeziju – što je smiješno, naravno. Najbolja poezija progovara univerzalno i globalno, polazeći iz specifične umještenosti.
Sedam od dosadašnjih deset nagrada dobile su pjesnikinje. Ima li među prijavljenima za nagradu i mlađom pjesničkom generacijom općenito više žena nego muškaraca?
Crne autorice već su neko vrijeme u fokusu javnosti i privlače puno pozornosti. Ako govorimo o afričkoj poeziji, u njoj je većinu 20. stoljeća bilo 95 posto autora. Nisam analizirala koji je udio prijavljenih žena i muškaraca, ali glasovi koji posebno iskaču često su upravo ženski, dijelom zato što ih dosad naprosto nismo imali prilike čuti. Perspektiva žena je često pravo otkriće; iz riječi najboljih pjesnikinja izviru moć i originalnost, tako snažne i intenzivne, i djeluju kao pravo osvježenje u ovoj tradicionalno muškoj književnoj povijesti.
***
Katja Zakrajšek je komparatistica i nagrađivana književna prevoditeljica s posebnim interesom za afričke književnosti.
Tekst je, uz manje izmjene i skraćivanja, preuzet sa stranice Poiesis.
Prijevod: Tihana Bertek
