Prošli mjesec preminula je Sue Townsend, jedna od najcjenjenijih britanskih komičnih spisateljica. Ako ste odrastali u devedesetima, pročitali ste barem jednu Townsendinu knjigu o Adrianu Moleu i njegovim tinejdžerskim patnjama. Kako su devedesete prolazile i ustupale mjesto 21. stoljeću, vjerojatno ste čitali S. E. Hintonine Autsajdere, Meg Cabot i Princezine dnevnike, Enid Blyton i njezinih Pet prijatelja, a možda čak i Judy Blume, Sanju Pilić, Ann Brashares, Sanju Polak, Branku Primorac, Tamoru Pierce, i sigurno J. K. Rowling.
Sve ove knjige spadaju u kategoriju knjiga za mlade (na engleskom young-adult fiction, ili kraće samo YA), beletristike koja je pisana i plasirana na tržište za tinejdžere i adolescente. Rowlingičin Harry Potter je naravno jedna od najpoznatijih i najuspješnijih serija u tom žanru u posljednjem desetljeću. Što god mislili o kvaliteti njezine proze, Sumrak saga Stephenie Meyer lansirala je žanr knjiga za mlade u stratosferu kada je 2005. godine izašla prva knjiga. Odjednom su svi počeli štancati knjige za mlade kao na pokretnoj traci. Sumrak saga je okuražila izdavače da više riskiraju i isprobavaju nove i drugačije stvari u žanru. Knjige Stephanie Meyer o nespretnoj Belli Swan i očaravajućem Edwardu Cullenu dokazale su da serije knjiga za mlade uistinu mogu biti “novi Harry Potter”.
Često se smatra kako žanrom knjiga za djecu i mlade dominiraju žene, zbog toga što one rade većinu poslova u toj industriji, bilo kao autorice, urednice, agentice ili ilustratorice. Biti žena u književnosti za djecu i mlade nije ni približno tolika prepreka pri izdavanju prve knjige kao što je to recimo u književnosti “za odrasle”.
Ipak, rezultati najnovijeg istraživanja organizacije VIDA koja proučava rodne razlike u izdavaštvu pokazuju kako biti muškarac u žanru knjiga za mlade sa sobom donosi određene privilegije. 12 od 16 nagrada za izvrsnost u žanru pripalo je ženama, ali to i dalje nije nekonkurentna dominacija koju su u VIDA-i očekivali s obzirom na dominaciju žena u žanru.
Nagrada Printz za izvrsnost u knjigama za mlade, uvjerljivo jedna od najprestižnijih, najtješnja je što se tiče rodnih razlika u posljednjih pet godina: glavna nagrada u tom razdoblju pripala je muškarcima 13 puta, a ženama 12.
U čemu je onda stvar? Jesu li muškarci počeli češće pisati knjige za mlade? Ne, nego kao što je nažalost slučaj u gotovo svim žanrovima, i ovdje se više prepoznaju dostignuća autora nego autorica. Knjige za mlade i oni koji ih čitaju (od kojih je 55% starijih od 18 godina) podvrgnuti su stigmatizaciji.
Govori se tako da knjige za mlade nisu “prave” knjige, loše su pisane, neozbiljne su, itd. – ali čini se da se takvi negativni komentari češće odnosi na žene i djevojke koje ih čitaju ili pišu nego na muškarce i dječake. Suzanne Collins, autoricu Igara gladi, u literarnoj zajednici optužuje se da kopira japanskog autora Koushuna Takamija i njegov bestseler Battle Royale, a Različitu Veronice Roth pak stalno nazivaju kopijom trilogije Suzanne Collins.
Prošle godine u New York Timesu izašao je članak nesretnih implikacija u kojemu se sugeriralo kako za ovaj novi boom u popularnosti knjiga za mlade možemo biti zahvalni jednoj osobi – Johnu Greenu. Autor članka išao je toliko daleko da taj “novi” fenomen pisanja knjiga za mlade s duhovitim tinejdžerskim pripovjedačima, manjkavim autoritetima, neuzvraćenom ljubavlju i par tragičnih zapleta nazove GreenLit. John Green, po čijoj je najnovijoj knjizi Greška u našim zvijezdama nedavno snimljen film koji bi trebao na ljeto doći i u naša kina, izdao je prvi roman U potrazi za Aljaskom 2005. godine, iste godine kada je i Stephenie Meyer objavljen prvi nastavak Sumrak sage.
Iako su autorice triju najpopularnijih serija knjiga za mlade u poslijednjih nekoliko godina žene – J. K. Rowling, Stephenie Meyer i Suzanne Collins – John Green je taj kojemu se pripisuje “spašavanje” žanra.
Harry Potter knjige su imale, i još uvijek imaju, nevjerojatan kulturološki utjecaj na povećanje broja mladih koji čitaju i koji su počeli pisati zbog toga što su htjeli stvarati svjetove slične Hogwartsu, ali John Green je taj kojeg se hvali i proglašava revolucionarnim.
Ali ovo nije kritika Johna Greena, ovo je kritika žanra knjiga za mlade kao takvog. Protiv Greena nemam ništa: dapače, kod kuće imam dva primjerka Greške u našim zvijezdama, jedan od kojih je potpisan, i prošle godine sam putovala u Manchester na druženje u živo s njim. Volim Johna Greena i cijenim njegove knjige jer su dobre, ali nisu baš toliko dobre. Greška u našim zvijezdama nije tisuću puta bolja od drugih knjiga za mlade, čak niti onih u istoj potkategoriji. Postoji pregršt romana ženskih pisaca koji su jednako emocionalno jaki, ako ne i više. Sara Zarr, Gayle Forman i Courtney Summers su samo neke od autorica koje valja spomenuti. S obzirom na online prisutnost Johna Greena na YouTube kanalu vlogbrothers koji ima preko dva miijuna pretplatnika, i na to da Greška u našim zvijezdama koristi elemente romantike, tjeskobe i raka kako bi stvorila efektan, razarajući emocionalni učinak, nije ni čudo da je toliko dugo na vrhu bestseler liste New York Timesa i da će oni koji su je pročitali rado kupiti knjige drugih autora koje je John Green nahvalio.
Problem s čitavom raspravom koja se mjesecima vodi na internetu oko Johna Greena jest pretpostavka da se moć i utjecaj mogu kvantificirati samo postotcima, brojevima i količinom nagrada primljenih za romane.
“U svijetu knjiga za mlade postoji tiša moć i utjecaj sa svih strana, što se možda sasvim ne uklapa u komercijalni dio tenzija između komercijalnosti i umjetnosti. Ako je jedna od primjedbi da je svaka rasprava o knjigama za mlade o Johnu Greenu, mi imamo moć započeti nove rasprave. Unatoč Johnu Greenu, i dalje postoje ogromne predrasude prema knjigama za mlade, i sklonost odbacivanju adolescentskih iskustava”,na Twitteru je napisala Sara Zarr.
Nazivanje Johna Greena velikim spasiteljem knjiga za mlade ne uzima u obzir sve žene i pripadnike manjina koji su došli prije i poslije njega i dirnule generacije čitatelja, i to ne samo mlade. Hvaljenje Greenovog utjecaja na žanr istodobno sasvim briše velik utjecaj koji je Sumrak saga imala, i još uvijek ima, na popularnu kulturu. Ako ćemo ikome pripisivati zahvalu za to što su zbog njih knjige za mlade opet postale “kul” (što je samo po sebi manjkava premisa), onda to mora biti Meyer.
Kao što je i sam John Green rekao na Twitteru, rodna problematika u izdavaštvu ne potječe od prolaznih trendova kao što je popularnost njegovih knjiga, i ne uzrokuju je pojedinci. I dalje su problematični načini na koje izdajemo, reklamiramo i razgovaramo o knjigama za mlade, i čini se da je John Green u zadnje vrijeme postao maskota za tu raspravu zato što, eto, ima bestseler i bijeli je muškarac. Amanda Duncil je napisala kako je pojačavanje razlika između žena i muškaraca u izdavaštvu knjiga za mlade izuzetno kontraproduktivno, pogotovo zbog toga što knjige za mlade nisu izrazito žanr “za žene”, i muškarci koji u njemu sudjeluju ne prisvajaju probleme specifične ženama, kao što ni žene koje sudjeluju u drugim sferama izdavaštva ne prisvajaju “muške” prostore.
