Objavljeno

Vlažne zone – Tekuća priča o ženskom tijelu

Kad je nekadašnja voditeljica Charlotte Roche prije nekih pet godina objavila svoj prvi roman Vlažne zone, reakcije su bile u najmanju ruku podijeljene. Njemački Bild ocijenio ga je kao „knjigu koju se ne bi trebalo ni ekranizirati ni čitati“, Slate ga je opisao kao „Pedeset nijansi odvratnog“, a neki su se pitali radi li se možda o feminističkom manifestu, pornografiji, kombinaciji i jednog i drugog, ili možda nečemu što nije ni jedno ni drugo.

Radi se o tome da je Roche je u svom romanu upotrijebila riječ smegma, sluz, menstruacija, masturbacija i hemeroidi jako puno puta, što je nešto što vjerojatno ne bi izazvalo toliko kontroverze da se u romanu ne radi o ženskom tijelu, ili pak s druge strane da je serviran publici koja je upoznata sa činjenicom da su žene već pisale i o masturbaciji , ženskom tijelu i tome kako izgleda vagina.

No, krivo bi bilo reći da je roman pred čitatelje sirovom iskrenošću predstavio što je žensko tijelo, već prije što se sve s njim može napraviti. Radnja romana skoro je u cijelosti smještena u bolničku sobu koju okupira 18-godišnja Helen koja je tamo dospjela zahvaljujući ozljedi anusa pri brijanju.

Helen ima pomalo čudnovat odnos prema vlastitom tijelu, odnosno fascinirana je tjelesnim tekućinama, higijenom i kršenjem tabua koji ih okružuju. Sama Roche film smatra feminističkim manifestom u borbi protiv standarda higijene i njege koji su nametnuti ženama, no ona ne piše o savijanju tih istih standarda, već odlazi korak dalje u nešto što bismo slobodno mogli nazvati anti-higijenom.

Tako u knjizi imamo prizore gdje glavna protagonistica prakticira svoju naviku prelaženja vaginom preko prljavih površina u javnim wc-ovima kako bi prikupila što više bakterija i tuđih stidnih dlaka, što baš i nije nešto što se može nazvati oslobađajućim.

Unatoč tome, Vlažne zone su i dalje knjiga čija glavna junakinja beskompromisno ide prema onome što želi, a pri (ponekad patološkom) tretiranju vlastitog tijela ipak se prije svega vodi premisom da je ono samo njezino i da drugi ljudi, pa ni roditelji, nemaju pravo glasa kada se o njemu govori.

Tako saznajemo da je Helen, kada je navršila 18, svojevoljno otišla na sterilizaciju kako bi prekinula zlosretni niz prvorođenih i nesretnih žena u svojoj obitelji koje su redovito nesretne i „slabih živaca“, a koji traje od njezine prabake. Cijeli je roman u dubini sentimentalno intoniran, pa kad bi recimo povadili sve „kontroverzne“ dijelove dobili bismo coming-of-age roman s uobičajenim tematikama kao što su istraživanje seksualnosti, obiteljska (najčešće broken home) situacija i između ostalog, otkrivanje vlastitog tijela. S nijansom patologije.

Zanimljivo je stoga bilo vidjeti kako će izgledati filmska verzija romana, odnosno koliko će daleko budući redatelj/ica ići u prikazu eksplicitnih i u najmanju ruku slikovitih situacija koje karakteriziraju roman. Dočekali smo i to. Filmska verzija Vlažnih zona u režiji Davida Wnendta prikazana je na ovogodišnjem Sundanceu,a u glavnoj ulozi našla se njemačka glumica Carla Juri, čiji je nastup definitivno jedan od najsvjetlijih točaka filma.

Što se ostatka tiče, ne može se reći da nije zanimljiv, barem što se tiče stilskih postupaka. Uvodna scena u kojoj Helen odlazi u javni wc bosa i prelazi međunožjem po zahodskoj dasci nastavlja se zumiranjem kamere na tu istu dasku da bi zatim vidjeli animirani svijet bakterija koje izgledaju kao mješavina jedne popularne reklame za sanitarno sredstvo i uvodne scene Trainspottinga, a cijela scena nas priprema za film otprilike onoliko koliko nas je La Vie pripremio za seks. Nedovoljno.

Ako to nije odgovorilo na pitanje s početka poglavlja, odgovor je: da. Film dosta eksplicitno prikazuje sve što je u romanu detaljno opisano, od hand-made zaglavljenih tampona, grupne masturbacije djelatnika pizzerije nad pizzom i iscjedaka pa do fantastičnih epizoda s biljkom avokada koja raste iz Heleninog međunožja.

Miješanje jave i sna, zajedno sa probranim soundtrackom (Peaches, catchy naslovna stvar Ezre de Zeus) i BFF momentima mu s druge strane dodaju šećernu komponentu zbog čega i dalje ostaje pristupačan.

Ako se itko ikad pitao što bi dobili kada bi se Sofia Coppola okušala u gross out žanru, odgovor je Vlažne zone.

No Helenin flert sa zgodnim bolničarom (Cristoph Letkowski) koji pri kraju eskalira čini ovaj film ujedno i ljubavnom pričom koja ima puno sretniji kraj nego što bi Sofia Coppola ikad dala nekom svom filmu.

Gdje onda na kraju svrstati ovu anti-higijensku bajku? Roche (kao i Wnendt) definitivno odašilje poruku o tijelu kao prirodnom fenomenu čije su funkcije normalne i trebale bi biti češće tematizirane, no s druge strane ono što prikazuju kao normalno ostaje zasjenjeno patološkim ponašanjem glavne protagonistice, pa je pitanje koliko uopće roman/film imaju pravo nazivati se feminističkim djelom.

Također, ono što bi činilo ovo djelo posebnim bilo bi da recimo uopće nema traumatskog trenutka zbog kojeg Helen postaje takvom kakva jest.

Možda ćemo jednom i dočekati djelo u kojem ćemo imati i smegmu, i iscjedak i menstruaciju i masturbaciju bez psihotične majke i odsutnog oca koji lebde nad njima.

Povezano