Nađa Bobičić je književna kritičarka i socijalistička feministkinja. Osnovne i master studije završila je na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, master studije kulture i roda na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, na kome trenutno radi doktorsku disertaciju. Od 2012. godine redovno objavljuje književnu kritiku na više književnih portala i medija u regiji (Booksa.hr, Politikin kulturni dodatak, Treći program Radio Beograda, časopisi Polja, Quorum i dr.) Sudjelovala je u međunarodnoj edukaciji mladih kritičara Criticize This! i dobila nagradu za najbolju regionalnu mladu književnu kritičarku 2013. godine. Od 2014. sa grupom ‘Pobunjene čitateljke’ uređuje portal za književnu kritiku Bookvica.net u okviru kojeg je 2018. uredila zbornik Rat iz dečje perspektive. U Domu kulture Studentski grad od 2016/17. vodi Radionicu kreativnog čitanja i kritičkog pisanja.
Nađa je jedna od najaktivnijih feminističkih književnih kritičarki na postjugoslavenskom prostoru i to je temeljni razlog za razgovor s njom na našem portalu. Rukovet ostalih razloga pronađite u tekstu koji slijedi.
Kako je nastao Bookvica.net, iz koje potrebe? U podnaslovu portala piše da je posrijedi „portal za pobunjena čitanja“? Tko su zapravo Pubunjene čitateljke i kako su se i kada okupile?
Godine 2013. smo počele da se okupljamo, i tada nam je u fokusu bila kvir i krip teorija, te čitanja književnosti iz tog ugla. Onda, vremenom smo i mi same rasle prije svega na individualnom nivou, a povećavala se i grupa. I to prije svega zahvaljujući prilici koju sam 2016. godine dobila da u Domu kulture Studentski grad vodim radionicu Kreativnog čitanja i kritičkog pisanja. Sad je treća generacija polaznica i manjeg broja polaznika radionice i većina njih je sada u grupi Pobunjenih kritičarki.
Sljedeći prelomni trenutak za nas se dogodio krajem prošle godine, kada smo počele da pripremamo zbornik Rat iz dečje perspektive. I tada je naša grupa postala regionalna. Naime, Pobunjene kritičarke su čitateljke koje pišu o književnosti, a rade u svim jugoslovenskim republikama.
Od naredne godine otvorićemo i poddomen Mini bookvicu, na kojem ćemo se baviti književnošću za djecu i mlade, o kojoj smo i do sada pisale, ali u okviru jedne od kategorija na portalu. Odlučile smo da je vrijeme da se ovom žanru posveti i širi prostor.
Kako se lako da primijetiti na osnovu ove male istorije, funkcionišemo po principu solidarnosti i otvorenosti, tako da upravo radimo na dodatnom jačanju zajednice. Nadamo se da ćemo uspjeti da organizujemo i neku vrstu feminističkog čitateljskog okupljanja tokom sljedeće godine.
Formalno gledano, Pobunjene su nezavisno udruženje sa središtem u Beogradu, ali i neformalna grupa mladih kritičarki koja funkcioniše na regionalnom nivou i koja nema „članstvo“ u strogom smislu te riječi. Radije, sve koleginice koje žele da nam se pridruže, i da ozbiljno i koncentrisano rade i pišu tekstove i kritike iz feminističkih i lijevih pozicija su dobrodošle. Sve se sastajemo, zajedno odlučujemo šta dalje.
Gdje se danas okupljate i na koji način komunicirate i donosite odluke o radu i zajedničkom javnom istupanju, bilo daje riječ o pisanim istupima ili događajima?
Komunikacija na nivou regije većim dijelom je na Facebook grupi, to nam se pokazalo kao najpraktičniji način održavanja veze. Upravo smo u završnoj fazi projekta okojem ne mogu mnogo javno da govorim još uvijek, ali koji se na neki način tiče mapiranja savremene književne i kritičarske scene u regiji, naravno iz feminističke perspektive.
Uže posmatrano, grupa iz Beograda okuplja se redovno, a čujemo se svakodnevno. Tako da doslovno imamo malu redakciju. Uloge rotiramo, još uvijek pokušavamo da nađemo model koji nam svima najviše odgovara i preuzimamo ih po potrebi. Nekada radimo sporije, a nekada zbog rokova i raznih vidova (zasad) projektnog finansiranja imamo i stresnije periode.
Pravilo je da se u javnosti smjenjujemo i da nema jedne predstavnice. Iako, kako vjerovatno i sama znaš, medijima je najlakše da se obraćaju jednoj osobi. Po toj nekoj logici, sada govorim u ime grupe, ali već sljedećom prilikom za Vox bi govorila neka druga članica grupe. Ili bi govorile čak i dvije osobe, što nam je najčešća praksa.
To možda djeluje malo konfuzno ili naporno, ali zapravo, kad se ljudima strpljivo objasni zašto nam je to važno, do sada su uvažavali taj naš zahtjev. Što je stvarno jako važno, jer nismo sve imale isti broj prilika da govorimo u javnosti, na tribinama, predavanjima, radionicama… A koleginice koje nemaju iskustvo imaju veći pritisak, tremu i nesigurnosti, zato i one moraju da dobiju podršku grupe da izađu u javnost. To je jedini način da one i same napreduju i oslobode se strahova koji se ženama nameću kroz formalno obrazovanje.
Prošle godine ste izdale zbornik „Rat iz dečje perspektive“ u kojemu ste ponudile_i zanimljiva kritička čitanja poezije i proze autorica i autora s postjugoslavenskog prostora u feminističkom i lijevom marksističkom ključu. Zašto ste osjetile potrebu da napravite ovaj zbornik, na koja je važna pitanja pokušao i uspio odgovoriti?
Dvije su motivacione linije, i obije se vezuju za to šta nam je na regionalnom nivou zajedničko. Prvo, htjele smo da napravimo publikaciju sa koleginicama iz regije i razmišljale smo o tome da je jedno od naših zajedničkih formativnih iskustava bilo djetinjstvo obilježeno ratovima. A dodatno, dječija perspektiva na rat je umnogome zanimljiva, i pitanje je šta ona donosi u umjetničkim tekstovima, da li se i kako (zlo)upotrebljava.
S tim u vezi je onda bilo logično obratiti pažnju i na žensku perspektivu na rat, jer je i ona poput dječije najčešće u književnosti skrajnuta. Dominantna je perspektiva muškarca koji je direktno učestvovao u akcijama vojske i ima iskustvo PTSP-a. Međutim, kako su autorke tekstova pokazale, ova se slika mijenja, i u savremenoj regionalnoj književnosti ima sve književnica koje o ratu progovaraju na drugačiji način.
Drugo, kao kontrapunkt ratovima devedesetih je NOB. Iskustvo koje nam je sve značajnije, ono koje je doprinijelo emancipaciji cijele regije, i naravno emancipaciji žena. Nažalost, zbog jačanja revizionizma o ovom periodu jedva da se smije govoriti i pisati, a kada je književnost tog perioda u pitanju, ona je potpuno diskreditovana kao „ideološka“. Opšta je ljevičarska pretpostavka kako je naravno sva književnost ideološka, a ova, vezana za NOB je otvoreno ljevičarska književnost. Zato je njena pozicija u periodu jačanja desnice, a iz kvazi umjetničkih razloga, tako loša. Zato se radovi kojima se zbornik otvara bave ovom književnošću i to je naš mali prilog borbi protiv revizionizma. Ovaj je književni korpus ogroman i mi ćemo se njime nadalje baviti i ekstenzivnije.
Mislim da na meni kao urednici nije da procjenjujem koliko je zbornik uspješan, ali mogu dakažem da smo pokušale da otvorimo pitanja koja su nam važna. Mi smo kao djeca manje ili više ratom bile pogođene, ali niko nas nije pitao šta mi želimo. U tom smislu, naša generacija ne nosi krivicu zbog učešća u ratnim zbivanjima. Pred nama je sad jedna druga vrsta izazova, a koji se tiče toga da loše stanje u kojem se trenutno nalazimo zajednički prevaziđemo. Da transparentno govorimo o ratnim zločinima, da ih ni na koji način ne prikrivamo ili iz pozicije država u kojima živimo opravdavamo, da se borimo protiv istorijskog revizionizma kojim se želi diskreditovati najvažnija borba za slobodu i ravnopravnost na ovim prostorima do sada, konačno da se suprotstavimo kapitalizmu.
Na naslovnici našeg zbornika dat je prikaz partizanki i partizana iz ugla djeteta, mi i sada gledamo u njih. Jer bi to iskustvo NOB-a i kasnije građenje realsocijalističkog društva trebalo da budu neka vrsta uzora prema kojem se mjerimo i koje treba da prevaziđemo. Jer alternativa u vidu kontinuuma nacionalističkih i desničarskih tendencija iz 90-ih jednostavno nije opcija.
I kao što je naša drugarica Manja Veličkovska iz Skoplja rekla jednom prikom, želimo da gradimo bratstvo i jedinstvo, ali ovoga puta kao sestrinstvo. To je neki naš revolucionarni ideal, osavremenjen feminizmom i sa ženama kao inicijatorkama promjena u neko novo socijalističko društvo.
Gdje je danas sve živa feministička književna kritika u regiji? Koliko je ima, potiče li ju se u polju književne proizvodnje?
Nje ima, i imaje sve više na različitim platformama, prije svega feminističkim portalima uregiji. Za mene je to odlična vijest i radujem se što baš sada mogu da stvaram i pišem o književnosti, u ovom jako dobrom periodu za nas.
Ona se institucionalno i u mejnstrim krugovima ne potiče sistemski, a dijelom je to stanje i sa književnom kritikom uopšte. Ali baš to bujanje feminističkih portala i časopisa u regiji meni se čini kao znak da će iz tih krugova doći i već dolazi promjena, da oni vraćaju snagu i agilnost kritike.
Naspram njih sukako konzervativni krugovi koji su u središtu državnih institucija, tako i oni krugovi koji su naizgled naši saveznici. A to je književnost glavnog toka na regionalnom nivou, književnost koja nije nacionalistička i prikazuje se čak i kao liberalna, ali u kojoj su muškarci još uvijek dominantni. To može biti porazno, i jeste nevjerovatna rodna sljepoća tih krugova, ali kako rekoh napočetku odgovora – pobunjenih čitateljki raznih tipova ima sve više.
Čini mi se da u među piscima (autoricama i autorima), ali i među ostalim akterima u knjižnom lancu vlada nekoliko nesporazuma o tome što bi takva kritika trebala biti. Najveći dio tih nesporazuma potječe iz generalne podozrivosti prema feminizmu, ali dobar dio i iz obrazovanja 90ih i 2000tih u kojemu je feministička teorija vrlo često potpuno marginalizirana.
Nisam sigurna na šta tačno misliš. Ali možda misliš baš na ono što sam gore rekla. Feministkinje prethodnih generacija su učinile mnogo za ustanovljavanje feminističke književne kritike u regiji, međutim njihov rad, kao i rad književnica u mejnstrim književnim krugovima, nije toliko prepoznat, ili se odvija u akademskim okvirima.
I to je ono štose sad mijenja. Prije svega književnost je polje ideološke i poetičke borbe, zato ona ne može biti izuzeta od ideološke kritike na kojoj feministička čitanja insistiraju. Potom, feminističko čitanje nije nekakva dopuna drugačijim „legitimnijim“ načinima čitanja, recimo formalnoj analizi. Ono je podjednako važno kako bismo mogle_i da sagledamo jedan umjetnički tekst. I kako bismo mogle i mogli da uočimo kompleksne odnose književnosti i društvene stvarnosti.
Zašto nam je feministička književna kritika važna u detektiranju različitih estetičkih i poetičkih procesa koji se zbivaju u suvremenoj književnosti na postjugoslavenskom prostoru?
Da nema feminističke kritike, i dalje bi bilo prihvatljivo da u 90% književnih tekstova čitamo oiskustvima muškaraca, kroz čije živote žene samo prolaze u funkciji majke, ženei/ili ljubavnice.
Da, i dalje to jeste dominantan način pisanja, ali više ta muška pozicija i dominacija nije nedodirljiva. Ma koliko se govorilo da su feministkinje dosadne, da su ideološki zaslijepljene, čak i da cenzurišu (sic!), mi smo tu, mi čitamo tekstove, analiziramo ih i u krajnjem prokazujemo različite podvale i višestruku mizoginiju koja se književnim tekstovima održava.
Čini se da smo u regiji posljednjih nekoliko godina dobili jednu novu pjesničku i proznu generaciju spisateljica koja detektira patrijarhalne i klasne odnose, problematizira način formiranja rodnih identiteta. Kakvo je po tebi stanje na tom planu?
Isto kao sa kritikom, žene pišu sve više, sve su vidljivije i iz ovog trenutka izgleda kaoda taj proces više ne može da se zaustavi. Tako da razumijem strah i paniku u muškim redovima, iako je možda malo preuranjena jer još su oni na pozicijama moći. Ali postaje sve više jasno da taj odnos nije pravedan, da književnost treba da bude otvoreno polje u kojem se prenose životna iskustva i priče različitih grupa. Da ne može jedna grupa biti jednakija od drugih.
Kad smo kod klasnih odnosa i s tim u vezi ljevičarskih kritika književnosti, tu stanje malo sporije napreduje. Moguće je kako je problem baš u tom nedostatku prethodnog razvoja ovih pristupa, za razliku od feminističke teorije književnosti koja seu kontinuitetu razvija od osamdesetih godina.
Naime, pitanje je kako se razvijala i na kom je nivou bila marksistička književna teorija i kritika u SFRJ, i to je polje koje takođe zavređuje ozbiljnija istraživanja. Svakako od te tradicije pisanja i čitanja se književnost udaljavala, sve dok je nije potpuno potisnula i diskreditovala u tolikoj mjeri da je maltene tabu pominjati našu varijantu uslovno rečeno socrealističke književnosti. Istorija naše književnosti pominje se u luku Andrića, Selimovića, Crnjanskog, dakle u modernističkoj i potom u kišovskoj postmodernističkoj liniji. Ona jeste bila dominantna i u SFRJ, opšte je mjesto i Krležina ideja angažovane književnosti, ali to ne znači da ta linija nije imala alternativu, koja zaslužuje da se opet pročita sa svim svojim osobenostima i nedostacima.
Zato tu tradiciju tek sada ponovo izgrađujemo, uz dodatak da nastupamo iz savremenih pozicija. Dakle, čitanje marksističke kritike i produkcije iz prošlosti ne bitrebalo da se odvija u cilju bilo kakve romantizacije ili konzervacije prošlosti, već da nam to bude polje inspiracije za dalje. S tim u vezi mislim da je i književna teorija i produkcija na samim počecima, jedva da poznajemo i polako tek učimo o tim pristupima, a paralelno i na Zapadu se razvijaju novoformalistički pristupi. Tako da je pred nama na ovom polju sve uzbudljiviji period.
Svakako se primjećuje da je to važno polje, tako da pisci i spisateljice nekada potpuno neosnovano svoju književnost nazivaju „klasno osviješćenom“, ma šta to značilo. Nije dovoljno u knjizi napisati kako recimo lik pisca nema dovoljno novca, ili postaviti likove u poziciju neke srednje-niže klase, i reći da ste prikazali klasne sukobe. Potrebno je mnogo više i na nivou forme, i zapleta i tema, kako bismo mogle_i govoriti o književnosti koja zaista počinje da prikazuje naše savremeno patrijarhalno i klasno podijeljeno društvo. Vidjećemo kako će se dalje razvijati književna teorija i produkcija, za mene lično, kao i za grupu Pobunjenih, ovo je najveći izazov i polje kojim počinjem(o) sve ozbiljnije da se bavim(o).
Zbog manjkavih obrazovnih kurikuluma i akademskog obrazovanja u kojemu i dalje feminizam i rodne teorije nemaju dovoljno mjesta, usmjereni_e smo na dodatne edukacije i samoedukacije. Koje knjige i priručnike smatraš važnima i formativnima?
Ima jako mnogo knjiga koje su uticale na mene u tom smislu, i one se naravno vremenom mijenjaju. Pritom, često je na mene kao kritičarku više uticala beletristika ili teorijski tekstovi iz drugih humanističkih nauka, nego književna teorija, ali najistinitije bi bilo reći da se ta tri aspekta prožimaju.
Negdje napočetku, svakako su mi bila važna predavanja i knjiga BiljaneDojčinović o stvaralaštvu Virdžinije Vulf Susreti u tami, i knjiga stara 40 godina, ali aktuelna i danas, autorke Judith Fetterley The Resisting Reader: A Feminist Approach to American Fiction.
Sada na menekao čitateljku podjednako utiče stvaralaštvo savremenih regionalnih autorki, pisanje autorica poput Elene Ferrante i Olge Tokarczuk, kaoi savremena angloamerička proza koju pišu žene, recimo pisanje Sally Rooney, Ali Smith, Zadie Smith itd. S druge strane, inspirativni su mi filozofski i politički tekstovi socijalističkih feministkinja, kako onih iz perioda drugog talasa, tako i naših savremenica.
I konačno, osim što pratim književne kritike na regionalnim i stranim portalima, čitam angloameričke književne časopise i portale koji su uglavnom dostupni online, slušam književne potkaste koji su ogroman i svima dostupan resurs, dopada mi se recimo TLS-ov potkast Freedom, Books, Flower & the Moon. A od književnoteorijskih, knjiga Caroline Levine Forms: Whole, Rhythm, Hierarchy, Network, koja predstavlja pokušaj zasnivanja novog formalizma, u kojem se forme shvataju kao mjesto preplitanja političkog i estetskog.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
