Ženski likovi u djelima kandidata za Nobelovu nagradu, Japanca Harukija Murakamija
Ženski likovi u djelima kandidata za Nobelovu nagradu, Japanca Harukija MurakamijaŽene u romanima Harukija Murakamija su kao sjene, ima ih pa ih nema, dolaze, odlaze, izranjaju iz snova, katakombi, bunara, materijaliziraju se kao aveti.
Svijet glavnog junaka – muškarca vrti se oko opsjednutosti nestankom žene. Većina romana počinje zagonetnim nestankom nekog od ženskih likova. Poslije se radnja razmotava tragovima prošlosti, paralelnih stvarnosti, političkih poveznica kroz koje On prolazi lakoćom strip junaka muteći kakao prije spavanja, kuhajući špagete, ispijajući pivo...
" One nestaju i blijede. Iščezavaju na različite načine, bilo da jednostavno ne dođu kući s posla kao Kumiko u „Ljetopisu ptice navijalice“, odu u sanatorij kao Naoko iz „Norveške šume“, bivaju ubijene kao Kiki u „Pleši, pleši, pleši“, ubiju se, otmu ih ili im se naprosto izgubi svaki trag kao što je slučaj sa Sumire u „Mom slatkom Sputniku“... "
U romanu „Lov na divlju ovcu“ Preludij započinje osmrtnicom žene čijeg imena se junak ne može sjetiti pa kaže „Tada je postojala jedna djevojka koja je spavala sa svima. To je njezino ime“ ta je djevojka od kuće pobjegla sa šesnaest godina, a poginula s dvadeset i šest. Dalje u prvom poglavlju, junaka koji pijan dolazi kući napušta supruga. „Vjerojatno je obrisala čak i otiske svojih prstiju“ . On u sljedećem poglavlju spava sa ženom prekrasnih ušiju, prostitutkom koju će sahraniti kasnije. Ono što je specifično jest da niti jedna nema imena i da je rezignirani junak ni po čemu poseban okružen mrtvim ženama.
O, vidi ti to, pomislila sam, pa to je Modrobradi u patikama za trčanje! On se, naravno, ujutro istuširao, obrijao, skuhao kavu, pogledao u frižider i napravio niz tih običnih radnji tako da mi nismo ni primijetili pomor ženskinja oko njega.
Na pitanje o čemu piše Murakami? Odgovorila bih: O odnosima. Tragom analize tih odnosa otkrivaju se slojevi ovisnosti, uzroka, devijacija, društvenih kompleksa koji stvaraju tako čvrst oslonac plastičnosti njegovih likova. Kako muških tako i ženskih.
" Žene Harukija Murakamija vodiči su s onu stranu iluzije, gotovo uvijek malo nastrane, izuzetne ličnosti jakih karaktera, odlučne da pronađu ono za čim tragaju. Sve te žene koje se pojavljuju i nestaju vođene vlastitom slobodom i emancipacijom ili pak izmanipulirane strahom, djeluju iz svojih paranormalnih utočišta na preispitivanje i introspekciju glavnog lika. "
Žene su kod Murakamija na posebnom mjestu. Kroz njih on progovara o neuralgičnim točkama japanskog društva na prijelazu iz tradicionalnog u moderno. Emancipacija je u većini slučajeva prokrvljena strahom, bolesnom dominacijom, političkim podtekstom, povijesnim grijesima, zločinima, vjerskim fanatizmom..
Nema svađa između žena i muškaraca. Epizode batinanja, demoliranja stana i žestokih sukoba odvijaju se među muškarcima, a zvjerstva poput guljenja kože na živo rezervirana su za potresna poglavlja o prošlosti. Međutim, nasilje je kod Murakamija prisutno kapilarno. Čitav taj naoko nježni svijet jednostavnog življenja potkožen je suptilnim i grubim nasiljem. Nakon što jedan od likova u zbirci „Kada padne mrak“ pojede svoj sendvič od tune, na molbu i poziv prijateljice odlazi u motel (javnu kuću) da bi pomogao zbrinuti temeljito pretučenu i zlostavljanu prostitutku koja ne govori japanski jezik . Po nju dolazi svodnik, a svodnicu i vlasnicu javne kuće dalje upoznajemo kroz dijalog i noć je još uvijek posvemašnja i megapolis titra stvarnim i virtualnim sudbinama. To je svijet kojim se krećemo čitajući Murakamija. Džungla Tokyja i likovi navođeni potrebom za odnosom. Zaprepašćujuća samoća izbija iz portreta ovih šutljivih žena.
One nestaju i blijede. Iščezavaju na različite načine, bilo da jednostavno ne dođu kući s posla kao Kumiko u „Ljetopisu ptice navijalice“, odu u sanatorij kao Naoko iz „Norveške šume“, bivaju ubijene kao Kiki u „Pleši, pleši, pleši“, bilo da se ubiju, otmu ih ili im se naprosto izgubi svaki trag kao što je slučaj sa Sumire koja u „Mom slatkom Sputniku“ nestaje bez traga ostavivši za sobom prazninu, te Bezimenom iz „Pleši, pleši, pleši“ za kojom traga glavni junak. „ Katkada bi došla i provela noć sa mnom. I nakon što bismo zajedno doručkovali, otišla bi na posao. Ni ona nema ime. Ali, nema ime jednostavno zato jer nije glavni junak ove priče. Odmah će nestati. I da bih izbjegao zbrku, neću joj dati ime. Međutim, ne želim da pomislite kako podcjenjujem njezinu ličnost. Bila mi je veoma draga…“
U Murakamijevoj prozi nekoliko je prototipova žena, ali sve su jednako neuhvatljive, snovite prikaze.
Odnosi koje junak gradi sa svojim partnericama naizgled su duboki. One mirišu „kao da je pala kiša na sve pokošene livade svijeta“, pamtimo ih po takvim čulnim profinjenim ušima („Miu je nalikovala praznoj sobi iz koje su svi izašli“ ili Hatsumi iz Norveške šume: „Hatsumi je u meni probudila dio mojega „Ja“ koji je odavno ležao uspavan. A kad sam to shvatio, to je saznanje u meni pobudilo takvu tugu da sam gotovo briznuo u plač. Bila je to apsolutno posebna žena. Netko je trebao učiniti nešto da je spasi. Ali ni Nagasava ni ja to nismu uspjeli. Kao što su učinili i toliki drugi koje sam poznavao, Hatsumi je došla do određene točke u životu i odlučila –gotovo impulzivno- da će ga završiti. Dvije godine nakon što je Nagasava otišao u Njemačku ona se udala, a dvije godine nakon toga prerezala je vene žiletom.“
Japanac opčinjen Zapadom
Murakami je jedan od najpoznatijih pisaca danas na zapadu i svojim je romanima stekao veliki broj obožavatelja. Književni teoretičari na Istoku i Zapadu vode polemike oko elemenata zapadne kulture koji su mu specifičnost i jezika kojim je pisao svoje romane. Budući da je prevoditelj s engleskog, u velikom se broju svojih djela služio i engleskom sintaksom pa se često uz „japanski pisac Haruki Murakami“ dodaje i pojašnjenje kako su njegovi likovi zapravo zapadnojapanski hibrid. Opsjednutost jazzom, hranom, zapadnom književnošću podloga je na kojoj gradi psihologiju svojih likova. Oni čitaju Kafku, ruske klasike, polemiziraju o Euripidu, gube se u knjižnicama.
Murakami stvara arhetip običnog pripadnika društva koji ne pristaje na konvencionalne ovisničke uloge moći. Nezaposlen je ili obavlja posao koji mu ostavlja vrijeme za introspekciju, lutanje, potragu, kuhanje, slušanje glazbe, ispijanje piva, čitanje knjiga. I zapravo je prototip „luzera“. Luzera sa supermoćima da deziluzionizira platforme moći.
Njezin nestanak neka je vrsta izazova za njega, ali i značenjska platforma na koju izranjaju kafkijanski motivi. Ubrzo glavni lik biva doveden pred nužnosti odluke koja mijenja tijek radnje.
Galerija likova koja se pojavljuje u tom paralelnom svijetu izazova, telefonskih poziva, nenadanih posjeta, katakombi, podzemlja, koincidencija, snova i slučajnosti brutalne važnosti obiluje upravo ženama.
One u svojoj raznolikosti i tipičnosti generiraju devijacije i tenzije u političkim odnosima i odnosima moći. Redovito se pojavljuje nekoliko tipova žena. Uz već spomenutu Onu koje nema, javljaju se Starije žene koje su utjelovljenje iskustva i mudrosti tj. one koje svojim moćima artikuliraju spoznajno filozofski razvoj junaka i One mlađe, najčešće djevojčice i prijateljice. Tu su i likovi maltretiranih i seksualno zlostavljanih žena koje budući da se odvoje od vlastitog tijela postaju mediji i nalaze način kako da se emancipiraju (Kreta Kano iz „Ljetopisa ptice navijalice“, pa i Fuka Eri iz „1Q84“, prostitutka iz „Kada padne mrak“). Paradoksalno, one ostavljaju dojam najbolje izbalansiranih ženskih likova, budući da su Odbjegle preosjetljive i nezaštićene , a Djevojčice prijateljice pomalo divlje i otkačene holdencaulfieldovske junakinje.
Djevojčice i prijateljice su one koje personificiraju možda najdublje odnose odanosti i bliskosti među spolovima. Razgovori koje glavni junaci vode s mladim junakinjama, likovima bez očekivanja filozofske su raspave o smislu ljubavi i života, o odgovornosti i odnosima.
Bol i analiza boli te suptilno filozofsko prodiranje Murakamija u snagu i odvažnost čovjeka da čini zlo, nije naravno vezano samo uz portrete ženskih likova. Egzistencijalna samoća, manipulacija morbidnog autoriteta, zastrašujuća kontrola koja izranja iz likova povezanih s poljem političke, sektaške, duhovne, seksualne moći strana je s kojom glavni junak, posve obični čovjek, dolazi u sukob nakon što ostane sam.
Murakamijevi ženski likovi vodiči su s onu stranu iluzije, gotovo uvijek malo nastrane, izuzetne ličnosti jakih karaktera, odlučne da pronađu ono za čim tragaju. Sve te žene koje se pojavljuju i nestaju vođene vlastitom slobodom i emancipacijom ili pak izmanipulirane strahom, djeluju iz svojih paranormalnih utočišta na preispitivanje i introspekciju glavnog lika.
Iako ih autor često prikazuje u svjetlu onih bića koje nisu sposobne ostati u prisnosti i ostvariti dublji odnos, svejedno ne bih se složila sa samozvanim feministicama sa nekih internetskih foruma koje su popularnog Japanca prozvale ženomrscem. Ženski likovi često su nositelji devijacija društva moći s kojima se glavni, muški junak suočava i pobjeđuje ih na način da ih štiti. Samoća koja ga zatekne postaje pogonsko gorivo iluzije, ali upravo iluzija postaje suptilno rješenje, manevar izlaska iz krize. Murakamijevi glavni likovi ne gube na svojoj ljudskosti pod pritiskom svijeta. Žene pod tim pritiskom bježe u paralelne svjetove i tamo često bivaju zarobljene.
Murakamijeve su žene ženstvene u stanjima u koje ih baca sudbina, seksualnost, ranjivost, nježnost... To što ih autor tipizira nije ništa novo, i Dostojevski ih je postavljao u dekor kurvi velikog srca, isposnica ili ekstravagantnih fatalnih nesretnica.
Njegov posljednji roman „1Q84“ objavljen je u Japanu 1999 kao trilogija, u SAD-u 2011 kao jedna knjiga od 925 stranica, a hrvatski prijevod još se čeka... U Japanu je samo u prvih mjesec dana prodan u milijun primjeraka.
Roman je u osnovi ljubavna priča ispričana poglavlje po poglavlje iz ugla protagonista Aomame i Tenga. Glavna junakinja Aomame, 30-ogodišnja je instruktorica borilačkih vještina i plaćeni ubojica koja biva angažirana od bogate i utjecajne žene, vlasnice sigurne kuće da ubija muškarce zlostavljače. Kada Aomame upozna jednog od zlostavljača, vođu religijske sekte njezina se percepcija mijenja. Ništa nije kako izgleda i nitko nije samo dobar ili samo loš, tema je koja se provlači kroz roman, a potcrtava ju znakovita izjava što ju izgovara Tengov otac: „Onaj tko ne razumije bez objašnjenja, neće ni s objašnjenjima“.
