Objavljeno

Dubravka Ugrešić: Žene u književnosti trebaju biti solidarne, tada će stvari krenuti na bolje

Rijetka gošća na programima domaćih književnih događanja, nesklona festivalskom književnom formatu, aktualna dobitnica nagrade Tportala, književnica Dubravka Ugrešić po drugi je put u posljednjih nekoliko godina prihvatila poziv za gostovanje na tribini knjižnog kluba Booksa.

Format opuštenog intervjua koji tematski brodi uglavnom po sigurnim lukama vodila je kritičarka Katarina Luketić koja je nekoliko puta razgovor pokušala presjeći neočekivanim skretanjima i relativno je u tome uspjela, zahvaljujući Ugrešićkinom daru za živ, dinamičan dijalog.

Luketić je u uvodu je predstavila autoricu, apostrofiravši činjenicu kako je ime i stvaralaštvo Dubravke Ugrešić nezaobilazno u povijesti hrvatske i regionalne književnosti, da je dobitnica nekih od najvažnijih europskih i svjetskih nagrada, da je riječ o najprevođenijoj domaćoj suvremenoj autorici, no da je unatoč tome, u dijelu akademskog polja i oficijelne kulture Dubravka Ugrešić marginalizirana i ignorirana. U jednoj od povijesti hrvatske književnosti, onoj u kojoj se uči u školama i na fakultetima, o njoj će se, kazala je Luketić, govoriti kao o onoj koja je „izdala domovinu“. U drugoj povijesti koja govori o povijesti romana do 2000. godine bit će prešućene sve one knjige koje su nastale nakon autoričinog egzila. „Istovremeno, jedan dio građanske i liberalne scene će kad govori o njoj i njezinoj kritici nacionalizma, reći će da je riječ o nekoj vrsti iščašene optike, bolesti egzila. Na svu sreću, hrvatska književna scena nije homogena, postoje drugačija čitanja i viđenja povijesti književnosti, postoje ljudi kojima pitanje domoljublja nije književna kategorija.“

Ugrešić je upitana da se na početku referira na pitanje teksta i konteksta, te da komentira nedavno dobijanje nagrade Tportala za roman Lisica. Luketić je i jedna od članica žirija ove nagrade, pa je odmah na početku prenijela rečenicu koju joj je u večeri dodjele izreklo mnogo ljudi: „Konačno, bilo je vrijeme“. Ne sumnjamo da je ta rečenica brujala predvorjem Muzeja suvremene umjetnosti, no ne zaboravimo i jednu višeznačnu činjenicu iz koje je najvidljivije koliko je jedna od najpoznatijih domaćih prozaistica prihvaćena od strane oficijelne kulture u svojoj zemlji: Ugrešić do sad nije dobila značajniju hrvatsku književnu nagradu; s izvrsnim romanom „Baba Jaga je snijela jaje“ je 2008. bila u finalu nagrade Tportala, no nije ju dobila. Prije sedam godina (2011.) dobila je Vjesnikovu nagradu „Ivan Goran Kovačić“ za esejističku knjigu „Napad na minibar“.

„Ta nagrada sada već nakon svojih 11 godina dodjeljivanja afirmira hrvatski roman.  Ne znam koliko ima žena, a koliko muškaraca koji su dobili tu nagradu ili bili u užem izboru, ali vidi se da nije toliko diskriminatorna, kao što su neke druge nagrade i žiriji“. Istina je da je Ugrešić tek treća autorica – žena kojoj je ova nagrada dodjeljena u njenih 11 godina postojanja, stoga je ova teorija na klimavim nogama. No, nećemo biti sitničavi, ako je je suditi prema nekim drugim nagradama u okruženju (NIN, Meša Selimović), Tportalova nagrada ipak popravlja prosjek.

„Meni je jako zanimljivo pratiti reakcije službenih medija na moje osvajanje ove nagrade.  Jedini koji su opširno popratili nagradu je Tportal, što je logično jer je nagrada njihova. Onda sam gledala druge medije i jedno tjedan dana nije bilo spomena, a onda je stigla vijestica (pokazuje rukama: „Ovak je mala!“) iz Jutarnjeg lista u kojoj je pisalo kako je njima jako drago da je Dubravka Ugrešić dobila nagradu i „iako se ona uvijek distancira od hrvatske kulture, ona uvijek ima posebno mjesto u našim srcima.“ Provevši godinu dana u Sovjetskom savezu, što bi kardinal Bozanić kazao – u totalitarizmu, ja sam jako dobro naučila jezik medija i njihovo komuniciranje sa čitateljima.  Ova mala vijest dolazi također iz totalitarnog mišljenja: prvo ne znate tko je autor, tko smo to „mi“ u čijem ja srcu imam posebno mjesto? Onda je došao poklon i od Novog lista: tamo sam se pojavila u križaljci.  Stvari se nisu puno promijenile zato što kulturnoj sredini poput hrvatske i dalje nedostaje škola bontona i edukacije što znači solidarnost. U tom Jutarnjem listu rade neki moji uvaženi kolege književnici, tamo su kolumnisti. Zanimljivo da nisu uopće primijetili da tu nešto nije u redu i da je ta mala crtica sramotna.“

U sat i pol vremena razgovora u tek nekoliko trenutaka je spomenuta nova autoričina knjiga „Lisica“, provjetrena su uglavnom pitanja o kojima je Ugrešić već govorila na posljednjim javnim nastupima u Hrvatskoj, što je prava šteta, budući su u Booksi mahom sjedili njezini vjerni čitatelji, kojima su ove teme i više nego poznate.

Ugrešić je pitana o prestrojavanju u književnom kanonu 90-ih, temi na koju je također bezbroj puta odgovarala i esejizirala.

„Za te promjene nije kriva ni policija, ni političari. To su promjene koje dolaze od kolega. Ima ona famozna anegdota kada Staljin telefonom zove Borisa Pasternaka i pita ga: „Slušaj Borja, jel onaj Mandeljstam dobar pjesnik?“ On mu odgovori: „Pa ne znam, druže Staljine, mi nismo baš pjesnici iste orijentacije, ne bih se ja baš petljao, mi smo potpuno različiti, ne bih znao odgovoriti na vaše pitanje.“ I drugi dan je Mandelstam bio uhapšen. Da bi došlo do važnih promjena, potrebna je vojska ljudi. Recimo, čujem da djeca mole u vrtićima jer tako određuju tete i odgajateljice, a tko im je tako naložio, ja to ne znam. „

Ugrešić zamjećuje i mjesta koja predstavljaju otpor dominantnim kulturnim i cenzorskim politikama. „Otpor je individualan, nema solidarnosti, ali postoje svijetli primjeri kontinuiranog otpora, to su imena koja svi znamo. Imamo neke umjetnike – performere, tu je umjetnost puno jača nego što bismo mi to mogli izreći nekim manifestom.  Postoji kazalište, alternativna scena koju ja slabije poznam, svi oni su nekakva snaga. Ali mediji i službena politika zadržavaju i priječe te erupcije.“

„Značenje koje kultura ima, mi smo povukli iz komunizma, kada je vladao drugačiji odnos prema kulturi nego danas. Milijuni pisaca su poginuli u sibirskim logorima za tu kulturu. S druge strane, imate odlične pisce koji nemaju potrebu da pričaju o politici i mijenjaju svijet, nego se mirno i lijepo uklapaju u svoju sredinu i dapače još i zarađuju! Isuse, zamisli i to: on zarađuje! „ (smijeh prisutnih)

Sve ovo, ispravno primjećuje Luketić održava se i u prozi Dubravke Ugrešić, a posebno u novom romanu.

„Tržište ne može bez konzumenta, a konzument je kralj. Sve što on kaže da želi, daje mu se. S tim se sve promijenilo, kulturni populizam je ušao na široka vrata.  Sjećate se kako smo se zgražali nad Jerry Springer showom, pa sad višne ni ne trzamo na slične primjere. Konzumenti pisce nagrađuju zvjezdicama. Koja to mora biti slast i potajno veselje?! Ta osoba ima moć, novi mediji su dali taj osjećaj lažne moći.“

O konzumerizmu koji diktira književnu proizvodnju Ugrešić može govoriti danima. O ovom je fenomenu pisala u svojim esejističkim knjigama, no dotiče je se i u prozi.

„U Lisici opisujem jednu školu književnog pisanja koja se nalazi u Torinu, traje dvije godine i košta 20 000 eura.  Otkrila sam  da je Evropa premrežena s bezbroj škola za pisanje, od kojih su neke jako poznate i na jako dobrom glasu, a neke potpuno nepoznate. Ta birokracija ne radi ništa drugo nego reproducira samu sebe, novu birokraciju, efikasniju, sposobniju. Nemam ništa protiv škola, no ono što u rezultatu dobijamo je jedan standard, danas svatko može napisati pristojan roman, memoare koje će ostaviti svojim unucima, kako uporno ponavlja Slaven Letica. A onda, ako svatko može, svatko i hoće.“

Luketić je spomenula kako i u Lisici kroz poglavlje razgovora pripovjedačice s udovicom jednog pisca Ugrešić problematizira i pitanje je li uopće književni tekst dovoljan za nečiji uspjeh. Što je s imidžem, predstavljanjem pisca u javnosti?

„Ja čak danas više volim autentično smeće, zato što ga je jako teško proizvesti. Ne možete proizvesti lošu književnost, morate biti točno to – loša književnost. Međutim, možete proizvesti književnost za koju će se svima učiniti da je visoka književnost. Mogućnosti manipulacije su ogromne, upravo zbog pada svih standarda – recipijentovog, obrazovnog, medijskog. „

I u Lisici spominjete Zamjatinovu rečenicu da „pravu književnost stvaraju luđaci, pustinjaci, heretici, a ne plaćeni dobronamjerni činovnici“, apostrofirala je Luketić.

„To i dalje mislim, da za književnost treba imati posebnu vrstu tvrdoglavosti i vjere koja uvijek ide s manjkom samopouzdanja. S umjetnicima i piscima možete najlakše manipulirati. Oni se mogu praviti važni, ali pravi umjetnik je užasno ranjiv i nesiguran, jer on proizvodi nešto što je teško vrednovati.  To je toliko nesigurna, šizofrena pozicija u kojoj vi ovisite o milosti tog konzumenta, čitatelja ili gledatelja. Ja sam srela Nobelovca koji nije bio siguran je li njegova pjesma dobra! „

Pred kraj razgovora Ugrešić je dala nekoliko vratolomnih izjava koji su probudile i one kojima su misli odlutale.

„Žene u književnosti moraju prevladati naviku da zavide drugim ženama i moraju biti solidarne, onda će stvari krenuti na bolje.“

Upitana o sprezi nacionalizma i tržišta, te o omjeru fikcije i fakcije u novom romanu „Lisica“, autorica je radosno objavila svoju spremnost na naša pitanja.  „To inače ne govorim, a pitajte me sad, sve ću reći!“. Grupa radoznalih čitateljica željela je znati na koji je način sagrađen iznimno zanimljiv i uvjerljiv lik rusistice Irine Fariss.

„Irina Fariss je u potpunosti izmišljena, kao i njezina knjiga i citat iz nje s kojim počinje prvi dio romana. Ona mi je važna zato što će jako pažljivi čitalac vidjeti da fabuliranje u romanu ide na jedan užasno diskretan i nevidljiv način. Pa se negdje u četvrtom poglavlju sugerira kako je Ira Fariss mogla biti kćerka Dojvbera Levina, kao što se sugerira i da bi Dojvber Levin mogao biti isti onaj Levin koji je živio s Udovicom.  Silno sam se trudila da osmislim te petljice“, kazala je Ugrešić zadovoljno, dodavši sljedeće: „Svi misle da je jedini pravi autobiografski dio treći, a taj je izmišljen od A do Ž.“ Naime, riječ je o dionici romana u kojoj pripovjedačica Lisice doživljava intimnu epizodu s deminerom Bojanom, u Kuruzovcu, mjestu u kojem joj je jedan čitatelj oporučno ostavio kuću.

Smiješeći se, u tom sam se trenutku upitala ima li smisla sanjariti o svijetu u kojemu hrvatske spisateljice poput Dubravke Ugrešić od svojih vjernih čitatelja u ostavštinu dobijaju nekretnine u idiličnoj provinciji?

Ugrešić u društvu redateljice Snježane Tribuson

Luketić i njena/naša gošća dotakle su se i ruske avangarde, njihove eksperimentalnosti i pitanja začudnosti koji se postižu formom. „Svih šest poglavlja romana Lisica govore o različitim stvarima, tek na kraju se stvara njihov zajednički kontekst“, dodala je Luketić.

„Nema smisla da uđete u roman ako niste spremni mijenjati stvari i ozbiljno se tome posvetiti. Ima toliko drugih žanrova i polja u kojima ljudi mogu sudjelovati!“, odvratila je Ugrešić.

Na samom kraju službenog dijela tribine stiglo je i jedno zahtjevnije pitanje: „Može li se sve ovo što se vama događalo doista objasniti samo s nacionalizmom, je li on samo na površini?“

„Evo sada ću umjesto da gradim ženski kanon, pokušati rušiti. Ako me pitate za Mariju Jurić Zagorku koja se smatra kamenom temeljcem hrvatske ženske književnosti, pitam se zašto je to tako. Mislim da je tome tako zato što ona svoje rodoljublje nikada nije skrivala, nego ga je pokazivala, drugog razloga nema. Ona je pisala romane kakve je sto godina prije nje pisao Walter Scott. To je mogla samo u sredini koja nije imala drugačije čitateljske zahtjeve. Njezino je novinarstvo u stvari bilo rodoljubno, u ono vrijeme kada je ona djelovala su već bile sufražetkinje na sceni, pisala je i djelovala Virginia Woolf,  a ona je još uvijek bila u 19. stoljeću. Ona je dopustivi kamen temeljac i to su svi prihvatili. Voljela bih da je to malo problematizirano, ali to svi previđaju“, kazala je Ugrešić.

„U Hrvatskoj uvijek biraju krive idole. Nikad mi to nije bilo jasno, čak ni kada nije u pitanju politika, već estetika. Riječani se godinama trude da naprave svog kanonskog James Joyca, a to je Janko Polić Kamov.  Može se napisati disertacija o tome zašto on nije veliki pisac, ali to je izbor sredine. Kad krenemo u dekonstrukciju svih tih mitova, pogotovo muških, onda o dođem do zaključka o fatalno krivom izboru. „

Ove dvije posljednje izjave zanimljiv su poziv na neku buduću, živu polemiku, panel ili razgovor. Do tada treba čitati „Lisicu“ i ostale naslove iz bogate bibliografije najveće živuće hrvatske književnice, bilježiti pitanja, teze, pasuse, bivati „običnim čitateljicama“. Dubravka Ugrešić u svojim proznim i esejističkim djelima živo promišlja književnost i život u svim njegovim oblicima. Sigurna sam da će se njezino mjesto u lokalnoj, europskoj i svjetskoj kulturi dosljednije istraživati tek u budućnosti.


Povezano