U utorak, 19.3., u Centru za kulturu Trešnjevka, u sklopu projekta Moda Moda, održano je predavanje sociologinje Ive Košutić naslovljeno Moda u društvu – suvremena sociologijska tumačenja.
Moda, kao kompleksan sustav koji se sastoji od bezbroj komponenti i uzajamnih utjecaja, postoji već jako dugo, ali se tek u novije vrijeme počeo pomnije istraživati. Točnije, smatra se da je moda kao fenomen nastala u doba klasne diferencijacije društva, kada postaje sredstvo identifikacije i distinkcije. Prema Milanu Galoviću, moda je „vrsta i način života jednog naroda, osobito osebujnost odijevanja.“
Bitno je razlikovati modu i stil, upozorila je predavačica: stil je idejni pokret koji se utjelovljuje u nekoj umjetničkoj strukturi i veže se uz povijest umjetnosti, dok moda ne mora imati tako duboko uporište. Svaki novi stil postaje moderan, zatim nakon određenog vremena izlazi iz mode, ali može ponovo postati moderan.
Thorstein Veblen u svom tekstu „Teorija dokoličarske klase“ (1899.) ističe kako viša klasa teži pokazivanju raskoši. U prošlosti se to činilo putem dokolice – slobodnog vremena kao luksuza; međutim, kako se ritam života ubrzavao, tako je 'upadljiva potrošnja' (conspicuous consumption) dobila na značaju, pri čemu se javlja koncept 'novčane ljepote', odnosno izjednačavanje lijepog i skupog.
Za modu je važan i koncept kiča, koji je proizvod industrijske revolucije i masovne kulture te imitacija stilova elite, dok camp označava integrirane elemente kiča u promišljenom kontekstu, najčešće s ironijskom distancom. Kič se obično vezuje uz niže klase, a camp uz re-aproprijaciju kiča od strane viših klasa.
Georg Simmel objašnjava kako je moda oponašanje uzoraka koje vas oslobađa od odgovornosti jer slijedite grupu. Prema njemu, moda ima dvije funkcije: povezivanje i razlikovanje: s jedne strane, moda ima tendenciju prema društvenom egalitarizmu, koja se, međutim, spaja s tendencijom prema individualnome (potreba za razlikovanjem, izdvajanjem). Moda je usko povezana s klasom (npr., kod Bušmana nema klase i, posljedično tome, mode) i pripada višim slojevima – čim je niži slojevi prihvate, prestaje biti moda.
Počevši od industrijalizacije, srednja klasa preuzima odlučujuću ulogu i moda prestaje biti rezervirana samo za više slojeve. Pierre Bourdieu govori o pojavi hedonističke nove srednje klase u kasnom kapitalizmu, dok R.T. Horowitz naglašava razliku između masovne i elitističke mode: masovna izražava težnju konformizmu, a elitistička teži povećati statusne razlike i usmjerena je na uži krug konzumenata, čime dobiva na vrijednosti.
U 20. stoljeću demokratski karakter mode postaje sve naglašeniji i ona se više ne „spušta“ iz viših slojeva u niže, već je često obrnuto (npr., kada dizajneri traže inspiraciju na ulici). Porastom individualizacije estetska dimenzija života postaje sve značajnija, a manipulacijom vlastitog izgleda možemo izraziti osobnost – identitet postaje stvar izbora i kontrole vlastite slike. U društvu masovne potrošnje i ubrzanog ritma života moda se brže mijenja i postaje jeftinija. Suvremeno društvo potiče na potrošnju, stvarajući potrebe koje nikad ne možemo zadovoljiti, te uređuje proizvodnju i potrošnju prema pravilima zastarjelosti, privlačnosti i različitosti.
Kada govorimo o tome tko ili što pokreće modu, jasnog odgovora nema budući da je zbog brojnih faktora modu teško predvidjeti ili regulirati. Modni mehanizam tako možemo smatrati samodinamičnim društvenim procesom jer ne slijedi objektivne kriterije i nema uzroka izvan samog sustava, već on na neki način sam sebe perpetuira.
Jean Baudrillard modu opisuje u terminima sustava znakova, kao kulturni kod komunikacije, nazivajući je „najpovršnijom društvenom igrom koja obuhvaća sva područja života.“ Sličan stav dijeli i Roland Barthes, koji modu smatra znakovnim sustavom poput jezika (primjerice, u odjeći je kodirano da li je netko u braku, koje je nacionalnosti, i slično). Govor odjeće je emitiranje informacija u okolinu koje su potrebne jer bi uniformiranje dovelo do kaosa.
Za kraj, zanimljivo je spomenuti 'teoriju duljine suknje' (Hemline index) Georgea Taylora iz 1926., prema kojoj dužina suknje odražava stanje u društvu. Tako su se, primjerice, u SAD-u u vrijeme Velike depresije nosile dugačke suknje, dok su sredinom stoljeća prevladavale minice. Koliko god zvučala apsurdno, neka istraživanja pokazala su da je Taylorova teorija navodno točna, uz zakašnjenje od otprilike tri godine.
